Dondova barka

Piše nam

Lidija Franović

Jedna od barki koja poznaje svaki djelić Tivatskog zaliva jeste “arsenalka” moga donda Tripa. Ovu zimu provodi u vezu u krtoljskom portu a nadam se da će uskoro ponovo zaploviti, kao što je to radila više od 40 godina.

"arsenalka" na vezu u krtolima

Ne sjećam se kada sam se prvi put vozila dondovom barkom, bila sam previše mala. Iz djetinjstva pamtim vožnje pored Ostrva cvijeća i Svetog Marka kada mi je vjetar odnio šešir, odlazak na Gospu od škrpjela... Ma skoro svako putovanje sa njom je predstavljalo veliki doživljaj a nas klince je oduševljavalo sjedjenje na provi i to što dondo može sa upaljenim motorom marke “tomos” da izađe iz našeg porta.

Pričao mi je dondo 10. juna 2008, dok je spremao porinuće barke koje je ipak sprječila velika osjeka, da je prvi put zaplovila 1. maja 1966. godine između Tivta i Krtola. Đede Ivo je tom prilikom rekao kako je barka odlična a na ponti se služila domaća lozovača. Dondo nije mogao da se sjeti da li ju je naručio iste ili godinu dana ranije, ali zna da je bio treći na spisku u Arsenalu. Barka je uzeta na kredit i koštala je 360.000 tadašnjih dinara, dodaće strina Jane.

Dondo mi je spominjao kako mu je barka mnogo valjala za ribanje u zalivu i na otvorenom moru (znao je ići i do Bigove). S njom je volio poći u šetnju a nikada mu nije palo na pamet da kupi novu. Naročito su mu ostali u sjećanju bliski susreti sa delfinima, posebno sa Jocom kod Tunje i Debele glave.

 

Rt Debela glava na na zapadnom kraju školja Stradioti

Tog istog dana tata mi je kratko rekao kako je prvi put sjeo u barku ljeta 1966, kada je došao iz Sandžaka, gdje je tada predavao u školi. To je bio doživljaj, reći će tata koji je prvi motor za dondovu barku kupio u Sarajevu i poslao ga u Zeleniku po željeznici. O vožnji barkom kao jednom od najljepših doživljaja iz djetinjstva (odlasci na kupanje u Kalardovo) pričala je rodica Ljilja, kćerka donda Tripa.

Mama je ipak bila raspoloženija za priču. “Prvi put sam je videla i prevezla sa njom od Tivta do Žukovca (dio obale kod Novog mula) 22. januara 1970. Barka je bila nova, pralo je jugo a valovi bacali preko nje. Nije me bilo strah jer sam se ranije vozila čamcem na Paliću i na Bohinjskom jezeru”, rekla je mama, koja je odrasla daleko od Jadranskog mora, u Šumadiji.

Zapamtila je neveru u jesen 1971, dok su sa đedom Ivom i dondom išli za Herceg-Novi, gdje ih je čekao autobus za Sarajevo (tada su još uvijek radili u školi u Obudovcu kod Bosanskog Šamca); veliku ljetnju oluju 1974, nekoliko mjeseci prije nego što će me roditi u kotorskoj bolnici. Barkom je upravljala strina Jane, dok su na obali đede, tata i stričevi bili u strahu da se ne prevrnu. Mamu nije bilo toliko strah jer je znala da je barka uvijek bila stabilna a smatrala ju je “desnom rukom”, “hraniteljicom”, koja je pomagala raznim ljudima i po lijepom i po lošem vremenu.

 

Dondo Tripo

A moja posljednja vožnja bila je 17. juna 2008, kada sam se sa drugaricom Natašom vratila iz Tivta u Krtole. Ona osjeka sa početka teksta je nestala, barka je porinuta u more a stric je ponovo vozio svojom starom rutom Kaliman – Tunja - Debela glava – Žukovac. Pošteno nas je okupao maestral ali nama to nije uopšte smetalo.

 

Barka "arsenalka" - arsenalska pasara

Sigurna sam da o dondovoj barci ima toliko neispričanih priča – samo ona zna koliko je znanih i neznanih ljudi prevezla. Ovo je samo jedan dijelić sastavljen od zapisa od prije godinu i po dana u Boki.

 

.