5. ožu 2011.

PRIČE SA MORA


  Prije 155 godina odigrala se istorijska pomorska bitka koja je odlučila sudbinu istočne obale Jadrana, medju glavnim akterima bio je i jedan Bokelj

                        ADMIRAL ČELIČNOG SRCA NA DRVENOM BRODU
Admiral Karlo Persano
„Evo stižu ribari!“- uz osmijeh se, spustivši dvogled kojim je do tada posmatrao horizont sjeverno od svog admiralskog broda- moderne oklopnjače „Re d`Italia“, svojim najbližim saradnicima obratio italijanski admiral, grof Karlo Pelion de Persano (1806-1883)
U susret moćnoj floti pod Persanovom komandom koja je već više od 24 sata opsjedala ostrvo Vis, tog 20.jula 1866 godine rano ujutro, punom parom plovila je mnogo manja, slabije naoružana i tehnički inferiornija austro-ugarska ratna flota. U odbranu Visa koji samo što nije bio pao u ruke Italijana, stizala je gotovo kompletna austro-ugarska mornarica, predvodjena mladim i energičnim kontraadmiralom, grofom Vilhelmom fon Tegethofom (1827-1871), jednim od najvećih austro-ugarskih pomorskih heroja i taktičara.
Savršeno postrojeni u formaciji tzv. trostrukog klina, bočno u odnosu na iznenadjene ali brojčano i tehnički mnogo nadmoćnije Italijane, jurišali su austro-ugarski ratni brodovi na kojima su preko 80 odsto posada činili pripadnici južnoslovenskih naroda – naši ljudi iz Istre, Like, Dalmacije i Boke Kotorske. Medju njima je, u sastavu druge divizije koju su činili slabiji, neoklopljeni drveni ratni brodovi, bila i parna korveta „Erzherzog Friedrich“, pod komandom  izuzetno sposobnog mladog bokeljskog pomorskog oficira, kapetana fregate Marka Eugena Florioa.
Kontraadmiral Marko Eugen Florio

Brod Marka Florioa korveta ERZHERZOG FRIEDRICH
Već prekaljen nakon godina službe u austrijskoj Ratnoj mornarici, Florio je znao da im predstoji izuzetno težak, gotovo nemoguć zadatak – da sa manjim brojem slabije naoružanih i tehnički inferiornijih plovila, poraze modernu i mnogo jaču italijansku flotu čiji je osnovni zadatak bio da zauzme prvo Vis, a onda i Lastovo, Cres i još neke manja ostrva i na taj način obezbjedi Italiji trajnu dominaciju nad Jadranom. U toku je bio austrijsko-pruski rat u kome je Italija ratovala kao saveznica Prusa protiv Austro-Ugarske, želeći da iskoristi priliku i trajno zaposjedne obale Jadrana, tog kako su ga i decenijama kasnije nazivali rimski političari, „italijanskog zaliva“. Pala je odluka da flota pod komandoma dmirala Persana, prvo napadne i osvoji Vis, ostrvo koje je i sam Persano zbog njegovog strateški važnog položaja nazivao „Gibraltarom Jadrana“. Jedina prepreka ostvarenju italijanskih planova, bila je mala ratna mornarica Austro-Ugarske, saastavljena većinom od naših ljudi – primoraca sa obale današnjeg hrvatskog Jadrana i Boke Kotorske.
Jedan od istaknutih njenih oficira bio je i Bokelj Marko Eugen Florio, rodjen 1827 na Prčanju u ovdašnjoj poznatoj porodici pomoraca i trgovaca. Povevši se primjerom svojih susjeda i rodjaka – Prčanjana koji su u prvoj polovini 19.vijeka služili u austrijskoj Ratnoj mornarici, poput kapetana Antona Gjurovića, kapetana Filipa Paline, Antuna Florioa, Andrije Škaljarina, Eduarda Verone i vojnog hirurga dr Frana Petkića - i Marko Florio je stupio u vojnu službu gdje je brzo napredovao. Kao zapovjednik jednog od austrijskih ratnih brodova, ovaj Prčanjanin se borio 1864 u bici kod Helgolanda na Sjevernom moru. Ta bitka u kojoj je austrijska eskadra pod komandom tada još komodora Vilhelma Tegethofa, kao saveznik Prusije u prusko-danskom ratu, savladala eskadru ratnih brodova Danske, značajna je u svjetskoj pomorskoj istoriji kao posljednji sukob drvenih ratnih brodova. Dvije godine kasnije, Marko Florio je u činu kapetana fregate, komandovao jednim drvenim brodom – parnom korvetom “Erzherzog Friedrich” u bici kod Visa, prvom sukobu flota oklopljenih brodova u svjetskoj povijesti ratovanja na moru. “Erzherzog Friedrich” bio je trojarbolni jedrenjak sa parnim strojem i pogonom na propeler, a izgradjen je 1857 godine. Brod je bio dug 67,8 , širok 12, a gaz mu je iznosio 5 metara. “Erzherzog Friedrich” imao je 1.724 tone deplasmana, postizao je maksimalnu brzinu od 11 čvorova, a bio je naoružan sa 17 topova 30-funtaša, dva 8-funtaša i jednim topom od 4 funte. U vrijeme bitke pod Visom, iako star samo 9 godina, ovaj ratni brod uveliko je bio prevazidjen i zastario, jer se tehnologija ratne brodogradnje tada izuzetno brzo razvijala, a vladavinu morima preuzimali su metalnim pločama oklopljeni brodovi sa parnim strojem kao primarnim pogonom i modernijim topovima montiranim u oklopljenim barbetama ili palubnim topovskim kulama. U odnosu na supermodernu oklopnjaču “Affondatore”- sa topovima u palubnim kulama, a koja je upravo sišla sa navoza brodogradilišta u Velikoj Britaniji i bila je najjači brod u Persanovoj floti pod Visom, “Erzherzog Friedrich” i većina ostalih austro-ugarskih brodova bili su pravi muzejski eksponati, bez većih izgleda na uspjeh u predstojećoj pomorskoj bici.
Italijanska oklopnjaca AFFONDATORE

Naime, gotovo kompletna italijanska mornarica, osim tri manja broda, isplovila je 16.jula 1866 godine iz Ankone u osvajanje Visa koji je medjutim, zbog Persanove kolebljivosti i neodlučnosti, napadnut tek 18.jula. Impozantnu flotu pod njegovom komandom činilo je 12 modernih oklopnjača, 11 većih i 16 manjih drvenih ratnih brodova na kojima je bilo ukupno 641 top raznih kalibara i 10.866 ukrcanih mornara, podoficira i oficira. Vis je branio znatno oslabljen garnizon od 1.833 vojnika ukopana u hiljadama metara rovova, koji su završavali tvrđavama s ukupno 88 topova, te zasebne 4 baterije – “Wellington” i “Bentainks” sa lijeve i desne strane grada Visa, “Magnaremi” kod Komiže, te “Nadpostranje” kod uvale Rukavac. Velika prednost obrane ostrva bila je i geografija Visa, odnosno velika nadmorska visina, te veoma dobra komunikacijska –telegrafska infrastruktura. Tvrđave, osmatračnice i topovi smješteni su bili i na velikoj, topovima sa italijanskih brodova nedostižnoj nadmorskoj visini - do 585 metara na brdu Hum. Vis je podmorskom telegrafskom linijom bio spojen sa Hvarom i Splitom i upravo je na taj način komanda austro-ugarske Ratne mornarice obaviještena o napadu na ostrvo, nakon što 3 italijanska ratna broda koje je Persano poslao da presjeku kabel u blizini Hvara, to nisu na vrijeme učinila.
Italijani, rasporedjeni u tri grupe pod komandom Perasana, odnosno admirala Djovanija Vake i Djovanija Batiste Albinija, napali su Vis ujutro 18.juna i žestoko ga bombardovali sve do noći narednog dana. Većina topova koji su branili glavnu višku luku do tada je učutkanja pod granatama Italijana koji su rano ujutro 20.juna počeli i sa pripremama za iskrcavanje u medjuvremenu transportnim brodovima pristiglih oko 2,2 hiljade svojih vojnika na ostrvo. Sve je medjutim prekinula pojava, patrolnog broda “Esploratore” koji se užurbano vraćao iz izvidjanja sjeverno od Visa, a na njegovim jarbolima signalnim zastavama bio je izvješen signal “Sumnjivi brodovi približavaju se sa sjevero-zapada”. U odbranu Visa stizala je austro-ugarska flota od 27 brodova sa ukupno 532 topa i 7.870 članova posade koje je Persano odmah podcjenjivački I arogantno nazvao ribarima.
Iako je i njegov dotadašnji admiralski brod „Re d`Italia“ – 94-metarska oklopnjača od 4.393 tone – bio dovoljno jak i impresivan, admiral Persano se pred sam sukob sa nadolazećom austro-ugarskom flotom prekrcao na mnogo moderniji i sigurniji „Affondatore“. Tu promjenu komandnog broda medjutim, nisu primijetili mnogi drugi italijanski brodovi što je kasnije dovelo do velike zabune u njihovim redovima i nepoštovanja naredjenja koje je Persano signalizirao sa „Affondatorea“. Ploveći ususret neprijatelju, zbog zabune u komandovanju, talijanska eskadra se razdvaja na tri dijela.
Austrijanci predvodjeni komandnim brodom admirala Tegethofa, oklopnjačom „Eryerzog Ferdinand Max“, ploveći u formaciji trostrukog klina, napali su iznenadjene i dezorganizovane Italijane. Oko 10.45 sati Tegethof je bukvalno prepolovio talijansku formaciju na dva dijela, nakon čega izuzetno spretno i promišljeno, svojim desnim krilom radi nagli lijevi zaokret i napada sam centar neprijatelja. Tek u tom trenutku, kada su italijanski brodovi bili u dometu starijih austrijskih topova, Tegethof naredjuje svim svojim brodovima da otvore paljbu. Na taj način austrijski admiral je bukvalno poništio prednost protivnika koji je raspolagao sa dalekometnim topovima, a u opštem metežu, austrijski brodovi su bezobzirnim i hrabrim jurišanjem ravno na neprijatelja i medjusobnim duelima sa italijanskim brodovima, prosto razbili neprijatelja.
Tesko osteceni brod KAISER nakon Viske bitke
 Eskadron od šest drvenih austrijskih brodova predvodjen linijskim brodom “Kaiser” iz drugog klina u kome je bio i Marko Eugen Florio na “Erzherzog Friedrichu”, otvara snažnu vatru na pozadinu italijanske flote, a nakon toga okreće prema sjeveru i prestrojava se u brazdu koja odsjeca dio italijanske flote pod vodjstvom Albinija. Tako drugi austrijski klin  pod komandom komodora Antona fon Peca, uspijeva dio italijanske flote odvući na sjever, ostavivši u sredini Tegethofu da sa sedam oklopnjača krene na Persanovih četiri.
Iako su bile suočene sa linijom modernih italijanskih oklopnjača i pod jakom neprijateljskom vatrom, šest austro-ugarskih drvenih fregata i korveta junački se držalo i borilo. Fregata “Novara” primila je čak 47 direktnih pogodaka od kojih je jedan na mjestu ubio i komadanta broda, kapetana bojnog broda Erika Klinta, “Schwarzenberg je ostao bez pogona, dok je Floriov “Erzherzog Friedrich” probijen ispod vodene linije direktnim pogotkom teške italijanske granate. Uprkos teškim oštećenjima i opasnom prodoru vode u brod, Florio je svoju korvetu zadržao u borbi, ne prestajući da iz svojih slabijih topova manjeg dometa, grantama zasipa neprijatelja.
Posljednji put u istoriji ratovanja na moru, kod Visa je primijenjena antička taktika udara protivničkog plovila ojačanim i posebno oklopljenim, oštrim podvodnim dijelom pramca vlastitog broda.
Oklopnjaca ERZHERZOG FERDINAND MAX
 Vješto manevrišući, Tegethofov komandni brod “Erzherzog Ferdinand Max” punom brzinom se zaletio na italijansku oklopnjaču “Re d'Italia” koju je medjutim samo “očešao”. Italijanskom brodu u sudaru je ipak stradalo kormilo, pa mu se u pomoć uputila oklopnjača “Palestro”.
Italijanska oklopnjaca PALESTRO
Oklopnjaca RE D`ITALIA
U dimu od baruta od koga se gotovo ništa nije vidjelo, “Erzherzog Ferdinand Max” sa udaljenosti od nekih 50 metara, udara u “Palestro” blizu krme, a od siline sudara italijanska zastava sa krmenog koplja “Palestra” pala je na austrijski brod. Na povik admirala Tegethofa “Ko će mi donijeti trofej”, priskočio je hrvatski podoficir sa Hvara Nikola Karković koji je pod kišom metaka sa italijanskog broda, uzeo zastavu i osvojio prvi trofej viške bitke.
Oklopnjača “Re d'Italija” zbog pretrpljenih velikih oštećenja prestaje sa svim ratnim aktivnostima, što Tegethof iskorištava i u 11.30 sati, maksimalnom brzinom od 11,5 čvorova, usmjerava “Erzherzog Ferdinand Maxa” u lijevi bok italijanskog broda, obložen dvanaest centimetara debelim željeznim pločama. Oklopljeni pramac “Erzherzoga Ferdinand Maxa” probija trup “Re d'Italia” gotovo 2 metra, a od siline udarca italijanski brod se naginje na desno. Vožnjom krmom, Tegethof uspijeva odvojiti svoj brod od smrtno ranjenog “Re d'Italia” koji je u samrtnom ropcu ispalio još jedan topovski plotun i potonuo za samo 2,5 minuta, povukavši sa sobom na dno Jadrana 381 čovjeka. Medju njima bio je i komadant broda, kapetan bojnog broda Emilio Faa di Bruno koji je do kraja ostao vjeran mornaričkoj časti i kredu koji nalaže da kapetan umire sa svojim brodom – dok je “Re d'Italia” tonuo pod njegovim nogama, di Bruno je na komandnom mostu sebi iz pištolja pucao u sljepoočnicu.
 Svi naredni pokušaji admirala Persana da reorganizuje i pregrupiše svoju flotu bili su bezuspješni jer je uzalud je slao signale sa “Affondatorea”.
"Slijedite neprijatelja, slobodni manevar, slobodna plovidba", "Slijedite komandni brod u liniji", "Brodovi koji se ne bore neka izađu iz formacije"- samo su neke njegove naredbe, na koje niti jedan italijanski kapetan nije obraćao pažnju. Svi su zapanjeno gledali admiralski stijeg na “Re d´Italia” kako tone u dubine.
ERZGERZOG FERDINAND MAX potapa RE D`ITALIA
Italijani su u narednih par sati bitke koliko-toliko pokušali da odgovore napadima pri čemu su teško oštetili austrijski linijski brod “Kaiser” i oklopnjaču “Don Juan d'Austria”, ali ih nisu potopili. Oko 13 sati flote su bile razdvojene 4 do 5 nautičkih milja i samo povremeno su izmjenjivale vatru, a zadnja granata u viškoj bici ispaljena je u 14 časova. Austrijski su se brodovi grupisali na sjeveru viške luke, ploveći u tri linije, a Italijani zapadno od njih u dvije linije. Izmedju sukobljenih flota pojavila se italijanska oklopnjača “Palestro” koju je razdirao jak požar koji je izbio nakon sudara sa “Erzherzog Ferdinand Maxom” i pogodaka brojnih austrijskih granata. Jedva se uspijevajući približiti pod zaštitu svoje glavnine, “Palestro” je pokušavao da savlada požar ali je u 14.32 sati vatra zahvatila i njegova skladišta municije, pa je italijanski brod nestao sa površine mora u ogromnoj detonaciji i oblaku dima. Od 250 članova njegove posade, katastrofu je preživjelo samo 23.    
Oko 16 sati talijanska eskadra okreće prema Biševu i prolazi pokraj mjesta potonuća “Re d'Italia” gdje spašava preživjelih 159 mornara i 9 oficira. Još uvijek brojno superiornija, ali demoralisana, sa malo granata i uglja za svoje parne mašine, u predvečerje je italijanska flota napustila viške vode i povukla se prema Ankoni.
Potonuce oklopnjace RE D`ITALIA
Tegethof sa svojom sporijom i zastarjelom flotom ne nastavlja progoniti Italijane već trijumfalno, uz topovske salve, zvonjavu crkvenih zvona i oduševljenje hiljada žitelja ostrva, uplovljava u višku luku Svetog Jurja. Zavjesa na najveću dotadašnju pomorsku bitku na Jadranu, koja je odlučujuće djelovala na istorijska keretanja na istočnoj jadranskoj obali u narednih vijek ipo, se spustila -Austrijanci su slavili, a Italijani brojili svoje mrtve i ranjene. Pobjeda austro-ugarske flote bila je neporna – Tegethof nije izgubio niti jedan svoj brod, a uništio je dvije italijanske moderne oklopnjače i odbranio Vis. Austrijanci su imali 56 mrtvih i 138 ranjenih, dok je stradalo 612 italijanskih mornara, podoficira i oficira, 38 ih je ranjeno, a 19 zarobljeno. Radosna vijest o pobjedi austrijske flote brzo se pročula pa gotovo da i nije bilo mjesta ili grada širom Istre, Dalmacije i Boke gdje pobjeda nije proslavljena.
Zanimljivo je da je supermoderni  “Affondatore”, vjeruje se zbog oštećenja koje mu je zadala austrijska mornarica kod Visa, potonuo nepun mjesec dana kasnije u Ankoni. Stari austrijski linijski brod “Kaiser”, za kojega je da djelimično ublaži sramni poraz, Persano tvrdio da je potopljen kod viške luke, otegljen je u Trst, i na njemu je 22. jula priredjena velika svečanost u čast pobjede. Na taj način Tegethof je efektno demantovao Persanovu tvrdnju, ugostivši na svečanom nabanketu na teško oštećenom, ali još plovno sposobnom “Kaiseru”, sve svoje oficire iz Viške bitke. Interesantno je da mu je bečka Vlada to zamjerila tvrdeći da u državnom budžetu nisu predvidjeni troškovi za bankete te vrste, na što je Tegethof hladnokrvo odgovorio da mu te troškove odbiju od njegove plate, pa su bečki birokrati na kraju ipak platili za pobjedničku feštu u Trstu.
Inače, dan nakon bitke Tegethof je unapredjen u čin viceadmirala, odlikovan Srednjim krstom reda Marije Terezije, a u njegovu slavu 1877 godine podignut je u Puli veliki spomenik. U sredini na kapitelu nalazio se bronzani Tegethofov kip, a okruživali su ga Mars (bog rata), Neptun (bog mora), Glorija (boginja slave) i Fama (boginja noći). Na postolju je bilo nekoliko ploča s posvetama:
Austrougarski brodovi u Puli
        
   “Viceadmiralu Wilhelmu Tegetthoffu, car Franjo Josip I, 1877 , hrabrom borcu kod Helgolanda, slavno pobijedio kod Visa i stekao vječnu slavu za sebe i za austrijsku flotu".
Nakon što su ga Italijani uklonili 1920 godine kada su zauzeli Pulu, spoemnik je završio u Gracu gdje se i danas nalazi na Tegethofom trgu, iznad grobnice slavnog admirala.
Medju slavodobitnicima Viške bitke bio je i naš Marko Eugen Florio koji je za svoje junačko držanje i pokazanu agresivnost prema neprijatelju, odlikovan vojničkim Ordenom Leopoldova reda za hrabrost. Florio je nastavio uspješnu dugogodišnju službu u Ratnoj mornarici Austro-Ugarske u kojoj je krajem 19.vijeka penzionisan u činu kontraadmirala. Svoje posljednje godine života do smrti 1906 godine, kontraadmiral Florio proveo je u rodnom Prčanju. U palati Florio koja je pripadala njegovoj porodici, godinama su čuvani i njegovi lični predmeti i uspomene iz Viške bitke - oficirski pojas koji je nosio na dan bitke, revolver, slika broda kojim je zapovijedao “Erzherzog Friedricha” i slike ostalih ratnih brodova koji su učestvovali u bici. U prčanjskoj župnoj crkvi Rodjenja Blažene Djevice Marije čuva se srebrna posuda koju je admiralu Floriou svojevremeno poklonio britanski pomorski oficir Beri, a koji ju je prethodno dobio od proslavljenog engleskog pjesnika lorda Džordža Gordona Bajrona.
Scena iz Viske bitke 1
Scena iz Viske bitke 2
Scena iz Viske bitke 3
Slika VISKA BITKA Aleksandera Kirhera
Slika VISKA BITKA autora Antona Romakoa

 VIŠKI LAV

U spomen na mornare poginule u bici, na groblju Prirovo u Visu nadvojvoda Franc Ferdinand svečano je 1906 godine otkrio spomenik – pobjedničkog lava sa sarkofagom. Kako je Italijanima Vis ostao trn u oku, nakon okupacije ostrva 1918 godine, prva mjera italijanskih vlasti bila je da zaplijene kamenog lava. Taj su monument demontirali odnijeli 1919. u svoju ratnu luku Livorno. Od 1921 viški kameni lav podignut u slavu Tegethofa, Florioa i ostalih pobjednika nad Italijanima 1866 godine, nalazi se u dvorištu italijanske Pomorske akademije u Livornu, a na njega je dodana vrpca sa natpisom «Italia vincentrice/Novembre 1918» («Italija pobjednica/Novembra 1918. Na viškom groblju Prirovao 1998 ipak je postavljen novi spomenik koji je u slavu pravih pobjednika iz 1866, izradio austrijski akademski kipar Gerhard Laber.
Odneseni spomenik herojima Viske bitke u dvoristu italijanske Pomorske akademije u Livornu
I u Boki Kotorskoj postoji jedan monument herojima Viške bitke – veoma lijep mermerni reljef iznad portala crkve Bokeljskih mučenika u Krtolima kod Tivta. Ktitor izgradnje te crkve dovršene 1897 godine bio je admiral Maksimilijan Daublebski fon Šternek, osnivač tivatskog pomorskog Arsenala. Šternek je 1866 godine pod Visom, bio komadant Tegethofovog admiralskog broda, oklopnjače “Erzherzog Ferdinand Max”. Mermerni reljef iznad portala crkve širine 140 i visine 85 centimetara sadrži predstavu iz te bitke. Uz to, uklesan je i tekst na latinskom jeziku čiji prevod glasi: “Ovaj hram, posvećen svetim mučenicima Petru, Andriji i Lovru, brigom i nastojanjem preuzvišenog slobodnog barona Maksimilijana Daublebskog fon Šterneka, pobjednika nad komandnim brodom “Re d Italija”, vrhovnog zapovjednika preslavne austro-ugarske pomorske flote, godine Gospodnje 1897, nad temeljima je uzdignut”.

 ZLATO

Na potonuloj italijanskoj oklopnjači  “Re d´Italia” bio je ukrcan sef sa zlatom i novcem koji su trebalo Italijanima za uspostavu vlasti na Visu nakon predpostavljenog zauzimanja otoka. Blagajna je nestala u dubinama zajedno sa brodom koji je bilo teško pronaći jer sasvim tačna pozicija brodoloma nije bila poznata, a dubine oko Visa prelaze 100 metara. Prije nekoliko godina, olupinu “Re d´Italia”  otkrila je mješovita hrvatsko-francuska ekipa sa istraživačkog broda “Janus”, a mini podmornicom “Super Achille” je zaronjeno do ostataka broda koji su snimljeni. Sa “Re d´Italia” je podignuto postolje kompasa i jedan ovalni porcelanski tanjir. Na snimcima koje je napravila ta ekspedicija vidljivi su pramac broda, ali i proboj oplate, kao i loše generalno stanje olupine. Svi jarboli su popadali, a željezne ploče kojima su oklopljeni bokovi broda su se urušile kad je drvena oplata istrulila. Sef medjutim, nije lociran. Pretpostavlja se da je vrijednost zlata sa “Re d´Italia” danas oko 10 miliona eura, ali bi cijena njegovog vadjenja višestruko premašila taj iznos, pa ga se ne isplati spašavati. Ovaj čuveni brod je sada zaštićeni spomenik kulture.

                                                                                    Siniša Luković

2 komentara: