23. sij 2010.

Brod sa imenom

Nije drveni, ali jeste legendarni. Pri tome možda prvi među plovilima u Boki koji će dobiti neki status kultornog dobra.


Dio teksta iz pera Siniše Lukovića:

„BARBARA“ ĆE SLUŽITI I KAO ŠKOLSKI BROD ?

„Barbara“ je metalni brodić od 32 tone, dug 21 metar, izgradjen još davne 1926 godine u Nirnbergu u Njemačkoj. Kao svoj diplomski rad, napravili su je učenici tamošnje Tehničke škole, a brod je nedugo potom, kao dio reparacija za štetu nanašenu u Prvom svjetskom ratu, stigao u Kraljevinu Jugoslaviju. Motorna barkasa tada je uvrštena u flotu Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije u kojoj je u Boki Kotoskoj služila kao putnički i lučki tender za prevoz tereta.

Od 1951 pa do prvih godina 21.vijeka, kao vojna motorna barkasa BM-58, „Barbara“ je stalno plovila izmedju Tivta, Risna i Kumbora prevozeći radnike tivatskog vojnog brodogradilišta Arsenal.
Danas brod besciljno leži vezan uz operativnu obalui sinhrolifta bivšeg Arsenala.

Barbara_na_vezu_u_bivsem_Arsenalu_ED

S obzirom na njene godine i starinski način izgradnje, odnosno zakovičastu konstrukciju trupa, „Barbara“ je danas i svojevrsni pokretni spomenik tehničke kulture, pa se razmišlja da se i u priču o njenoj obnovi, uključi i Regionalni zavoz za zaštitu spomenika kulture iz Kotora.

„U svakom slučaju namjeravamo da brod sredimo da može koristiti Opštini Tivat i „Porto Montenegru“ za sve potrebe, čak i do uvodjenja u neki redovni pomorski saobraćaj.

Uz to, inicijativu za koriščćenje „Barbare“ kao svojevrsnog školskog broda pokrenuo je i Centar za obuku pomoraca pri Fakultetu za mediteranske poslovne studije u Tivtu.“- naglasio je gradonačelnik Tivta - Kankaraš. On je naglasio da se „tom brodu zaista mora posvetiti malo više pažnje jer bi ga bilo šteta zapustiti“.

Gradonačelnik je naveo da će se nakon detaljnog pregleda, znati i koliko će novca biti potrebno za konačnu obnovu „Barbare“, a već sada se razmišlja i o nalaženju starih i adekvatno obučenih majstora, sposobnih da na autentičan način rade na obnovi „Barbarinog“ zakovicama spajanog metalnog trupa.

Siniša Luković

Kompletan tekst
.

18. sij 2010.

Dondova barka

Piše nam

Lidija Franović

Jedna od barki koja poznaje svaki djelić Tivatskog zaliva jeste “arsenalka” moga donda Tripa. Ovu zimu provodi u vezu u krtoljskom portu a nadam se da će uskoro ponovo zaploviti, kao što je to radila više od 40 godina.

arsenalka na vezu u krtolima ed "arsenalka" na vezu u krtolima

Ne sjećam se kada sam se prvi put vozila dondovom barkom, bila sam previše mala. Iz djetinjstva pamtim vožnje pored Ostrva cvijeća i Svetog Marka kada mi je vjetar odnio šešir, odlazak na Gospu od škrpjela... Ma skoro svako putovanje sa njom je predstavljalo veliki doživljaj a nas klince je oduševljavalo sjedjenje na provi i to što dondo može sa upaljenim motorom marke “tomos” da izađe iz našeg porta.

Pričao mi je dondo 10. juna 2008, dok je spremao porinuće barke koje je ipak sprječila velika osjeka, da je prvi put zaplovila 1. maja 1966. godine između Tivta i Krtola. Đede Ivo je tom prilikom rekao kako je barka odlična a na ponti se služila domaća lozovača. Dondo nije mogao da se sjeti da li ju je naručio iste ili godinu dana ranije, ali zna da je bio treći na spisku u Arsenalu. Barka je uzeta na kredit i koštala je 360.000 tadašnjih dinara, dodaće strina Jane.

Dondo mi je spominjao kako mu je barka mnogo valjala za ribanje u zalivu i na otvorenom moru (znao je ići i do Bigove). S njom je volio poći u šetnju a nikada mu nije palo na pamet da kupi novu. Naročito su mu ostali u sjećanju bliski susreti sa delfinima, posebno sa Jocom kod Tunje i Debele glave.

 

Debela glava ed Rt Debela glava na na zapadnom kraju školja Stradioti

Tog istog dana tata mi je kratko rekao kako je prvi put sjeo u barku ljeta 1966, kada je došao iz Sandžaka, gdje je tada predavao u školi. To je bio doživljaj, reći će tata koji je prvi motor za dondovu barku kupio u Sarajevu i poslao ga u Zeleniku po željeznici. O vožnji barkom kao jednom od najljepših doživljaja iz djetinjstva (odlasci na kupanje u Kalardovo) pričala je rodica Ljilja, kćerka donda Tripa.

Mama je ipak bila raspoloženija za priču. “Prvi put sam je videla i prevezla sa njom od Tivta do Žukovca (dio obale kod Novog mula) 22. januara 1970. Barka je bila nova, pralo je jugo a valovi bacali preko nje. Nije me bilo strah jer sam se ranije vozila čamcem na Paliću i na Bohinjskom jezeru”, rekla je mama, koja je odrasla daleko od Jadranskog mora, u Šumadiji.

Zapamtila je neveru u jesen 1971, dok su sa đedom Ivom i dondom išli za Herceg-Novi, gdje ih je čekao autobus za Sarajevo (tada su još uvijek radili u školi u Obudovcu kod Bosanskog Šamca); veliku ljetnju oluju 1974, nekoliko mjeseci prije nego što će me roditi u kotorskoj bolnici. Barkom je upravljala strina Jane, dok su na obali đede, tata i stričevi bili u strahu da se ne prevrnu. Mamu nije bilo toliko strah jer je znala da je barka uvijek bila stabilna a smatrala ju je “desnom rukom”, “hraniteljicom”, koja je pomagala raznim ljudima i po lijepom i po lošem vremenu.

 

tripo franovic ed Dondo Tripo

A moja posljednja vožnja bila je 17. juna 2008, kada sam se sa drugaricom Natašom vratila iz Tivta u Krtole. Ona osjeka sa početka teksta je nestala, barka je porinuta u more a stric je ponovo vozio svojom starom rutom Kaliman – Tunja - Debela glava – Žukovac. Pošteno nas je okupao maestral ali nama to nije uopšte smetalo.

 

barka arsenalka ed Barka "arsenalka" - arsenalska pasara

Sigurna sam da o dondovoj barci ima toliko neispričanih priča – samo ona zna koliko je znanih i neznanih ljudi prevezla. Ovo je samo jedan dijelić sastavljen od zapisa od prije godinu i po dana u Boki.

 

.

5. sij 2010.

"Brod u boci"

 

Još jedan poklon onima koji nas prate

 

komiza09[1]

Vatra koja umesto da nas grije - stvara led oko srca. Gori barka! Koliko je ljudskih života vezano bilo uz njen jedan?

Godinu već pratim jedan blog i svaki novi prilog me zadivi – zar je moguće, to je još ljepše, bolje, jače nego sve što je do sada bilo?!

Najjače u svemu je fotografija, bez greške i kompromisa.

Zamolio sam od autora mali poklon našim “Drvenim barkama”, a dobili smo cijelu kolekciju. Ne mogu da izaberem i zato pogledajte sve što nam je poslao uvaženi Darko Veršić

 komiza229[1]

Snimljeno je u Komiži na Visu, na Svetog Nikolu. Po starome, nedavno vaskrslom običaju, spaljuje se barka.

Gađanje  kokota (ubijanje iz puške svezane domaće ptice), spaljivanje barke (i ne jedne, koja bi se ovako ili onako mogla još krpiti) kao i paljenje badnjaka, prolivanje rakije na zemlju… dio je tradicije, običaja. To možda predstavlja naš zavjet, obećanje pred svemogućim i beskonačnim da ćemo uraditi i nešto dobro, kada zatreba, ako se od nas bude tražilo, kada  nam se ukaže prilika, i ako bude mogućnosti.

Običaji traju, nestaju, mijenjaju se, obavezuju, uveseljavaju, nadahnjuju, opterećuju... U današnje vrijeme demokratije i svakolike slobode svako to može tumačiti po svojemu. Zato se otkazujem od dalje priče. Neka pričaju slike:

komiza170[1]

 

komiza247[1]

 

komiza251[1]

I još puno toga na blogu "Brod u boci"

Komižani sa Visa, Lastovljani sa Lastova i oni iz Lastve, Prčanjani, Peraštani …i ako brode na istom moru i u sličnim barkama imaju često različite običaje. Međutim jedna ih potreba sjedinjuje, pomoći drvenim barkama da prebače još malo, bar još ovo, nedavno započeto stoljeće.

Hvala Darku na poklonu

Za Drvene Barke

Nikolić B.

3. sij 2010.

Čestitka za Novu 2010 godinu

Umesto jelke i đeda Mraza

evo jedne čestitke od prije tačno 100 godina

Sretan Božić i šaljite pare iz Amerike Zadnja strana

Tamburaški zbor iz Gornje Lastve 1912 godinePrednja strana
 
Na Slici/razglednici koja je poslata 1909 iz Lastve na otok Galveston ispred Texas City_ja, čestita se Božić i traži pomoć za tamburaški zbor. Vjerovatno da je nešto para stiglo i tada, a i kasnije jer vidimo da tamburice sviraju u Lastvi i 1959.g.
 
Tamburaški zbor iz Gornje Lastve 1957 godine
I danas se tamburice ponegdje povremeno čuju, istina ne u Gornjoj Lastvi. Tamo je ostalo svega par stanovnika, ali i velika nada da će se sve ono što je bilo vrijedno i lijepo jednoga dana obnoviti.
 
Na donjoj slici momčić drži u rukama kokota
Kokot
To će njemu (kokotu) biti zadnji dan jer je imao nesreću da bude najveći i najljepši u mjestu na veliki praznik.
Bokeška Mornarica iz LastvePerast? 192?

 

U znak sjećanja na veliku pobjedu - 15. maja 1654. godine, kada su se malobrojni Peraštani uz pomoć još manjeg broja Gornjolastovljana odbranili od Turaka u ova dva mjesta gađao se kokot. Gađalo se iz šaralija i štuceva, bogato ukrašenih, trofejnih pušaka koje su još tada bile antikviteti. Onome ko pogodi – najveća moguća čast i – prilika da svo društvo časti vinom.

Dobro je da se tradicija čuva, i lijepo je što je Frano poštijer onu čestitku vratio sa sobom iz Amerike i što su njegovi potomci ove slike sačuvali pa ih i mi sada gledamo.

Posta u Lastvi 19012 godine Pošta u Lastvi 1912

Posta u Lastvi 19027 godine Pošta u Lastvi 192?

Frano postar sa zenom i djecom 1927
Pošta u Lastvi 1927

Dobro je ponekada pogledati u nazad. Tako vidimo đe smo stigli. Dali napredujemo ili smo “pali s konja na magarca”.
 
Stare slike, tamburice, šaralije, štuceve, nošnje i ostalo, rukama predaka napravljeno, treba čuvat – to je svakome jasno.
 
A staru barku?
 
Kao stare, isparane, smrđelave bječve – u oganj, pod kotao za rakiju?
Daj da probamo učinjet nešto, barem jednu da sačuvamo, ove godine. Pa dogodine još dvije…

 
NB