KAD BI BARKE PRIČAT ZNALE

Tekst i fotografije: Maja Đurić

Tekst je izvorno objavljen u magazinu Montenegroairlines  Inflght broj 38.

Mirna, plava pučina, mala primorska mjesta, jutarnja izmaglica nad vodom
i glas talasa - slike i zvuci srećnog djetinjstva, zaljuljani u malim, drvenim
barkama. A svaka 82 od njih, kao čovjek, ima svoje ime, službu, sudbinu

Ovo je priča o malim, običnim barkama i njihovim vlasnicima.

 Za mene su barke sastavni dio

života i porodične istorije, jedan pogled

na barku je pogled u djetinjstvo. Oduvijek sam

bila fascinirana primorskim pejzažima i opčinjena

smirujućom bonacom i nježnim, plavim izmaglicama

u Boki. U tim su slikama barke uvijek imale svoja

mjesta. Život primoraca, bez njih bio bi nezamisliv.

I kakva bi to, molim vas, djetinjstva bila? Kakve bi

pjesme zaljubljeni pjevali, da nije njih - malih barki?

Dakle, moja ljubav za barke nije usamljenička.

Barke, mandraći, tiraduri, čine i specifičnu

funkcionalnu i građevinsku karakteristiku bokokotorskog

priobalja. Kažu da danas u Boki ima oko 2000 ponti,

mandraća, privezišta, koji su nastajali u vrijeme gradnje

privatnih kuća van utvrđenih primorskih gradova.

Gradili su ih vlasnici kuća koje su bile daleko od

gradskih luka, prvenstveno od Kotora. I upravo je taj

dio kotorsko-risanskog dijela Boke, zbog svojih ne

samo kulturno-istorijskih, nego i prirodnih vrijednosti,

uvršten na UNESCO-vu listu Svjetske baštine.

Igor Perić piše: „Barke, uronjene u bajkovite pejzaže;

vezane u mandraće, usidrene na ribarskim poštama ili

ulovljene sred zaliva dok im prove lebde – ni na nebu,

ni na vodi – u ramu plavetnila, vizuelni su sadržaj prožet

osjećajem nostalgije, jer bilježe prošlost koja nestaje.”

Čini mi se da je bilo sasvim prirodno, pa i očekivano,

snimati barke. No, nisam bila inspirisana samo time

što barke vraćaju u djetinjstvo, ili što sam najljepše

trenutke djetinjstva doživjela upravo na maloj drvenoj

barci; niti samo zato što se naša kuća nalazi uz samu

obalu, u marini, pa su tako u našem dvorištu i oko

njega, osim naše, bile i brojne, tuđe barke; i one su,

kao i mi, sanjale zimi sunčane dane i pučinu, i čekale

proljeće; sa njim su dolazili vlasnici i vraćajući barkama

život, dotjerujući ih da budu ljepše i u novim bojama,

odlazili opet na pučinu. Tamo gdje barka zaista „živi”...

Ova morska saga ima svoj zaplet u ljepoti individualnih

priča, jer, svaka je barka priča za sebe. Ona, kao čovjek,

ima svoj karakter, istoriju i svoju sudbinu. I, kao što

kažu da kućni ljubimci obavezno liče na svoje vlanike,

tako, bar se meni čini, i barke liče na svoje vlasnike.

Barke, prije svega, liče na svoje graditelje, na majstore

kalafate (il calafato, ital.). Kad barku neko kupi i

„uzme pod svoje”, ona počne ličiti na njega. Obični,

naši ljudi: majstori kalafati, marinaji (il marinaio,

ital), barkajoli (maestro d’ascia, ital.)... svi oni daju

svojim barkama i izgled i karakter i sudbinu. Barke

bez njih ne bi bile barke, nego mrtvi predmeti,

kao ljuske od oraha; a ni oni, opet, bez barki, ne bi

bili oni isti ljudi koje znamo, srijećemo, kod kojih

kupujemo ribu ili sa kojima po moru plovimo.

Snimila sam jednom barku, koja je nosila ime TVT 1;

ta fotografija je negdje objavljena i nedugo zatim,

javio mi se dondo Špiro Kaluđerović - vlasnik

upravo te barke. Zato što je imao veliku želju da mi

ispriča priču o njoj. TVT 1, prava ljepotica, prema

kazivanju donda Špira, stigla je iz Dalmacije u Tivat

prije 150 godina. Kao uzoran radnik, dondo je od

Lučke kapetanije, 1989. godine, dobio baš tu barku

za nagradu! Danas je ona u vlasništvu Špirovog

unuka Saše i, čini se, sve više liči na novog vlasnika!

Tako je, ustvari, pod uticajem donda Špirove storije,

počelo ovo moje zanimanje za portrete barki. Što

ih duže posmatram i snimam, to ih više volim.

Ali, i lakše shvatam zašto su neodvojive od lica,

ruku, osmijeha, koraka, glasa... svojih vlasnika.

Vinko Vujović iz Stoliva, vlasnik je, možda, najstarije

barke u Boki: njegov stari guc ima oko 180 godina

i član je porodice kroz tri generacije. Sagrađen

je na Korčuli i pretrpio je brojne popravke. Vinko

pripovijeda da su njegovi preci, kad su barkom prevozili

poljoprivredne proizvode do pijaca u Kotoru i Herceg

Novom, često koristili latinsko jedro, koje i danas

postoji, kao i već izbišan jarbol od drveta. Vinkov otac

bio je vrsni stolar i barkariol, te je redovno održavao

barku, što je doprinjelo njenoj dugovječnosti. Nekad

je imala broj 33, a danas se, između ostalog, koristi

tokom Fešte od Kamelija za donošenje cvijeća u Stoliv.

Majstori kalafati, otac i sin - Petar i Nenad Bokovac,

imaju porodičnu radionicu u Baru za izradu barki od

drveta. Od umijeća kalafata zavise estetske i plovne

karatkeristike barke. Petar Bokovac je otvorio radionicu

šezdesetih godina XX vijeka. U njoj su izrađivani i

čamci dugi do 17 metara, a teški i 42 tone! U radionici

repariraju jedrilice, jedrenjaka, korčulanke... Međutim,

najzanimljivije je da na osnovu stare arsenalke,

sagrađene u tivatskom Arsenalu prije više decenija,

izrađuju nove barke i to sa lantinima - drevnim jedrima

trouglastog oblika. Poznato je da je u Arsenalu

svojevremeno sagrađeno 180 čuvenih arsenalki, a do

danas je u plovnom stanju sačuvano svega desetak.

Još jedan zaljubljenik i majstor, Zoran Nikolić(63),

 koji aktivno vodi i veoma popularni blog o

drvenim barkama, na Prčanju ima barku staru 43

godine, naslijeđenu od oca. U očevim dokumentima

piše da je barka sagrađena kod čamčara Petra

Vukovića iz Bijele, avgusta 1971. godine.

Majstor Žarko Bubonja iz Perasta, profesionalni je brodograditelj

- čamčar, koji se i nakon penzionaisanja bavi

ovim rijetkim zanatom. Žarko je zanat izučio 1952. u Mašinsko-

industrijskoj školi Remontnog zavoda „Sava Kovačević”

u Tivtu. Radio je i jedra i krošnje za čuveni brod

„Jadran”. Danas mu pomažu i uče od njega sin i unuci.

Dragan Gudelj, takođe iz Perasta, vlasnik je barke

(guca) Nemirna KO 27, koja je stara 85 godina, a

napravljena je 1929. godine, u Malom Lošinju

na Korčuli. Bila je najbrža barka na jedra u Boki,

a u Draganovom vlasništvu je 15 godina. Ova

barka je tokom fašinade uvijek prva u povorci.

Vremenom sam, upoznavajući barke i njihove vlasnike,

upoznala mnoge od naših barkariola i marinaja,

i ostala zadivljena njihovom povezanošću. Kad

razgovarate sa tim ljudima, bilo bi nevaspitano ne

pitati ih za zdravlje njihovih barki, za stanje u kojem

su, za izgled, za snagu.

 Na primjer, starina Jozo Kitić

(74) iz Prčanja, ponosan je na svoju barku guc u

marini Kordić, koja je prije 58 godina sagrađena na

Korčuli, ali je drvo za nju ponijeto iz Boke! I naravno

da će vam o njoj rado i nadugo pripovijedati.

Jednako lijepe i romantične priče o svojim

barkama, ispričali bi vam i: Dragan Ivović, Tonći

Dabović, Anton Šenk...

 I, zaista, sve njihove drvene

ljepotice zaslužuju veliku ljubav i divljenje.

Zanimljivo i važno je to što se ova ljubav i vezanost

za drvene barke, mada nam se svako malo učini da

će se i one zaboraviti kao mnogo toga, obnavlja ili

ponovo rađa, zahvaljujući mladim ljudima. Valjda se

oni, na vrijeme tj. veoma rano, zadoje ovom ljubavlju

prema moru i plovidbi.

 Tako je, recimo i to, najmlađi

vlasnik lijepe arsenalke TVT 134, Darko Bujković 

iz Budve, star jedva 16 godina! Njegova je arsenalka

napravljena 1966. godine, a ima svu njegovu pažnju i

brigu, smještena u mandrać pred kućom u Krašićima.

Na mnogim fotografijama pred vama, vidjećete i starost

i ljepotu ovih divnih plovila, ali tek bi uz njihove „biografije”,

mogli potpuno razumjeti njihovo trajanje i značaj

koji su imale i imaju u životu stanovnika malih, primorskih

mjesta. 

Šta su sve ove drvene ljepotice preturile

preko svojih pramaca, šta su doživjele i vidjele, koliko su

toga pretrpjele i podnijele! Vijerne kao najbolji prijatelji

i odane kao iskrene dragane. Barka i njen vlasnik imaju

vrlo „ozbiljnu vezu”; ustvari, više je to - uspješan brak:

pun nježnosti i brige, svađa i mirenja, ljutnje i ljubavi.

Ali, barke bez vlasnika samo su nijeme daščice, nemušto

drvo, prekobrojni i nikom važni predmeti. 

Bez vlasnika barke umiru. Jer, njima treba njega, održavanje,

zaštita, reparacija, farbanje... i to svake godine!

Kako to nije uvijek slučaj, mnoge od barki koje sam

snimala, danas „plove” samo na mojim fotografijama.

A mogle bi trajati dugo, dugo. Ponajviše zahvaljujući

majstorima kalafatima, neke od barki opstaju u vlasništvu

nekoliko generacija, pa traju i do dva vijeka.

U Mediteranskom Brevijaru Predrag Matvejević

bilježi: „Riječ barka, koju su prihvatili gotovo svi narodi,

ne zna se čija je bila. Pretpostavlja se da dolazi

iz staroga Egipta. Egipćani su je također od nekog

preuzeli. Rabili su je Feničani i Puni, Grci i Rimljani.

Najstarija barka zvala se, u mnogim jezicima, drvo (na

arapskom al’ud od čega dolazi leut, na italijanskom i

španjolskom legno i leno).” To samo potvrđuje jednu

simpatičnu priču:

 kada su pitali jednog starog majstora

koliki je vijek barke, on je odgovorio da jedna

drvena barka može trajati dok god u šumi ima drveta.

Drugim riječima - dok je ljudi i majstora, biće i barki!