20. ruj 2014.

Jedan Dalmatinski

*Razgovaraju dva dalmatinca.
*E moj Stipe, ona barka ča si mi je proda, pušća vodu.
*E, a ča si ti mislija, da će pušćat vino ?

Svjetlo na jugu jadrana




U zadnih godinu dana u Crnoj Gori su se počele dešavati lijepe i pozitivne stvari u vezi revitalizacije  gradnje drvenih barki a za to je zaslužna porodica Bokovac iz Bara. Kada sam se neki dan čuo sa Nenadom rekao mi je „ zamisli Zorane prošle godine u ovo doba nisam imao čak ni materijal za izradu barki ispred kuće a ovih dana smo završili sezonu jednom veoma uspješnom regatom tzv Mach race  trka  drvenih barki ojedrenih latinskim jedrom"




No idemo redom. Za nepunu godinu dana izgrađene su četiri pasare tipa ARSENALKE sa blagim modifikacijama ,sve četiri su dobije jarbole i latinska jedra, učestvovali su na svim regatama koje su se održavale po Boki pokupili jako puno trofeja ali i velikih simpatija organizatora i publike.  Učestvovao je i na jednoj izložbi fotogragija „ŽIVOT DRVENIH BARKI“ koju je upriličila naša poznata umjetnica dr.Maja Đurić kojom prilikom su izloženi njeni foto radovi uz priču o svakom pojedinom vlasniku i njegovoj barki.






Tako nešto može da uradi samo čovjek koji je svim srcem želio da doprinese obnovi tradicionalne drvene brodogradnje u Crnoj gori posebno što je izabrao da napravi replike poznate tivatske ARSENALKE koje su se radile u tadašnjem Arsenalu počevši od 1970god. Neke od njih su još uvjek u životu i plove Bokom ali  sve ih je manje iz prostog razloga što je održavanje tih drvenih ljepotica jako skupo za prosječnog stanovnika Crne Gore.




Poslednja regata održana u Baru je po njegovim riječima prva ovakve vrste uopšte na jadranu i sudeći po interesovanju svi su izgledi da će postati i tradicionalna a u budućnosti i međunarodna sa većim brojem takmičara.






Čitav događaj imao je izuzetnu pažnju medija snimljeno je puno fotografija a urađen je i film tzv dronom sa kamerom koji možete pogledati ovdje:


Nagrade za tri prvoplasirane ekipe bile su stilizovane drvene arsenalke sa jedrom za čiju je ideju realizaciju tkođe odgovorna NVO KALAFATSKA RADIONICA BOKOVAC.
Više o detaljima ove poslednje regate imate u prilogu novinara POBJEDE Igora Perića na 









No u razgovoru sa Nenadom saznao sam da on ima još dobrih ideja o revitalizaciji drvene gradnje i neće se zaustaviti na ovome.
 Njegova supruga Lala je osnovala i nevladinu organizaciju"KALAFATSKA RADIONICA BOKOVAC" preko koje je išla sva organizacija ovog događaja.
"




Moram na kraju napomenuti da je Nenad imao od koga naučiti i savladati ovu umjetnost izrade drvenih brodica a to je njegov otac Pero koji iako ima preko 80 godina još uvjek po cjeli dan provodi na škveru radeći kao mladić.










Nadam se da će mo dogodine imati još više prilika da pišemo o ovoj izuzetnoj porodici kojoj ne nedostaje energije za nove projekte.

                                                                                                   
              Sa poštovanjem Zoran Nikolić.




5. ruj 2014.

mala priča o jednom dokumentu




Gajeta Franovića 


Gospođa Lidija Franović rodom iz Krtola ovaj put javila mi se sa veoma lijepom pričom o njihovoj staroj barci koja nažalost više nije u životu ali su ostale uspomene i jedan stari dokument koji je i povod ovoj priči. Evo njen tekst prenosim u cjelosti.

Tata i naša barka






 “Mediteran je golemi arhiv i velika grobnica”, napisao je Predrag Matvejević u “Mediteranskom brevijaru”, knjizi kojoj se često vraćam.
  Djelić tog golemog arhiva predstavlja dokument koji sam ovog ljeta pronašla u fasciklama pokojnog oca – darodavni ugovor za barku gajetu moga đeda Iva (darovalac) i njegovog rođaka Rada (daroprimac) iz Bogišića, ovjeren 26. januara 1967. u tivatskoj opštini. Već ostarelu i dotrajalu drvenu barku je, kao što pokazuje 1. tačka ugovora, napravio 1905. nepoznati graditelj s Korčule. Bila je duga pet, a široka dva metra. Išla je na vesla i mogla je prevesti osmoro ljudi. Njen registarski broj bio je TV 44, a kao luka upisa naveden je Tivat.
  Barka je, zapravo, nekad bila zajedničko vlasništvo mog prađeda Joza i njegove braće Đura i Marka.Često se s njom išlo do Tivta, Risna, Kotora, gdje su se prodavala drva, poljoprivredni proizvodi. Kako je Đuru tragično nastradao sin, a kćerka živjela daleko od Boke, jedini nasljednici koji su koristili gajetu bili su moj đede i njegov rođak Rade. 

Dokument o gajeti

  Nekih godinu dana prije sklapanja ugovora u našu kuću je stigla dondova arsenalka, tata je radio u Bosni, drugi dondo u Rijeci, i đede je vjerovatno procijenio da bi bilo dobro da gajeta pređe u vlasništvo njegovog rođaka. Nekoliko godina kasnije prodata je u Tivtu, a ljetos sam saznala da je više nema.

  Odu barke, kao i ljudi, i nađu svoje vječno počivalište u toj velikoj mediteranskoj grobnici. Ali ostaju dokumenti, ponegdje fotografije. Zato ih treba sačuvati.