Evo ponovo mi se javila moja prijateljica Lidija Franović sa jednim tekstom koji će probuditi nostalgična sjećanja na period kada su brodovi imali izuzetno važnu ulogu i povezivanju ljudi koji žive uz more a i onih na kontinentu.
“Ide pruga džadom”, znala je tokom mog
djetinjstva u Krtolima govoriti baba Stane, očeva majka. Džada je turska riječ
za put, a pod prugom je podrazumijevala autobusku liniju nekadašnje Autoboke,
koja je najviše prevozila đake i radnike Arsenala. Pisao je Miljenko Jergović u
tekstu “Konavoska pruga” iz 2010. da je u Konavlima nakon ukidanja uskotračne
pruge između Uskoplja i Zelenike krajem šezdesetih godina prošlog vijeka narod
koristio riječ pruga za autobuse, kao “jezički spomen” na željeznicu u ovom
kraju i da je pruga “uspomena u najčistijem obliku”. U Krtolima nije bilo
željeznice. Baba je riječ pruga ipak koristila u drugom značenju.
Da je ova riječ upotrebljavana ne samo za
autobuse već i za avionske, te brodske linije pokazuje vodič za putovanja “Moj
saputnik za 1939”, koji je u Beogradu, u predvečerje II svjetskog rata izdala
Politika. Vodič je upoznavao čitaoce sa hotelskim pravilima, povlasticama,
predajom prtljaga, nošenju novca u inostranstvo, poštanskim tarifama. Davani su
savjeti o fotografiji, sunčanju, reklamirana turistička mjesta u Kraljevini.
Tako je Prčanj označen kao “ubavo mestance uz samo more za skromne mirne
posetioce”, uz “vrlo umerene cene”.
Posebno su bile interesantne stranice sa
redovima vožnje parobrodskih kompanija na Jadranu čiji brodovi su svraćali u
Boku, najčešće u Kotor. U uvodu o pomorskom saobraćaju istaknuto je da su tri
glavne parobrodske kompanije koje održavaju pomorski saobraćaj Jadranska,
Dubrovačka i Zetska plovidba, a da se Jugoslovenski Lloyd bavi organizacijom
kružnih putovanja po Mediteranu, sa brodovima “Kraljica Marija” i “Princeza
Olga”, koji su često plovili do Egipta, Palestine, Turske. Iako su kompanije
bile u privatnom vlasništvu, putnici su imali ista prava kao oni što putuju
željeznicom ili brodovima Jugoslovenske riječne plovidbe, u državnom vlasništvu.
U cijenu vožnje nije bila uračunata kabina, čije uzimanje nije bilo obavezno.
Jadranska plovidba sa sjedištem na Sušaku
održavala je svakodnevne “brze pruge” Venecija-Sušak-Split-Dubrovnik 2-Kotor.
Brodovi su još pristajali u Crikvenici, Rabu, Hvaru, Makarskoj, Korčuli, Herceg
Novom i Tivtu. Brod koji bi u subotu u ponoć kretao iz Venecije stizao bi u
Kotor u ponedjeljak oko 23 i 15. Putnici su mogli kupiti i paušalne karte
(važile četiri mjeseca), koje su im omogućavale prekid putovanja, ali uz uslov
da nastave brodovima iste kompanije. Od Venecije do Dubrovnika i od Dubrovnika
do Kotora saobraćala je “po jednakom planu” i Dubrovačka plovidba. Vožnja
između ova dva grada trajala je četiri sata, sa pristajanjem u Herceg Novom.
Jadranska plovidba vozila je i na liniji
Split-Dubrovnik 2-Kotor-Budva, a imala je i povratnu sedmičnu turističku prugu
Venecija-Budva-Kotor, koja je kretala četvrtkom u 22 iz Venecije, a stizala u
Kotor u nedjelju u 15 i 45. Najskuplja je bila paušalna karta za jednokrevetnu
kabinu, 1.900 dinara od Venecije i 1.650 od Sušaka. Za šestodnevnu turističku
prugu pored obale, od Sušaka do Kotora i nazad, nije bio dozvoljen prekid
putovanja. Kompanija sa Sušaka održavala je i međunarodnu liniju Sušak-Trst-Albanija-Pirej,
sa svraćanjem u Kotor, kao i putničko-teretne pruge duž obale od Sušaka do
Kotora, uz pristajanje u Herceg Novom i Tivtu, te od Sušaka do Ulcinja, koja bi
iskrcala putnike i teret i u Risnu i u Kamenarima. Za međunarodnu liniju do Grčke
važile su specijalne karte u čiju cijenu su uračunate kabina, ishrana i stolica
za ležanje.
Iako je u uvodu navedeno da Zetska
plovidba, nasljednica nekadašnjeg brodarskog preduzeća Boka, čija je glavna
agencija bila u Kotoru, održava “balkansku prugu” od Sušaka, preko Grčke,
Carigrada do rumunske luke Konstance, “Moj saputnik za 1939” nije donio red
vožnje za liniju do ove crnomorske luke, gdje su radili i ljudi iz Boke. Ali,
jeste cjenovnik za vožnju u jednom pravcu od Venecije do Kotora. Za putnika treće
klase karta je koštala 197 dinara, dok je putnik prve klase plaćao tri puta
skuplje – 591 dinar. Od Sušaka do Kotora plaćalo se 570/380/190 dinara, a od
Splita do Kotora 354/236/118 dinara po klasama. Kotor i Boka nisu navedeni kao
mjesta koje će 1939. posjetiti tadašnji kruzeri Jugoslovenskog Lloyda u
vlasništvu Boža Banca, poznatog dubrovačkog brodovlasnika.
Danas nema pod ovim imenom nijedne
kompanije o kojoj je pisao “Moj saputnik za 1939”, nema brodskih linija za
Rijeku, Split, Dubrovnik... između mjesta u Boki. Vozimo se po putevima koji su
pretijesni, more smo skroz zaboravili. Ova knjižica sa redovima vožnje je
dragocjeni dokaz o nekim boljim danima za pomorski saobraćaj u Boki Kotorskoj.
Više o brodu "KRALJICA MARIJA" i "PRINCEZA OLGA"pogledajte na
Nema komentara:
Objavi komentar