Brod sa imenom

Nije drveni, ali jeste legendarni. Pri tome možda prvi među plovilima u Boki koji će dobiti neki status kultornog dobra.

Dio teksta iz pera Siniše Lukovića:

„BARBARA“ ĆE SLUŽITI I KAO ŠKOLSKI BROD ?

„Barbara“ je metalni brodić od 32 tone, dug 21 metar, izgradjen još davne 1926 godine u Nirnbergu u Njemačkoj. Kao svoj diplomski rad, napravili su je učenici tamošnje Tehničke škole, a brod je nedugo potom, kao dio reparacija za štetu nanašenu u Prvom svjetskom ratu, stigao u Kraljevinu Jugoslaviju. Motorna barkasa tada je uvrštena u flotu Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije u kojoj je u Boki Kotoskoj služila kao putnički i lučki tender za prevoz tereta.

Od 1951 pa do prvih godina 21.vijeka, kao vojna motorna barkasa BM-58, „Barbara“ je stalno plovila izmedju Tivta, Risna i Kumbora prevozeći radnike tivatskog vojnog brodogradilišta Arsenal.
Danas brod besciljno leži vezan uz operativnu obalui sinhrolifta bivšeg Arsenala.



S obzirom na njene godine i starinski način izgradnje, odnosno zakovičastu konstrukciju trupa, „Barbara“ je danas i svojevrsni pokretni spomenik tehničke kulture, pa se razmišlja da se i u priču o njenoj obnovi, uključi i Regionalni zavoz za zaštitu spomenika kulture iz Kotora.

„U svakom slučaju namjeravamo da brod sredimo da može koristiti Opštini Tivat i „Porto Montenegru“ za sve potrebe, čak i do uvodjenja u neki redovni pomorski saobraćaj.

Uz to, inicijativu za koriščćenje „Barbare“ kao svojevrsnog školskog broda pokrenuo je i Centar za obuku pomoraca pri Fakultetu za mediteranske poslovne studije u Tivtu.“- naglasio je gradonačelnik Tivta - Kankaraš. On je naglasio da se „tom brodu zaista mora posvetiti malo više pažnje jer bi ga bilo šteta zapustiti“.

Gradonačelnik je naveo da će se nakon detaljnog pregleda, znati i koliko će novca biti potrebno za konačnu obnovu „Barbare“, a već sada se razmišlja i o nalaženju starih i adekvatno obučenih majstora, sposobnih da na autentičan način rade na obnovi „Barbarinog“ zakovicama spajanog metalnog trupa.

Siniša Luković

Kompletan tekst
.

Dondova barka

Piše nam

Lidija Franović

Jedna od barki koja poznaje svaki djelić Tivatskog zaliva jeste “arsenalka” moga donda Tripa. Ovu zimu provodi u vezu u krtoljskom portu a nadam se da će uskoro ponovo zaploviti, kao što je to radila više od 40 godina.

"arsenalka" na vezu u krtolima

Ne sjećam se kada sam se prvi put vozila dondovom barkom, bila sam previše mala. Iz djetinjstva pamtim vožnje pored Ostrva cvijeća i Svetog Marka kada mi je vjetar odnio šešir, odlazak na Gospu od škrpjela... Ma skoro svako putovanje sa njom je predstavljalo veliki doživljaj a nas klince je oduševljavalo sjedjenje na provi i to što dondo može sa upaljenim motorom marke “tomos” da izađe iz našeg porta.

Pričao mi je dondo 10. juna 2008, dok je spremao porinuće barke koje je ipak sprječila velika osjeka, da je prvi put zaplovila 1. maja 1966. godine između Tivta i Krtola. Đede Ivo je tom prilikom rekao kako je barka odlična a na ponti se služila domaća lozovača. Dondo nije mogao da se sjeti da li ju je naručio iste ili godinu dana ranije, ali zna da je bio treći na spisku u Arsenalu. Barka je uzeta na kredit i koštala je 360.000 tadašnjih dinara, dodaće strina Jane.

Dondo mi je spominjao kako mu je barka mnogo valjala za ribanje u zalivu i na otvorenom moru (znao je ići i do Bigove). S njom je volio poći u šetnju a nikada mu nije palo na pamet da kupi novu. Naročito su mu ostali u sjećanju bliski susreti sa delfinima, posebno sa Jocom kod Tunje i Debele glave.

 

Rt Debela glava na na zapadnom kraju školja Stradioti

Tog istog dana tata mi je kratko rekao kako je prvi put sjeo u barku ljeta 1966, kada je došao iz Sandžaka, gdje je tada predavao u školi. To je bio doživljaj, reći će tata koji je prvi motor za dondovu barku kupio u Sarajevu i poslao ga u Zeleniku po željeznici. O vožnji barkom kao jednom od najljepših doživljaja iz djetinjstva (odlasci na kupanje u Kalardovo) pričala je rodica Ljilja, kćerka donda Tripa.

Mama je ipak bila raspoloženija za priču. “Prvi put sam je videla i prevezla sa njom od Tivta do Žukovca (dio obale kod Novog mula) 22. januara 1970. Barka je bila nova, pralo je jugo a valovi bacali preko nje. Nije me bilo strah jer sam se ranije vozila čamcem na Paliću i na Bohinjskom jezeru”, rekla je mama, koja je odrasla daleko od Jadranskog mora, u Šumadiji.

Zapamtila je neveru u jesen 1971, dok su sa đedom Ivom i dondom išli za Herceg-Novi, gdje ih je čekao autobus za Sarajevo (tada su još uvijek radili u školi u Obudovcu kod Bosanskog Šamca); veliku ljetnju oluju 1974, nekoliko mjeseci prije nego što će me roditi u kotorskoj bolnici. Barkom je upravljala strina Jane, dok su na obali đede, tata i stričevi bili u strahu da se ne prevrnu. Mamu nije bilo toliko strah jer je znala da je barka uvijek bila stabilna a smatrala ju je “desnom rukom”, “hraniteljicom”, koja je pomagala raznim ljudima i po lijepom i po lošem vremenu.

 

Dondo Tripo

A moja posljednja vožnja bila je 17. juna 2008, kada sam se sa drugaricom Natašom vratila iz Tivta u Krtole. Ona osjeka sa početka teksta je nestala, barka je porinuta u more a stric je ponovo vozio svojom starom rutom Kaliman – Tunja - Debela glava – Žukovac. Pošteno nas je okupao maestral ali nama to nije uopšte smetalo.

 

Barka "arsenalka" - arsenalska pasara

Sigurna sam da o dondovoj barci ima toliko neispričanih priča – samo ona zna koliko je znanih i neznanih ljudi prevezla. Ovo je samo jedan dijelić sastavljen od zapisa od prije godinu i po dana u Boki.

 

.

"Brod u boci"

 

Još jedan poklon onima koji nas prate

 

Vatra koja umesto da nas grije - stvara led oko srca. Gori barka! Koliko je ljudskih života vezano bilo uz njen jedan?

Godinu već pratim jedan blog i svaki novi prilog me zadivi – zar je moguće, to je još ljepše, bolje, jače nego sve što je do sada bilo?!

Najjače u svemu je fotografija, bez greške i kompromisa.

Zamolio sam od autora mali poklon našim “Drvenim barkama”, a dobili smo cijelu kolekciju. Ne mogu da izaberem i zato pogledajte sve što nam je poslao uvaženi Darko Veršić

 

Snimljeno je u Komiži na Visu, na Svetog Nikolu. Po starome, nedavno vaskrslom običaju, spaljuje se barka.

Gađanje  kokota (ubijanje iz puške svezane domaće ptice), spaljivanje barke (i ne jedne, koja bi se ovako ili onako mogla još krpiti) kao i paljenje badnjaka, prolivanje rakije na zemlju… dio je tradicije, običaja. To možda predstavlja naš zavjet, obećanje pred svemogućim i beskonačnim da ćemo uraditi i nešto dobro, kada zatreba, ako se od nas bude tražilo, kada  nam se ukaže prilika, i ako bude mogućnosti.

Običaji traju, nestaju, mijenjaju se, obavezuju, uveseljavaju, nadahnjuju, opterećuju... U današnje vrijeme demokratije i svakolike slobode svako to može tumačiti po svojemu. Zato se otkazujem od dalje priče. Neka pričaju slike:

 

 

I još puno toga na blogu "Brod u boci"

Komižani sa Visa, Lastovljani sa Lastova i oni iz Lastve, Prčanjani, Peraštani …i ako brode na istom moru i u sličnim barkama imaju često različite običaje. Međutim jedna ih potreba sjedinjuje, pomoći drvenim barkama da prebače još malo, bar još ovo, nedavno započeto stoljeće.

Hvala Darku na poklonu

Za Drvene Barke

Nikolić B.

Čestitka za Novu 2010 godinu

Umesto jelke i đeda Mraza

evo jedne čestitke od prije tačno 100 godina

Zadnja strana

Prednja strana

 

Na Slici/razglednici koja je poslata 1909 iz Lastve na otok Galveston ispred Texas City_ja, čestita se Božić i traži pomoć za tamburaški zbor. Vjerovatno da je nešto para stiglo i tada, a i kasnije jer vidimo da tamburice sviraju u Lastvi i 1959.g.

 

I danas se tamburice ponegdje povremeno čuju, istina ne u Gornjoj Lastvi. Tamo je ostalo svega par stanovnika, ali i velika nada da će se sve ono što je bilo vrijedno i lijepo jednoga dana obnoviti.

 

Na donjoj slici momčić drži u rukama kokota

To će njemu (kokotu) biti zadnji dan jer je imao nesreću da bude najveći i najljepši u mjestu na veliki praznik.

Perast? 192?

 

U znak sjećanja na veliku pobjedu - 15. maja 1654. godine, kada su se malobrojni Peraštani uz pomoć još manjeg broja Gornjolastovljana odbranili od Turaka u ova dva mjesta gađao se kokot. Gađalo se iz šaralija i štuceva, bogato ukrašenih, trofejnih pušaka koje su još tada bile antikviteti. Onome ko pogodi – najveća moguća čast i – prilika da svo društvo časti vinom.

Dobro je da se tradicija čuva, i lijepo je što je Frano poštijer onu čestitku vratio sa sobom iz Amerike i što su njegovi potomci ove slike sačuvali pa ih i mi sada gledamo.

Pošta u Lastvi 1912

Pošta u Lastvi 192?

Pošta u Lastvi 1927

Dobro je ponekada pogledati u nazad. Tako vidimo đe smo stigli. Dali napredujemo ili smo “pali s konja na magarca”.

 

Stare slike, tamburice, šaralije, štuceve, nošnje i ostalo, rukama predaka napravljeno, treba čuvat – to je svakome jasno.

 

A staru barku?

 

Kao stare, isparane, smrđelave bječve – u oganj, pod kotao za rakiju?

Daj da probamo učinjet nešto, barem jednu da sačuvamo, ove godine. Pa dogodine još dvije…

 

NB

2009-2010

Sa obje noge u XXI stoljeće

Sredinom prošlog vijeka Politikin Zabavnik (izvrstan časopis, za sve od 7 do 77) je svojim mladim čitaocima nagovještavao da ćemo danas svi letjet, što automobilima na čudni pogon, što ličnim sredstvima nalik na ranac sa mlaznicama. Da će nafte nestati još prije 30 godina, ali da ćemo ipak svi biti siti i odijeti zahvaljujući novim hibridima i navodnjavanju pustinje.

 

Vidimo da niko nikuda nije poletio, ali zato imamo po dva mobilna telefona, PC i par televizora. Izvlačeći maksimum iz te skalemirije zamišljamo da letimo, jer se za tren, klikom na miša ili daljinski, možemo prebaciti u bilo koju tačku zemlje i svemira ili  u neki daleki trenutak prošlosti. Zabavnik o tome nije pisao ništa.

Nafta nije presušila, a pustinja nije rodila.

2009 na Prčanju je sagnjelo ili izgorelo najmanje 3 drvene barke. Toliko biće i u Stolivu, Dobroti, Tivtu… U cijeloj Boki i Crnoj Gori najmanje 10 puta toliko. Nova drvena nije napravljena ni jedna. Krpi se sto se može, a plastika dobijena od nafte popunjava manjak.

To nije razlog da se ne nadamo boljemu. Sačuvali smo nešto tradicije i znanja. Uz malo dobre volje možda nove drvene barke "polete" veslima (a možda i na jedra) po mirnoj vodi Modro-duboke rijeke.

 

Do tada “poletimo" na plastici brzinom od blizu 50 čvorova

i još malo

NB

Batana rođaka Mata

Plastificiranje drvene barke stakloplastikom

Moj rodjak Mato je imao neku staru batanu koju je jos pokojni Anto Pilastro prepravio od jedne duze barke ciji je zadnji kraj bio dobro ostecen pa su je tada skratili i kao takva bila je u upotrebi sigurno petnaest ili vise godina. Ali vreme cini svoje i vise se nije mogla zakrpiti klasicnim metodama nego je odlucio da je plastificira poliesterskom smolom i platnom sto je u stvari najjeftiniji nacin plastificiranja.

Prije toga trebalo je izvrsiti popravke na kolumbi koju je izjela bisa i koju smo malo prosirili ,okrpiti oplatu koja je istrulila a sve strane na koje ce se nanjeti platno dobro ostrugati do zdravoga drveta.

Obzirom da je i meni koji sam sve to radio bilo prvi put da se srecem sa tom vrstom plastificiranja pravio sam pocetnicke greske ali brzo sam naucio da je najvaznije ne stedjeti na smoli prilikom plastifikacije nego dobro natopiti sve coskove kako bi platno dobro prionulo za dasku te se kasnije nebi potkoruzilo.

Nanjeli smo dva sloja platna i nismo nanosili nikakav kit iako bi to trebalo raditi radi glatke povrcine dna jer se tako dobija na brzini posto je trenje manje.

No koliko para toliko i muzike, tako da sam na ocvrsnulu plastiku naneo dva sloja jedne vrste temeljne dvokomponentne boje pod nazivom HEMPEL’S HIGH PROTECT 35659 koju toplo preporucujem svakome jer se na taj nacin ojacava podvodni dio od mehanickih ostecenja plastike i sprecava pojava osmoze u buducnosti.

Preko tog sloja koji se stavlja samo na podvodni deo naneo sam LIGHT PRIMER 45550 dvokomponentnu temeljnu boju ali sada preko svih povrsina koje su plastivicirane kao pripremu za nanosenje POLY ENAMEL 55100 dvokomponentne zavrsne boje koja se nanosi samo iznad vodene linije.

Naravno na podvodni deo se  preko temeljne farbe stavlja neki antifouling takodje u dva sloja s tim da se druga ruka nanosi samo par sati prije porinuca. Za eventualno pranje ruka i alata te mozda minimalno razredjivanje farbe koristio sam razredjivac istog proizvodjaca COD 08080/00000

Zatim smo barku okrenuli i presao na popravke razme koju smo takodje presvukli platnom i plastificirali.

Zatim su na red dosli skarmaduri te farbanje unutrasnjosti sto smo uradili na klasican nacin uljanim bojama.

Time smo ovoj barci produzili zivot a evo iskustvo pokazuje da se posle ovako uradjene barke radovi oko nje u buducem periodu znatno olaksavaju iako nista nije vjecito.

Sa postovanjem NIKOLIC ZORAN sa Prcanja.

Gulina izložba – napokon!

 

Boka i more, pogled iz aviona

IZLOŽBA FOTOGRAFIJA ANTONA MARKOVIĆA OTVORENA U TIVTU

Tivat - Tridesetak digitalnih fotografija Boke Kotorske snimljenih iz aviona čine izložbu pod nazivom “Tivat u objektivu - aero foto“ Antona Gule Markovića, umjetničkog fotografa i sportskog pilota iz Tivta, koja je preksinoć u prisustvu brojnih posjetilaca, otvorena u galeriji “Mar&Mar“ u Tivtu.

Anton Gula Marković umjetničkom fotografijom počeo se baviti 70-ih godina, a od 1981. do 1989. radio je i kao profesionalni fotoreporter.

- Nakon toga je Gula, poput kauboja iz vestern filmova, otišao u suton i počeo da živi u umjetničkoj legendi.

To što je 2003. imao svoju posljednju samostalnu izložbu, a prije nje i nekih 40-ak kolektivnih i četiri samostalne izložbe, ne mijenja stvari – legenda je ostala sve do današnjih dana. Suprotno onom našem zalivskom karakteru jer mi volimo da živimo u legendama, kada je sve ušuškano, završeno i zatvoreno, Gula je našao hrabrosti da se vrati i to da se vrati kroz digitalnu fotografiju, kada se bukvalno svi mi danas zbog napretka tehnologije, bavimo fotografijom.

Danas su svi manje-više majstori fotografije, zavisno od snage i broja piksela u aparatu, i sada ostaje samo jedna stvar koja se kao karakteristika može gledati na fotografiji – njen karakter, odnosno kadriranje. U tome je Gula opet dokazao zašto je svojevremeno bio „mladi lav“ i da legenda nije bila uzaludna.

Vratio se kao lav iz prostog razloga da pokaže kolika je razlika u onome što možemo mi digitalcem uraditi i što može on, snimajući ove fotografije iz aviona i otkrivajući nam neke potpuno nove uglove Tivta i Boke. Nije čudo da na ovim njegovim fotografijama možemo otkriti zašto su Boku nekada zvali „crnodubokom rijekom“, i zašto je Boka interesantnija i neočekivano drugačija kada je gledate sa istoka prema zapadu, nego u onom obrnutom smjeru sa mora prema kopnu kako smo je mi navikli gledati - kazao je, otvarajući izložbu prof. Neven Staničić, producent u Centru za kulturu Tivat.

Boka, kamen i more i do sada su bile glavne odrednice Markovićevog opusa u umjetničkoj fotografiji kojem je on kroz najnovije snimke Boke iz aviona, dao sasvim novu dimenziju, oduševljavajući publiku nenaviklu da iz te vizure posmatra pravu poeziju “najljepšeg susreta mora i kopna“, kako je Boku nazvao i sam Bajron.

Izložbu fotografija Markovića organizovali su galerija “Mar&Mar“ i Foto-kino i video klub “Mladost“ iz Donje Lastve.

S. L.