Prilog je specijalno za nas napisao i poslao Anton-Adam Staničić
Gledam špicu emisije More na HTV. Slika za slikom mora i priobalja. I oluje su lijepe i ružinavi brodovi, i škrape oštre kao sablje. Priroda čini svoja djela i nedjela. More je lijepo sa svim svojim pojavama, oblicima, mirisima, ljepotama i ćudima. A onda se među tim slikama mora i obale na HTV-u odjednom pojavi - zapaljena barka! Što je sad pak to? Gusari? Ma neeeee!
To je žrtva prinesena svecu Nikoli Putniku, u Komiži na otoku Visu, svake godine 6. prosinca.
Joško Božanić u časopisu Nautica:
„Oganj guta madire i korbe, u njemu nestaju elegantne obline barke, u pepeo se pretvara djelo meštara koji su na komiškim žalima stoljećima gradili ribarske barke – održavajući živim zanat što je na škoju trajao od prvih mitskih plovidbi Mediteranom“.
Nije taj običaj odvajkada, pa da narod kaže „To je tradicija“. Pa i da je – i tradicija se mijenja.
Sv. Nikola Putnik je „zaštitnik pomoraca, ribara, vozača, putnika, trgovaca, zaručnika, djece...“. Ima taj svetac posla preko glave da sve to zaštiti. A tko kaže da voli da mu se prinosi žrtva u vidu stare barke? Ja mislim da ne voli!
Joško Božanić, u časopisu Nautica, dalje lijepo kaže:
„...Kad gori povijesna barka, gori s njom i duh njenog tvorca, gori jedno iskustvo koje je nastajalo i održavalo se stoljećima da bi dočekalo vrijeme u kojemu više neće biti baštinika spremnih da to iskustvo preuzmu i održe za budućnost. (...) Što će biti kada i ona posljednja dva guca i posljednje dvije loje, posljednja borka i onaj posljednji leut budu zapaljeni u čast svetoga Nikole?“.
Drvene barke se ipak spasavaju. Ovaj site koji su pokrenuli Branko i Zoran Nikolić za svaku je pohvalu. Opet ću citirati Joška Božanića, pjesnika barki, ljubitelja tradicije spasenja, a ne uništenja:
„Spašene su neretvanska trupica i lađa - pokrenuta je i jedinstvena regata lađa, koja je postala pravi turistički spektakl – obnovljena je regata betinskih gajeta u Murteru, sagrađene su replike dubrovačke karake i dubrovačkog galijuna, sagrađena je rovinjska batana u izvornomu povijesnom obliku i osnovan muzej Kuća o batani / Casa della batana, sve u nekoliko u zadnjih godina. To je taj novi circulus što ga je otvorio žrtveni oganj svetoga Nikole Putnika - zamah na početku kojega bijaše falkuša. Ona pak, više ideja nego brod, više duh nego drvo, više osoba nego (s)tvar... razlog je - koliko god mogao lamentirati nad spaljivanjem posljednjih drvenih barki u Komiži – da mogu izreći vjeru u neuništivost duha falkuše, u trajnost ideje koja sada samo slučajno živi u nekoliko kubika borovine s otoka Sveca. Gledajući vjetrovitoga i vlažnog prosinačkog jutra kako na vrhu vulkanskog brijega ponad Komiže, u podnožju crkve svetoga Nikole, oganj zapaljeni u čast svetoga Nikole? Hoće li se i iz njihova pepela roditi nove barke?... Bojim se da ćemo, kada se raziđe dim obrednog ognja, ugledati na našim žalima jedino plastična plovila. Strah me je da će u žrtvenom ognju - i sam oganj svetoga Nikole izgorjeti...“.
Kao što se po malom dijelu arheološke iskopine može rekonstruirati cijela antička zgrada, i po jednoj kosti dinosaurusa cijeli dinosaurus, tako nam i dio trule barke može pomoći da otkrijemo tajne zanata naših starih majstora-kalafata. Ako već nešto želimo spaliti – neka to bude jedno jadno izbišćano veslo. Tvrdim da bi nas Sv. Nikola takvom žrtvom truloga vesla svesrdno pohvalio i više zaštitio!
Anton-Adam Staničić
Porijeklo paljenja starog broda ja banalno. Tek je u novije doba to obučeno u ruho žrtvovanja Sv. Nikoli. Faktički se u staro doba to radilo da bi se izvukla iz broda željeznarija, koja je tada puno vrijedila. Jeftino staro drvo se spalilo, a okovi i čavli su se spasili za sljedeći brod. Danas je ta praksa, naravno, besmislena.
OdgovoriIzbrišiSlažemo se s tobom Bruno.
OdgovoriIzbrišiUzgred- di si ono ti ogorio?