Izložba fotografija sa važnom porukom!

Neobično mi je drago da mogu da najavim jednu foto izložbu koja kao rjetko koja ima i jednu plemenitu, u ovo vrijeme modernih materijala veoma važnu poruku a ona glasi

„SAČUVAJMO TRADICIJU DRVENE BRODOGRADNJE U CRNOJ GORI“

Izložba "ŽIVOT DRVENIH BARAKA" će biti otvorena u pomorskom muzeju nasleđa (Maritime Heritage Museum) u luksuznoj luci Porto montenegro 2.maja,  istog dana kada se otvara i Boat show. U  muzeju će biti pstavljena i jedna nova drvena barka urađena u radionici porodice Bokovac inače danas navećih i najboljih brodograditelja u Crnoj gori.

Autor izložbe je Doc. dr Maja  ĐURIĆ profesor fotografije i žena koja je fotografiju u Crnoj gori podigla na naučni nivo svojim veoma značajnim radom istorija fotografije u Crnoj gori od 1840 do 1940 god
.

Obzirom na jak umjetnički senzibilitet nije slučajno odabrala porodicu u kojoj će se roditi a porodica Đurić obiluje osobama sa izuzetnim likovnom potencijalom a najpoznatiji njeni predstavnici su pokojni Dado Đurić  istaknuti Crnogorski likovni umjetnik te Puro Đurić njen otac čije su slike u samom vrhu crnogorske umjetnosti,a koji i danas stvara sa velikim entuzijazmom. Njena prabaka Janica Đurić je  davne 1907 godine dobila bronzanu medalju za umjetnički zlatni vez na Balkanskoj izložbi u Londonu njen djed Labud Djurić,  je na toj istoj izložbi dobio srebrnu medalju za crtež.

 U porodici Đurić trenutno ima 7 istoričara umjetnosti.

Evo ukratko i njene biografije

 Rodjena  na Cetinju 30. 11. 1966. Diplomirala istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu  1993 godine. kod profesora Bate Petkovića sa temom "Maniristička kriza u Ticijanovom slikarstvu".
Magistarske studije završila 1995 godine u Pragu na Centralno-evropskom univerzitetu u klasi profesora Jana Džefrija ( Ian Jeffrey) - odsjek za istoriju umjetnosti, filozofije i arhitekture.  Dobitnica vise domaćih i inostranih nagrada. Komesar je, autor, selektor ili savjetnik, velikog broja izložbi, prezentacija i događaja. Član je Odjeljenja društvenih nauka CANU.

       Na FAKULTETU ZA VIZUELNE UMJETNOSTI –(UNIVERZITET MEDITERAN U PODGORICI), u zvanju docenta predaje  na predmetima Uvod u fotografiju, Digitalna i primjenjena fotografija.

       Njene umjetničke fotografije do sada su bile odabrane za  preko 50 žiriranih grupnih izložbi, a portrete i pejzaže Crne Gore predstavila je našoj i inostranoj publici na  deset samostalnih izložbi u Budimpesti, Moskvi, Rijeci, Podgorici, Beogradu, Budvi, Tivtu, Perastu, Baru. Saradnik fotografske agencije iz Pariza "Wostokpress". Njene fotografije objavljivane su u publikacijama svih vrsta i žanrova. Dobitnica više domaćih i inostranih nagrada za fotografiju među kojima i  nagrade za najbolju novinsku fotografiju u Crnoj Gori “MONT PRESS PHOTO 2007”,  prva nagrada u kategoriji turistička fotografija na 4. Festivalu turističkih komunikacija FTK 2010. godine (METUBES, Budva).

       Učestvuje i organizuje projekte: izložbe umjetničke fotografije, foto i dizajn bilborda, foto-oprema knjiga, vodiča, brošura, kataloga, godišnjih izvještaja. Organizacija i realizacija vizuelnog identiteta raznih kulturnih dogadjaja, promocija, workshop-ova vezanih za fotografiju, istoriju fotografije. Realizacija tekstova iz nacionalne i svjetske istorije umjetnosti. Inkorporisanje fotografije u spotovima, dokumentarnim i igranim filmovima. Primjenjena fotografija u enterijeru.

       Kao istoričar umjetnosti godinama se bavi proučavanjem istorije fotografije u Crnoj Gori. Komesar i autor velikog broja izložbi  medju kojima i

• izložbe savremene crnogorske fotografije "IN MONTENEGRO" održane u okviru dana kulture SRCG u Berlinu  septembar 2005 godine,
• projekta "Jedan dan u životu Crne Gore" ( radionica i izložba) dio zvaničnog programa "METUBES medjunarodne turstičke berze" Budva, Moderna galerija,  mart 2006 godine.
• Jedan od osnivača i predsjednica “Instituta za fotografiju Crne Gore”.
• Savjetnik  za Crnu Goru Evropskog  vodiča za fotografiju  ( Njemačka, Gotingem, European photography guide. No. 8 ).
• Selektor likovnog programa  “Grada Teatra” za 2008. godinu.
• Član kreativnog tima (selektor fotografija, samostalno predstavljanje fotografija ) crnogorskog paviljona  Expo 2010, Sangaj Kina.
• 
  

       ČLANSTVO:

• Član udruženja istoričara umjetnosti Crne Gore (savjet za izdavačku djelatnost)
• Udruženja fotografa Crne Gore

Član  Odjeljenja društvenih nauka CANU, Odbora za etnologiju 

http://expo2010-montenegro.com/montenegropavillion/expo

                                                                                                                   Nikolić Zoran

Škver Srđa meštar od barke Herceg Novi

http://www.radiodux.me/galerija/video/skver-srda-mestar-od-barke-herceg-novi

Kako do jedara za barke

Nije se slučajno desilo (jer slučajnosti ne postoje)da se sretnem sa gospodinom Davorinom Righijem baš u trenutku kad intenzivno razmišljam o izrdi jednog novog latinskog  jedra  kako bih i u tom pogledu zadovoljio trdiciju ovih krajeva . Porjeklom po majci je iz Stoliva pa je tako iz nostalgije došao i do nas u Boku. 

Davorin se već 20 godina bavi izradom jedara za rzna plovila u svojoj maloj radionici u Splitu.Veoma kvlitetan dkron stiže iu inostranstva iz Danske a partner je jednoj od najpoznatijih kompanija Britanskoj UK sailmakers.

Davorin je izrazio želju da uđe u kooperaciju sa osobom koja je zainteresovana za pružanje istih usluga za popravku starih  šivenja novih jedara. Obzirom da je takvih usluga veoma malo na ovim našim prostorima eto prilike za vredne i radne ljude da otvore sebi i drugima mogućnost nabavke novih i popravak starih jedara.

Zainteresovani mu se mogu obratiti preko facebook profila 

 https://www.facebook.com/davorin.righi    ili na tel: ++ 385 91 78 76 862

Guc sa istorijom

Muljani su oduvjek bili ribari i to je njihova tradicija ,a porodica Pasković sa Mula imala je jednu od najboljih ako ne i najbolju ribarsku družinu u ovom djelu zaliva. . Pokojni Nikša -Niko Pasković kao ribarski patrun imao je shodno tome i dosta mreža od onih starih pamučnih do ovih novijih najlonskih, ferala svih vrsta i veličina , više motora za barke a ono najvažnije imao je i jednu gajetu,dva guca i jednu pasaru. Redovno ih je održavao i uvjek su bile u funkciji.Poslije njegove smrti , družina je jedno vrijeme radila pod vođstvom njegove supruge i sina ali poslije izvesnog vremena i to je stalo.

Gajeta je prodana da bi se drugi guc popravio ali je ona nesretnim okolnostima izgorjela na ponti o čemu smo i na ovom blogu pisali ranije. Porodica Pasković sada ima jedan guc koji traži obnovu uglavnom korbi  jer su mu madijeri u dobrom stnju a sa spolašnje strane je plastificiran. Međutim u konobi pun mreža leži još jedan raritet stari guc koji nije u plovnom stanju a njegov starost je oko 130 godina. Sa nešto truda i novca i on bi mogao da zaplovi a linija mu je savršena.

Gospođa Rada Pasković sadašnj vlasnik baraka bi željela da bar onaj guc koji je u Mandraću ostane u dobroj kondiciji i ne dozvoli da i on propadne kao opna gajeta koja je tužno završila zapaljena na ponti. Narvno da sam odmah pomislio na kalafate iz Bara koji bi to urdili na najbolji način i sa najboljim materijalom.

U gostima kod Bokovaca

Četiri nove “ARSENALKE“ grade se u Baru na škveru Bokovaca. Sve četiri bit će gotove do ljeta a svaka će imati jarbol i latinsko jedro. 

Sa jedne stare "arsenalke" skinute su mjere za rebra i uz neznatne preinake što se tiče nagiba prove i krme  linija će ostati originalna. Barke se grade od izuzetno dobrog materijala kolumbe su od hrasta, kontraašte i ašte pramčane i krmene od murve, madijeri i banci od muljike itd .

 U posjetu sam bio sa  prijateljem  Vitomirom Vujovićem inžinjerom brodogradnje kako bi pomogao oko izrade projekta za barke u izgradnji.

Ogromna energija i entuzijazam izviru iz tih ljudi a naročito me oduševio stari Petar Bokovac koji iako ima 78 godina od jutra do mraka bez pauze provodi vrijeme na škveru rado odgovara na sva pitanja i nije mu teško ulaziti i izlaziti iz barke savijati se i raditi barabar sa sinom Nenadom. Lijepo je vidjeti tako dobar spoj mladosti i iskustva i onda nema toga što zajedno ne mogu da urade.

Svi spojevi se lijepe specijalnim vodootpornim lijepkom i učvršćuju inox šarafima. Pasaice su takođe od prohroma a kalafat je klasičan sa kučinom stim što se sve na kraju kituje lijepkom i drvenom prašinom i prebrusi.

Barke će biti lakirane dvokomponentnim bezbojnim lakom kako bi zadržale prirodnu boju drveta osim podvodnog djela.

Postoji mogućnost ugradnje unutrašnjeg motora što je kod ovakvog tipa jedrilic veoma praktično.

Tradicija kalafata: Postoji tajna vještina…

Preuzeto iz dnevnog lista POBJEDA

Kalafat je majstor koji pravi barku od drveta. Daje joj lični pečat i uđene dušu. Od umijeća, ili majstorskog marifeta, u konačnom, zavise estetske i plovne karakteristike barke. Zato je kalafatski marifet – osjećaj s kojim se neko rodi, pa ga vremenom brusi i dovodi do savršenstva. Poput Petra i Nenada Bokovca

Piše: Igor Perić  

Preko puta hotela Sidro, u Baru, decenijama je usidrena porodična radionica u kojoj traje jedna tajna vještina – umijeće izrade barki od drveta – koju od zaborava čuvaju otac i sin, Petar i Nenad Bokovac.

U osnovi tog drevnog zanata su teslica i blanja, dobro drvo, oštro oko i osjećaj za uklapanje ručno rađenih elemenata u konstrukciju koja će na vodi imati prave performanse: „držati“ more, prkositi talasima i plijeniti ljepotom. Još kad se na jarbolu zavijori „lantina“ ili, prevedeno na naški latina (latinsko jedro) – onda postajemo svjedoci viševjekovne tradicije Mediterana koja oživljava u ovoj jedinstvenoj porodičnoj manufakturi.

Umijeće

Za čitaoce koji nisu od morske fele, kalafat je majstor koji pravi barku od drveta.

Kako kaže Nenad Bokovac, svaku barku, u finalnoj izvedbi, po svome završava samo jedan kalafat. Daje joj lični pečat i uđene dušu. Način na koji se to radi i od kojeg, u konačnom, zavise estetske i plovne karakteristike barke je marifet –umijeće. To je osjećaj s kojim se neko rodi, pa ga vremenom brusi i dovodi do savršenstva.

Sudeći po proizvodu, Bokovci su vještinu doveli do perfekcije. Priznanja za to su i brojni komentari s obje strane Jadrana, ali i činjenica da su drvene barke iz Bara završavale u Hrvatskoj, Albaniji, Italiji, Holandiji…

Nastajali su u njihovoj radionici veliki čamci, poput plovila za obuku učenika pomorske škole, zatim koča Jadranka, duga 17 metara, teška 42 tone. Reparirane su jedrilice, jedrenjaci…Ali, pravo umijeće je, veli Petar Bokovac, napraviti malu barku od drveta, koja „neće biti vergolasta, nestabilna“.

-Mnogo je teže u izradi „minijatura“ iskriviti dasku, potrefiti balans, ugoditi plovnost… Tu dolazi do izražaja ono što ste za vijeka naučili. Satisfakcija je da nam nikada barka nije vraćena na doradu. Sve su izdržale test vremena i mora – priča Petar.

Barska  „korčulanka“

Jedan od zanimljivih modela koji je lani izašao iz radionice je „korčulanka“, koja ima nevjerovatnu istoriju.

Izvorni oblik ovog plovila usavršavan je generacijama na Murteru, Betini i Korčuli. Dobilo je naziv po korčulanskim majstorima koji su ovoj vrsti barke dali pečat. U radionici Bokovac, napravljene su dvije. Prva je urađena po mjerama jedne stare korčulanke na kojoj je i lokalna barska legenda Stevo Radović, poznat kao Stevo Grk, ulovio čuvenu golemu psina (vrstu ajkule). Drugom jedri barski mag fotografije Anto Baković.

- Originalni oblik „korčulanke“ stoljećima je usavršavan i dopunjavan, uz određene varijacije kalafata duž istočne jadranske obale. Tu se teško što novo može izmisliti. Problem je što je sve manje kalafata, zanat iščezava, a sa njim i izvorne barke – kaže Nenad.

Finese

Laiku se može učiniti da je jednostavno praviti uspješnu repliku takvog plovila. U praksi se potvrđuje da je jedno uzeti mjeru, ako ne znate što ćete s njom.

Vještina se, pak, sastoji u detaljima: kako saviti dasku, uvezati rebra i oplatu, ugoditi tambuć (bokaportu) i potom dodati opremu, poput argole, bitvi, nosača za vesla, koja će svemu dati završni ton. Ako brodski motor ne izbalansirate kako treba, onda je uzaludan sav prethodni trud…To je posao za koji treba iskustvo i to generacijsko.

A Bokovcima iskustva ne fali. Petar već pola vijeka opravlja i pravi drvene barke. On je otvorio radionicu 60-ih godina prošlog vijeka. Uz razumijevanje i podršku opštine, radionica još traje na istoj lokaciji i svojevrsni je zaštitni znak manufakture u Baru, i regionu.

Nenad je, praktično, prohodao u radionici i nijednog momenta nije bilo dileme čime će se baviti u životu. Stasao je uz oca, a danas njih dvojica u tandemu od jutra do mraka druguju sa barkama.

„Arsenalka“

Novi projekat na kojem rade Petar i Nenad je oživljavanje čuvene „arsenalke“.

To je barka koja je prije nekoliko decenija napravljena u tivatskom arsenalu. Izrađeno je 180 primjeraka, a do danas je očuvano svega desetak u plovnom stanju – priča Nenad.

Petar nam pokazuje „arsenalku“ koja je poslužila za izradu osnove za četiri nove barke tog tipa.

Njihov kostur je uveliko bio kompletiran kada je reporter Pobjede posjetio radionicu. Slijedilo je postavljanje oplate…

-Plan je da do proljeća sve četiri budu završene – kaže Petar.

Nadovezuje se Nenad: Sve će biti „naoružane“ lantinom – drevnim jedrima trouglastog oblika. Biće to poduhvat koji će objediniti dvije stvari: spas „arsenalku“ od zaborava i njen spoj sa jedrenjem.

Bokovci još nemaju ideju gdje će sa barkama. Prodavati ih ne planiraju. A zajedno sa barskim fotografom, ljubiteljem jedrenja i, kako kažu, prijateljem radionice, Antom Bakovićem, žele da animiraju sugrađane i zainteresuju ih za jedrenje lantinom.

Razglednica

Teško da će biti ljepše slike kada, s proljeća, barska morska razglednica bude dopunjena slikom drvenih „arsenalki“ sa lantinama koje hvataju vjetar ka Volujici i crvenoj bovi…

Biće to, nakon ovogodišnjih „korčulanki“ osvježenje u moru savremenih, plastičnih i plastificiranih prova i kabina, metalnih bitvi i inoksom optočenih barki, brodica i jedrilica… Da se to osvježenje i davanje mediteranskog pečata Baru i crnoj Gori ne bi svelo na »borbu sa vjetrenjačama« biće potreban i dodatni marifet – da još neko prepozna značaj takvih pionirskih koraka u vode tradicije i, možda, napravi jedan komad marine za ove bisere domaće brodogradnje.

Fašinada

„Korčulanka“, sa lantinsko-arapskim jedrom, plijenila je pažnju turista, mještana i ljubitelja mora i brodova tokom ovogodišnje fašinade u Perastu.

Nenad Bokovac je, pod brojem 17, nastupio na ovoj manifestaciji i regati.

Podršku su imali od Miša Durutovića, koji je obezbijedio prikolicu i vozilo za transport ove rukotvorine do Boke.

Čarobna bačva

Pored raznih alatki, kompresora, stega i radnih astala, u radionici petra i Nenada Bokovca postoji jedna improvizovana naprava, bez koje se ne može zamisliti uspješno oblikovanje barki. To je, kako u šali kažu – „čarobna bačva“.

Ima ložište iznad kojeg je kazan za grijanje vode. Sa strane je držač za dasku i odvod za paru. Koristi se za „parenje“  daske, koju je na taj način potrebno omekšati da bi se mogla kako treba složiti u konstrukciju broda. 

Naravno, i u tom poslu od iskustva zavisi prava mjera. Tanka je linija koja dovodi do greške.

-To vam je kao kad kovač zna kada željezo treba izvaditi iz ognja, tako i dasku treba dozirano grijati da bi dobila elastičnost, a da ne izgubi čvrstinu… priča Nenad.

Bagrem, murva, mulika…

Bokovci prave barke od domaćih materijala – rebra su od bagrema (akacije), oplata od najkvalitetnije vrste četinara – mulike. Koristi se i murva za posebne djelove plovila.

- Sirovina je iz Crne Gore, „ruke“ su naše. I jedro, takozvana lantina, rađena je ovdje, ali ćemo za neke naredne projekte, ipak, morati za izradu jedra angažovati hrvatske majstore, koji u izradi jedara imaju dužu tradiciju. Jedro je teško ugoditi i sa njime nema eksperimentisanja – kažu Bokovci.