NAKON DUŽEG VREMENA OPET SA VAMA

Poštovani posjetioci portala drvenebarke.blogspot.com iz objektivnih razloga do sada nismo uređivali portal. Branko N. Nikolić (53) osnivač i kreator portala nažalost izneneada nas je napustio 8. novembra 2010 god. Njegovo srce nije izdržalo izazove teškog i stresnog vremena u kojem živimo. Odlučili smo nastaviti misiju koju je Branko započeo da njegove i naše drvene barke očuvamo, oživimo, zaštitimo, da ne postanu virtualna stvarnosti.

Fotografije koje možete vidjeti Branko je snimio samo nekoliko sati prije nego što nas je napustio, ostavljajući nam www.drvenebarke.blogspot.com na koji je bio jako ponosan.

Branko nije umro živio je do kraja !
Misiju koju je započeo nastavljamo !

Njegovi prijatelji...

IN MEMORIAM – Branko N. Nikolić (1957 – 2010)

Tiho I nenametljivo kako je i živio, napustio nas je diplomirani inženjer elektronike Branko N. Nikolić (53), spoljni suradnik Dux radija, i čovjek koji je svim svojim bićem i djelom radio za dobrobit svog zavičaja - Donje Lastve, Tivta i Boke Kotorske. Brankovo veliko srce nažalost, nije uspjelo da održi tempo sa njegovom neiscrpnom stvaralačkom energijom, kako onom koju je ispoljavao svakodnevno na poslu u kompaniji „Porto Montenegro“ koji ga je nakon nekoliko desetljeća, ponovno vratio u njegovu Lastvu i toliko voljeni zavičaj, tako i u svim drugim brojnim društvenim aktivnostima kojima se Branko posvećivao.

Čovjek koji se profesionalno opredijelio za jednu egzaktnu i vrlo mjerljivu nauku kakva je elektronika, u duši je bio sušta suprotnost – pravi poeta i slobodoumni umjetnik koji je uživao u nekim malim stvarima koje ljudi neblagoslovljeni senzibilitetom kakav je Branko imao, nikada i ne zapaze. U ispucaloj površini starch drench koura, potamnjelim kamenim fasadama drevnih bokeljskih palača, mirisu masline, ispucalim šipcima, nepreglednom i uvijek iznova neobjašnjivom moru, Branko je nalazio stalnu inspiraciju. Njegove fotografije obilježile su i internet stranice Dux radija sa kojim je od početka saradjivao i dao nemjerljiv doprinos razvoju radija stručnim, kreativnim radom i savjetima. Njegova foto svjedočanstva dio su bogate arhive Foto-kino i video kluba „Mladost“ iz Donje Lastve čiji je Branko takodje bio član, njegovi emocijama nabijeni tekstovi posvećeni drvenim barkama, rogaču, žućenici, mimozi ili drevnoj Bokeljskoj mornarici, svaki za sebe, posebna su mini-umjetnička djela koja će ostati trajni zapisi Brankove ogromne ljubavi za Boku. Ta je ljubav u decenijama njegove odvojenosti od zavičaja, dok je studirao i radio u Beogradu, tukao svjetska mora kao pomorac na kompaniji „Dabinović“ ili živio i radio u dalekoj i hladnoj Moskvi, gotovo eruptivno rasla i nagonila ga da se u slobodno vrijeme intenzivno posvećuje proučavanju ali i promociji Lastve, Tivta i Boke kotorske. Poput mitskog grčkog junaka Jasona, za koga je sumnjao da se ovaj svojevremeno obreo u Boki, i Branko je uporno tragao za svojim „Zlatnim runom“ – vrijednim simbolima, etnografskom i kulturološkom baštinom, povijesnim ličnostima, dogadjajima i starim običajima koji su obilježili Boku. Svjetski čovjek kakav je bio, Branko je bio slobodouman i tolerantan sagovornik, koji je u svakoj osobi sa kojom se sreo - domaćom ili fureštom bez obzira sa koje strane svijeta došla, tražio prije svega čovjeka – partnera za razgovor, druženje i razmjenu iskustava. U tome mu je ovaj realni svijet nerijetko bio mali pa je Branko i u onom (virtuelnom na internetu) kreirao više mjesta na kojima i dalje živi njegova Boka – u od nerazumnih divelopera i sumanutih urbanističkih planova odbranjenoj Tunji, u drvenim barkama koje su ponovno došle u fokus naše javnosti, u drevnim običajima, narodnoj nošnji, pjesmama, meštrima, barkariolima, ribarima o kojima je fotografijom ili riječju, Branko ispisivao te stranice.

Mediteranac koji je sponu sa svojim zavičajem osjećao i u tako efemernim stvarima, kao kada bi u hladnoj i snijegom zatrpanoj Moskvi na tezgi samoposluge naišao na šaku mendula ili sušenih smokava, prije samo par mjeseci ponovno se za stalno vratio u roditeljski dom i rodno mjesto. Sretan kao malo dijete jer mu se napokon ukazala šansa da ga i posao veže za zavičaj Branko je, nažalost, prekratko bio u prilici da u tome uživa. Otišao je iznenada, a u srcima svih koji smo ga poznavali ostavio je ogromnu prazninu, tugu ali i ponos što smo imali privilegiju poznavati ga, druziti se i učiti od njega kako prepoznati prave vrijednosti čovjeka, toleranciju, humanost, iskonske vrijednosti, kao i Boku koju je toliko volio da kada smo ga pitali koja bi to jedinica mjere bila „ to se ne mjeri to je nemjerljivo čuvajmo je ocuvajmo i prenosimo tu ljubav i njenu vrjednost na druge“.