29. sij 2015.

Brze pomorske pruge Boke




Evo ponovo mi se javila moja prijateljica Lidija Franović sa jednim tekstom koji će probuditi nostalgična sjećanja na period kada su brodovi imali izuzetno važnu ulogu i povezivanju ljudi koji žive uz more a i onih na kontinentu. 

“Ide pruga džadom”, znala je tokom mog djetinjstva u Krtolima govoriti baba Stane, očeva majka. Džada je turska riječ za put, a pod prugom je podrazumijevala autobusku liniju nekadašnje Autoboke, koja je najviše prevozila đake i radnike Arsenala. Pisao je Miljenko Jergović u tekstu “Konavoska pruga” iz 2010. da je u Konavlima nakon ukidanja uskotračne pruge između Uskoplja i Zelenike krajem šezdesetih godina prošlog vijeka narod koristio riječ pruga za autobuse, kao “jezički spomen” na željeznicu u ovom kraju i da je pruga “uspomena u najčistijem obliku”. U Krtolima nije bilo željeznice. Baba je riječ pruga ipak koristila u drugom značenju.

Da je ova riječ upotrebljavana ne samo za autobuse već i za avionske, te brodske linije pokazuje vodič za putovanja “Moj saputnik za 1939”, koji je u Beogradu, u predvečerje II svjetskog rata izdala Politika. Vodič je upoznavao čitaoce sa hotelskim pravilima, povlasticama, predajom prtljaga, nošenju novca u inostranstvo, poštanskim tarifama. Davani su savjeti o fotografiji, sunčanju, reklamirana turistička mjesta u Kraljevini. Tako je Prčanj označen kao “ubavo mestance uz samo more za skromne mirne posetioce”, uz “vrlo umerene cene”.
Posebno su bile interesantne stranice sa redovima vožnje parobrodskih kompanija na Jadranu čiji brodovi su svraćali u Boku, najčešće u Kotor. U uvodu o pomorskom saobraćaju istaknuto je da su tri glavne parobrodske kompanije koje održavaju pomorski saobraćaj Jadranska, Dubrovačka i Zetska plovidba, a da se Jugoslovenski Lloyd bavi organizacijom kružnih putovanja po Mediteranu, sa brodovima “Kraljica Marija” i “Princeza Olga”, koji su često plovili do Egipta, Palestine, Turske. Iako su kompanije bile u privatnom vlasništvu, putnici su imali ista prava kao oni što putuju željeznicom ili brodovima Jugoslovenske riječne plovidbe, u državnom vlasništvu. U cijenu vožnje nije bila uračunata kabina, čije uzimanje nije bilo obavezno.


Jadranska plovidba sa sjedištem na Sušaku održavala je svakodnevne “brze pruge” Venecija-Sušak-Split-Dubrovnik 2-Kotor. Brodovi su još pristajali u Crikvenici, Rabu, Hvaru, Makarskoj, Korčuli, Herceg Novom i Tivtu. Brod koji bi u subotu u ponoć kretao iz Venecije stizao bi u Kotor u ponedjeljak oko 23 i 15. Putnici su mogli kupiti i paušalne karte (važile četiri mjeseca), koje su im omogućavale prekid putovanja, ali uz uslov da nastave brodovima iste kompanije. Od Venecije do Dubrovnika i od Dubrovnika do Kotora saobraćala je “po jednakom planu” i Dubrovačka plovidba. Vožnja između ova dva grada trajala je četiri sata, sa pristajanjem u Herceg Novom.


Jadranska plovidba vozila je i na liniji Split-Dubrovnik 2-Kotor-Budva, a imala je i povratnu sedmičnu turističku prugu Venecija-Budva-Kotor, koja je kretala četvrtkom u 22 iz Venecije, a stizala u Kotor u nedjelju u 15 i 45. Najskuplja je bila paušalna karta za jednokrevetnu kabinu, 1.900 dinara od Venecije i 1.650 od Sušaka. Za šestodnevnu turističku prugu pored obale, od Sušaka do Kotora i nazad, nije bio dozvoljen prekid putovanja. Kompanija sa Sušaka održavala je i međunarodnu liniju Sušak-Trst-Albanija-Pirej, sa svraćanjem u Kotor, kao i putničko-teretne pruge duž obale od Sušaka do Kotora, uz pristajanje u Herceg Novom i Tivtu, te od Sušaka do Ulcinja, koja bi iskrcala putnike i teret i u Risnu i u Kamenarima. Za međunarodnu liniju do Grčke važile su specijalne karte u čiju cijenu su uračunate kabina, ishrana i stolica za ležanje.
Iako je u uvodu navedeno da Zetska plovidba, nasljednica nekadašnjeg brodarskog preduzeća Boka, čija je glavna agencija bila u Kotoru, održava “balkansku prugu” od Sušaka, preko Grčke, Carigrada do rumunske luke Konstance, “Moj saputnik za 1939” nije donio red vožnje za liniju do ove crnomorske luke, gdje su radili i ljudi iz Boke. Ali, jeste cjenovnik za vožnju u jednom pravcu od Venecije do Kotora. Za putnika treće klase karta je koštala 197 dinara, dok je putnik prve klase plaćao tri puta skuplje – 591 dinar. Od Sušaka do Kotora plaćalo se 570/380/190 dinara, a od Splita do Kotora 354/236/118 dinara po klasama. Kotor i Boka nisu navedeni kao mjesta koje će 1939. posjetiti tadašnji kruzeri Jugoslovenskog Lloyda u vlasništvu Boža Banca, poznatog dubrovačkog brodovlasnika.
Danas  nema pod ovim imenom nijedne kompanije o kojoj je pisao “Moj saputnik za 1939”, nema brodskih linija za Rijeku, Split, Dubrovnik... između mjesta u Boki. Vozimo se po putevima koji su pretijesni, more smo skroz zaboravili. Ova knjižica sa redovima vožnje je dragocjeni dokaz o nekim boljim danima za pomorski saobraćaj u Boki Kotorskoj.


Više o brodu "KRALJICA MARIJA" i "PRINCEZA OLGA"pogledajte na






21. sij 2015.

Barke u Pavlovim crtežima

Pavle Perović projekt


Prijatno me iznenadio g Pavle Perović umjetnik crteža i slikarstva. Tražeći po internetu slike strih barki naletio je i na naš blog.

Poslao mi je nekoliko svojih radova na temu starih drvenih barki koje ovom prilikom prikazujem uz jedan lijepi tekst koji baš paše uz drvene barke

Tekst glasi:
"Barka rasusena i vrimenu pripustena, na suncu, sada se rastakaje, bez timuna i piture, drob joj more hladi a nekada se i zaljulja kada prodje koji brod, sada je ostala sama   bez one dvi ruke koje su damizanu nosile i pile i pile... i tako su cili zivot popili...."

A evo i njegovih crteža













19. sij 2015.

KAD BI BARKE PRIČAT ZNALE

Tekst i fotografije: Maja Đurić

Tekst je izvorno objavljen u magazinu Montenegroairlines  Inflght broj 38.


Mirna, plava pučina, mala primorska mjesta, jutarnja izmaglica nad vodom
i glas talasa - slike i zvuci srećnog djetinjstva, zaljuljani u malim, drvenim
barkama. A svaka 82 od njih, kao čovjek, ima svoje ime, služ
bu, sudbinu







Ovo je priča o malim, običnim barkama i njihovim vlasnicima.
 Za mene su barke sastavni dio
života i porodične istorije, jedan pogled
na barku je pogled u djetinjstvo. Oduvijek sam
bila fascinirana primorskim pejzažima i opčinjena
smirujućom bonacom i nježnim, plavim izmaglicama
u Boki. U tim su slikama barke uvijek imale svoja
mjesta. Život primoraca, bez njih bio bi nezamisliv.
I kakva bi to, molim vas, djetinjstva bila? Kakve bi
pjesme zaljubljeni pjevali, da nije njih - malih barki?
Dakle, moja ljubav za barke nije usamljenička.






Barke, mandraći, tiraduri, čine i specifičnu
funkcionalnu i građevinsku karakteristiku bokokotorskog
priobalja. Kažu da danas u Boki ima oko 2000 ponti,
mandraća, privezišta, koji su nastajali u vrijeme gradnje
privatnih kuća van utvrđenih primorskih gradova.
Gradili su ih vlasnici kuća koje su bile daleko od
gradskih luka, prvenstveno od Kotora. I upravo je taj
dio kotorsko-risanskog dijela Boke, zbog svojih ne
samo kulturno-istorijskih, nego i prirodnih vrijednosti,
uvršten na UNESCO-vu listu Svjetske baštine.
Igor Perić piše: Barke, uronjene u bajkovite pejzaže;
vezane u mandraće, usidrene na ribarskim poštama ili
ulovljene sred zaliva dok im prove lebde ni na nebu,
ni na vodi u ramu plavetnila, vizuelni su sadržaj prožet
osjećajem nostalgije, jer bilježe prošlost koja nestaje.
Čini mi se da je bilo sasvim prirodno, pa i očekivano,
snimati barke. No, nisam bila inspirisana samo time
što barke vraćaju u djetinjstvo, ili što sam najljepše
trenutke djetinjstva doživjela upravo na maloj drvenoj
barci; niti samo zato što se naša kuća nalazi uz samu
obalu, u marini, pa su tako u našem dvorištu i oko
njega, osim naše, bile i brojne, tuđe barke; i one su,
kao i mi, sanjale zimi sunčane dane i pučinu, i čekale
proljeće; sa njim su dolazili vlasnici i vraćajući barkama
život, dotjerujući ih da budu ljepše i u novim bojama,
odlazili opet na pučinu. Tamo gdje barka zaista živi...
Ova morska saga ima svoj zaplet u ljepoti individualnih
priča, jer, svaka je barka priča za sebe. Ona, kao čovjek,
ima svoj karakter, istoriju i svoju sudbinu. I, kao što
kažu da kućni ljubimci obavezno liče na svoje vlanike,
tako, bar se meni čini, i barke liče na svoje vlasnike.
Barke, prije svega, liče na svoje graditelje, na majstore
kalafate (il calafato, ital.). Kad barku neko kupi i
uzme pod svoje, ona počne ličiti na njega. Obični,
naši ljudi: majstori kalafati, marinaji (il marinaio,
ital), barkajoli (maestro dascia, ital.)... svi oni daju
svojim barkama i izgled i karakter i sudbinu. Barke
bez njih ne bi bile barke, nego mrtvi predmeti,
kao ljuske od oraha; a ni oni, opet, bez barki, ne bi
bili oni isti ljudi koje znamo, srijećemo, kod kojih
kupujemo ribu ili sa kojima po moru plovimo.


Snimila sam jednom barku, koja je nosila ime TVT 1;
ta fotografija je negdje objavljena i nedugo zatim,
javio mi se dondo Špiro Kaluđerović - vlasnik
upravo te barke. Zato što je imao veliku želju da mi
ispriča priču o njoj. TVT 1, prava ljepotica, prema
kazivanju donda Špira, stigla je iz Dalmacije u Tivat
prije 150 godina. Kao uzoran radnik, dondo je od
Lučke kapetanije, 1989. godine, dobio baš tu barku
za nagradu! Danas je ona u vlasništvu Špirovog
unuka Saše i, čini se, sve više liči na novog vlasnika!
Tako je, ustvari, pod uticajem donda Špirove storije,
počelo ovo moje zanimanje za portrete barki. Što
ih duže posmatram i snimam, to ih više volim.
Ali, i lakše shvatam zašto su neodvojive od lica,
ruku, osmijeha, koraka, glasa... svojih vlasnika.



Vinko Vujović iz Stoliva, vlasnik je, možda, najstarije
barke u Boki: njegov stari guc ima oko 180 godina
i član je porodice kroz tri generacije. Sagrađen
je na Korčuli i pretrpio je brojne popravke. Vinko
pripovijeda da su njegovi preci, kad su barkom prevozili
poljoprivredne proizvode do pijaca u Kotoru i Herceg
Novom, često koristili latinsko jedro, koje i danas
postoji, kao i već izbišan jarbol od drveta. Vinkov otac
bio je vrsni stolar i barkariol, te je redovno održavao
barku, što je doprinjelo njenoj dugovječnosti. Nekad
je imala broj 33, a danas se, između ostalog, koristi
tokom Fešte od Kamelija za donošenje cvijeća u Stoliv.



Majstori kalafati, otac i sin - Petar i Nenad Bokovac,
imaju porodičnu radionicu u Baru za izradu barki od
drveta. Od umijeća kalafata zavise estetske i plovne
karatkeristike barke. Petar Bokovac je otvorio radionicu
šezdesetih godina XX vijeka. U njoj su izrađivani i
čamci dugi do 17 metara, a teški i 42 tone! U radionici
repariraju jedrilice, jedrenjaka, korčulanke... Međutim,
najzanimljivije je da na osnovu stare arsenalke,
sagrađene u tivatskom Arsenalu prije više decenija,
izrađuju nove barke i to sa lantinima - drevnim jedrima
trouglastog oblika. Poznato je da je u Arsenalu
svojevremeno sagrađeno 180 čuvenih arsenalki, a do
danas je u plovnom stanju sačuvano svega desetak.



Još jedan zaljubljenik i majstor, Zoran Nikolić(63),

 koji aktivno vodi i veoma popularni blog o
drvenim barkama, na Prčanju ima barku staru 43
godine, naslijeđenu od oca. U očevim dokumentima
piše da je barka sagrađena kod čamčara Petra
Vukovića iz Bijele, avgusta 1971. godine.

Majstor Žarko Bubonja iz Perasta, profesionalni je brodograditelj
- čamčar, koji se i nakon penzionaisanja bavi
ovim rijetkim zanatom. Žarko je zanat izučio 1952. u Mašinsko-
industrijskoj školi Remontnog zavoda Sava Kovačević
u Tivtu. Radio je i jedra i krošnje za čuveni brod
Jadran. Danas mu pomažu i uče od njega sin i unuci.



Dragan Gudelj, takođe iz Perasta, vlasnik je barke
(guca) Nemirna KO 27, koja je stara 85 godina, a
napravljena je 1929. godine, u Malom Lošinju
na Korčuli. Bila je najbrža barka na jedra u Boki,
a u Draganovom vlasništvu je 15 godina. Ova
barka je tokom fašinade uvijek prva u povorci.
Vremenom sam, upoznavajući barke i njihove vlasnike,
upoznala mnoge od naših barkariola i marinaja,
i ostala zadivljena njihovom povezanošću. Kad
razgovarate sa tim ljudima, bilo bi nevaspitano ne
pitati ih za zdravlje njihovih barki, za stanje u kojem
su, za izgled, za snagu.


 Na primjer, starina Jozo Kitić
(74) iz Prčanja, ponosan je na svoju barku guc u
marini Kordić, koja je prije 58 godina sagrađena na
Korčuli, ali je drvo za nju ponijeto iz Boke! I naravno
da će vam o njoj rado i nadugo pripovijedati.
Jednako lijepe i romantične priče o svojim
barkama, ispričali bi vam i: Dragan Ivović, Tonći


Dabović, Anton Šenk...
 I, zaista, sve njihove drvene
ljepotice zaslužuju veliku ljubav i divljenje.
Zanimljivo i važno je to što se ova ljubav i vezanost
za drvene barke, mada nam se svako malo učini da
će se i one zaboraviti kao mnogo toga, obnavlja ili
ponovo rađa, zahvaljujući mladim ljudima. Valjda se
oni, na vrijeme tj. veoma rano, zadoje ovom ljubavlju
prema moru i plovidbi.

 Tako je, recimo i to, najmlađi
vlasnik lijepe arsenalke TVT 134, Darko Bujković 


iz Budve, star jedva 16 godina! Njegova je arsenalka
napravljena 1966. godine, a ima svu njegovu pažnju i
brigu, smještena u mandrać pred kućom u Krašićima.
Na mnogim fotografijama pred vama, vidjećete i starost
i ljepotu ovih divnih plovila, ali tek bi uz njihove biografije,
mogli potpuno razumjeti njihovo trajanje i značaj
koji su imale i imaju u životu stanovnika malih, primorskih
mjesta. 

Šta su sve ove drvene ljepotice preturile
preko svojih pramaca, šta su doživjele i vidjele, koliko su
toga pretrpjele i podnijele! Vijerne kao najbolji prijatelji
i odane kao iskrene dragane. Barka i njen vlasnik imaju
vrlo ozbiljnu vezu; ustvari, više je to - uspješan brak:
pun nježnosti i brige, svađa i mirenja, ljutnje i ljubavi.
Ali, barke bez vlasnika samo su nijeme daščice, nemušto
drvo, prekobrojni i nikom važni predmeti. 

Bez vlasnika barke umiru. Jer, njima treba njega, održavanje,
zaštita, reparacija, farbanje... i to svake godine!
Kako to nije uvijek slučaj, mnoge od barki koje sam
snimala, danas plove samo na mojim fotografijama.
A mogle bi trajati dugo, dugo. Ponajviše zahvaljujući
majstorima kalafatima, neke od barki opstaju u vlasništvu
nekoliko generacija, pa traju i do dva vijeka.

U Mediteranskom Brevijaru Predrag Matvejević
bilježi: Riječ barka, koju su prihvatili gotovo svi narodi,
ne zna se čija je bila. Pretpostavlja se da dolazi
iz staroga Egipta. Egipćani su je također od nekog
preuzeli. Rabili su je Feničani i Puni, Grci i Rimljani.
Najstarija barka zvala se, u mnogim jezicima, drvo (na
arapskom al’ud od čega dolazi leut, na italijanskom i
španjolskom legno i leno). To samo potvrđuje jednu
simpatičnu priču:
 kada su pitali jednog starog majstora
koliki je vijek barke, on je odgovorio da jedna
drvena barka može trajati dok god u šumi ima drveta.
Drugim riječima - dok je ljudi i majstora, biće i barki!