Porinuće barke

Evo i izvještaja o nastavku radova na našoj pasari gdje sam bio prinuđen da ponovo na duže vrijeme (oko 2 godine) izvadim barku vani i promjenim neka od rebara oko 30%  i kompletno nadgrađe koje nije mjenjano preko 20 godina. To je poslednji put radio moj komšija i poznati barkariol Anto Pilastro a kao materijal za banke korištena je tada obična jelovina.

Sada sam odlučio da promjenim sve banke , kontramadijere i razme a kao materijal sam koristio jasen za banke i razmu i borovinu za kontramadijere, a za korbe je korištena hrastovina od prirodnih krivina.

Poučen dosadašnjim iskustvom u radu sa epoksidnim smolama sada sam je nanosio samo sa vanjske tj. Gornje strane drveta a druga strtana je tretirana klasično uljanim premazima kako bi drvo moglo uvjek da ispušta višak vlage iz sebe tokom ljetnih vrućina.

Ne bih želio da puno pišem o ovom renoviranju jer će slike dovoljno govoriti o tome a moja iskustva u vezi epoksidnih smola su pozitivna i dalje ću ih upotrebljavati .

Juče je barka ponovo porinuta u more na radost ukućana i prijatelja.

Ukoliko neko ima nekih dodatnih pitanja rado ću odgovoriti u skladu sa mpojim iskustvima.

Pozdrav od Zorana  sa Markovrta na Prčanj.

 

Ponte i mula u Boki posvađaju mještane i turiste

    Piše: Slavica Kosić

Za mula važi zakon jačeg?

Ponte i mula u Boki posvađaju mještane i turiste 

Izgrađene još u 19. vijeku uz pontu su pristajale barke sa ulovom ribe, a bačve za vino s jeseni su se prale u moru

Jošica u Bijeloj (Foto: Slavica Kosić)

Nekada su bili najčešća i najjača veza sa svijetom, a danas su ponte i privezišta često u lošem stanju, ponekad i izvor nesuglasica i sporenja između mještana, ali i njih i turista.

U Boki je oko 2.000 ponti, mandraća i privezišta koji su nastali u vremenu kada su privatne kuće počele da se grade van utvrđenih primorskih gradova, prvenstveno Kotora. Gradili su ih vlasnici kuća koje su bile daleko od gradskih luka.

Nijedan od tih objekata nije zaštićen kao spomenik kulture, ali čine dio ambijentalne cjeline koja je upisana u UNESCO svjetsku kulturnu baštinu.Porodica Mandić iz Jošice u Bijeloj pontu je izgradila početkom 19. vijeka, u periodu kada su udareni temelji njihove porodične kuće. Oni su skoro sav građevinski materijal dovezli barkama preko mora. I kasnije se jedan dio života odvijao na ponti. Uz pontu su pristajale barke sa ulovom ribe, a bačve za vino s jeseni su se prale u moru.

Porodica je sve do unazad nekoliko godina plaćala porez na taj dio obale, brinula o njemu, održavala ga i popravljala. Danas, najčešće ljeti, imaju problem jer se na ponti „ispod prozora kuće“ noću često okupljaju besprizorni ljudi koji, osim što remete javni red i mir, ostavljaju smeće iza sebe i nerijetko oštećuju pontu.

 

Izvor na obalu

Sa ekspanzijom turističke izgradnje i posjete, naročito posljednje tri decenije, u Boki je, uglavnom bez plana, nastalo više stotina ponti, koje se mahom koriste kao kupališta.

“Ponte i mandraći tradicionalno su služili vezivanju barki i čamaca i nijesu predstavljali poseban planersko – urbanistički problem do skorašnjeg vremena. Od svih urbanističkih planova samo je u GUP-u Kotora iz osamdesetihtih godina stajalo opredjeljenje da treba obnoviti ove objekte”, kaže Dragoljub Marković, profesionalni planer i savjetnik direktora JP “Morsko dobro”.

Ponte i mandraći tradicionalno su služili vezivanju barki i čamaca i nijesu predstavljali poseban planersko – urbanistički problem.“Danas problem čini ambicija korisnika da raspolažu pontama i mandraćima, koja je u sukobu sa potrebom korisnika iz zaleđa da ’izađu na obalu’, ističe Marković.

On kaže da dio problema generiše prekomjerna izgradnja objekata u zaleđu, zbog čega je sve veći broj “zainteresovanih” za korišćenje obale.

“U aktuelnoj (konfliktnoj) situaciji JP ’Morsko dobro’, kao firma koja u ime države gazduje obalom, nastoji obezbijediti sprovođenje zakona kojim je utvrđeno da obala, pa i ponte i mandraći, koji su njen sastavni dio, ostane javno dobro u opštoj upotrebi. U tom smislu, uvijek sugerišemo da planovi koje donose nadležni organi budu dimenzionisani prema kapacitetima obale, a obala da se uredi po potrebama tako predviđenih kapaciteta u zaleđu”, ističe Marković.

Pretvorili u male marine

Desetak starih ponti, privezišta i mandraća u Baošiću daju poseban šarm tom nekada ribarskom mjestu na hercegnovskoj rivijeri.

Među najvećim je mulo građeno dvadesetih godina prošlog vijeka koje je izgrađeno u kombinaciji bijelog-bračkog i crvenog-đuričkog kamena. Za potrebe Ribarske zadruge mulo je 1958. godine rekonstruisano. Sada su mula, koja su nekada korišćena za linijski saobraćaj i vezivanje barki, u lošem stanju.

Mula i mandraći bi trebalo da budu rekonstruisani i bez velikog ulaganja.“Trebalo bi da se zna ko gazduje mulima i da se uspostave pravila pristajanja, vezivanja i sidrenja”, kaže Stevo Cvjetković, predsjednik Mjesne zajednice Baošići. On ističe da je sve veći pritisak na mula, zbog čega se nameće potreba studizonog planiranja i uređenja obale.

“Mula i mandraći bi trebalo da budu rekonstruisani i bez velikog ulaganja. Oni bi mogli biti adaptirani u male marine za prijem maksimalno deset plovila, što bi doprinijelo i razvoju nautičkog turizma”, uvjeren je Cvjetković

U gostima kod meštra Laza Svilanovića u Bijeloj

 Poštovani posjetioci!
Ovaj put prenosimo reportažu novinara "POBJEDE" Minje Bojanića o izuzetnom i svestranom čovjeku Lazu Svilanoviću iz Bijele koji se slobodno može nazvati umjetnikom u svim oblastima kojima se bavio a prvenstveno u izradi drvenih baraka.

Ljekoviti suvenir čuvenog čamčara

   Životni optimizam, i pored načetog zdravlja, nije mu iščilio i u osmoj  deceniji života. Bijeljanin Lazar Svilanović, jedan od potonjih ovdašnjih čamčara (drvobrodograditelja) latio se novog posla, uz preduzetnički duh koji može biti itekakav primjer i mlađima.
 Naime, kako se bavio lovom, stalno je prikupljao i doma donosio ljekovite travke. Danas u njegovom domu, na trpezi je originalna flaša sa veoma dopadljivom etiketom, te posebnim trešnjevim čepom, takođe vlastite izrade. I ljekovit suvenir, djelo je ovog posvećenika drvetu i čamicima tradicionalne gradnje. Priča;

 Ikebana u flaši

 Pošto sam sve manje sposoban za stolarsku radionicu, smišljao sam  čime se, ipak, pozabaviti. Pošto volim trave, sinula mi je ideja na napravim nešto svoje.
Kad sam postigao određen ukus, sačinio sam recept za rakiju sa čak sedamnaest ljekovitih biljaka. Zapravo, načinio sam ikebanu u flaši i mojoj domaćoj rakiji, koju takođe decenijama sam pravim, kao i vino.
 Uglavnom, uzimam travke sa čistih i još nezagađenih prostora kojih, srećom, još ima u mom okruženju, a naročito u mojim rodnim Bjelskim Kruševicama. Sada sam nabavio i veoma lijepe, dopadljive flaše, iz Španije, tako da imam veoma solidnu i donekle korisnu zanimanciju...

  Dugogodišnji je i veoma prisan prijatelj i sa Draganom Mračevićem,  poznatim novskim galeristom, čijem je ocu Nikoli, Svilanović svojevrmeno izgradio predivnu drvenu barku koja je u funkiciji i danas.
Cijeli radni vijek, čak od četrnaeste godine majstor Lazo je prove radeći na brodovima i barkama. U šesnaestoj je ostao bez oca. A, više od pola vijeka je u tom zahtjevnom poslu. Naravno, nijesu samo barke bile prisutne u njegovoj radionici, nego se laćao izrade prozora, vrata i svega ostalog što je bilo nužno za gradnju porodične kuće, ali i domova njegovih prijatelja i komšija.
 Opremao je i enterijere ugostiteljskih objekata, ali na tradicionalan način tako da, ono što je izašlo ispod njegovih vrijednih ruku, nerijetko, i danas traje kao da je od juče! Radio je, veli, decenijama, najmanje, po šesnaest sati dnevno. Prvo u Brodogradilištu Bijela, a potom doma, u suterenskoj radionici. Ipak, barke su mu ostale najveća strast;

 I danas su u mojoj radionici sačuvani šabloni za najmanje pet-šest modela koje sam izvukao iz linija i šablona. Čak i stari alat je još na broju. U životu mi je i prastari šegac kojim sam ručno ispilao, zasigurno, razadljinu od Bijele do Beograda i nazad!
Tek kasnije sam se mehanizovao, nabavivši jedan bansek, koj je star preko dvjesto godina. Radi i sad, a Česi, koji su ga proizveli, dolazili su nedavno iz te čuvene firme da ga otkupe, kao muzejski eksponat. Zauzvrat, nudili su mi najmoderniji iz svoje proizvodnje, ali nijesam pristao da se rastanem od svoje stare mašine, još iz austrougarskog perioda. Kod mene je od 1977. i ja sam mu jedino ugradio elektromotor i klinaste remene. Možda su mu još i lageri originalni, a prethodno je radio u jednoj fabrici namještaja u Sarajevu, a potom i u Baošiću...

 Muka je majka stvaranja

Jedan dio sličnih mašina, od braće Ćatović, koji su ovdje u poraću proizvodili namještaj, sjeća se Svilanović, završile su i u radionici za scenografiju negdašnjeg «Lovćen-filma» u Budvi. On je ipak uspio da kupi bansek, mada je, kako veli, to i tada vrijedilo čitavo bogatstvo, a bez takve mašine gotovo da je nezamisliva drvena brodogradnja. Priča dalje, kako je «Standard» iz Osijeka proizveo mašinu za krunjenje i mljevenje kukuruza i žita, koju naziva «seljačkom», ali koju je takođe prepravio za stolarske radove i kompletne otvore na svojoj kući izradio na njoj!?
 Koliko i kako je pronicljiv i snalažljiv sagovornik, svjedoče i prozori na njegovom domu, načinjeni od plemenitog ariša, ali ujedno i otpada sa palube jednog ruskog broda, koji je prije tridesetak godina bio na remontu u Bijeloj...
Sve je to, na prvi pogled, bilo za baciti, ali ja sam u tome prepoznao kvalitetno drvo. Jeste da sam ga dugo čistio od naslaga bitumena, ali, muka je majka svakog stvaranja. Pogotovu kad nemaš i kad si u poziciji snađi se čovječe! Malo ko mi je vjerovao da se to može iskoristiti, ali sam ja svu stolariju na kući od toga načinio...
   Naravno, dok loži kamin, ne krije žaljenje što njegov zanat čamčara uveliko odumire i sve je manje spretnih ruku da načine drvenu barku. Naravno, kao veoma racionalan čovjek, za toplinu svog doma koristi i najsitniju daščicu koja ostane u radionici, ma ni «opiljak» se ne baca, veli. Svojevremeno, Lazar Svilanović je u Brodogradilištu Bijela bio, kako kažu i «doktor» za drvene osovinske vodove na većim brodovima, profila od 380 do 900 milimetara i dužine do sedam metara. Bio je to veoma zahtjevan i posao koji je podrazumijevao milimetarsku preciznost...
   - ... Dakle, meni je drvo oduvijek bilo preokupacija i u svojoj radionici sam, uglavnom radeći popodne, sagradio 23 drvena broda dužine od četiri do deset metara. To su bile pasare, guc ili «korčulanka», kako je nazivaju, pa krstaši, jedrilice, gajete, svjećarice i ostali...
 Žao mi je što niko od ovih današnjih momaka neće da se lati ovog posla, jer sam spreman svakom da nesebično prenesem svoja znanja i iskustvo, koje sam usavršio, a neke poslove čak do perfekcije.
 Istina, mnogi bi kao da se prihvate ove rabote, no prvo pitaju za novce, a da još ni čekić u ruku ne znaju da drže!
   Bila mu je, a i sada je, žarka želja da neki od bokeških modela barki izradi uz prisustvo televizijskih kamera, pa da i tako bude zabilježen stari i, čini se, bez obzira na sveprisutnu stakloplastiku, još neprevaziđen čamčarski način drvene novogradnje. Naravno, uz određeno sponzorstvo i podršku, osim medijske. I u tom išekivanju, Lazar Svilanović okrenuo se pomenutom ljekovitom suveniru, travarici sa ljekobiljem od Boke do proplanaka Orjena...

 Barka se mijesi

   Pa i to je naša porodična tradicija, jer moj otac je bio veoma vrijedan vinogradar i živjeli smo od toga i maslina. Svojevremeno smo u Kruševicama Bjelskim imali vinograd od dva i po hektara, na čak osamnaest kaskada. I, čim prvi zračak sunca pomoli iznad Lovćena, obasjava ga sve dok ne zađe. Taj  lokalitet zove se Ravanac i ja sam ga svojim rukama kopao, a čak pet hiljada čokota je tu bilo po starom sistemu sadnje. I sve se ručno obrađivalo.
Kasnije smo obnovili dio po najsavremenijem sistemu sadnje, gdje sam opet trapio 1957, sve dok nisam krenuo u vojsku... Kasnije je to naslijedio moj najmlađi brat Nikola, a ja sam se spustio u Bijelu, gdje sam 1961. počeo graditi kuću...
  U predvečernjoj priči, Lazar Svilanović opet se vraća gradnji barki, pominjući i Iva Suraća, Korčulanina, od koga je stekao znatna čamčarska iskustva, pošto svaki majstor ima svoje «male tajne», pa i u bordogradnji. Veli kako mu je nekom prilikom barba Ivo kazao i svoju filozofsku mantru; «Barka se, Gospe ti, misi, ka' tisto za kruh, sve dok ne bude gotova!» Priznao mu je potom, da Lazo neke stvari oko novogradnji zna i bolje od starog korčulanskog meštra...
Drvo je čudo, ma se i ono istražilo. Recimo, ovdje je bilo dosta murava, a to je prvoklasno drvo za rebra broda, kao i naš brdski hrast, ili pitodub, odličan je, pa česmina, brijest, koga je bilo oko Sutorine.  Ali šezdesetih godina došlo je do pravog pomora tog brijesta, mogao si to da vidiš i golim okom...
   Od živih čamčara, Lazar Svilanović još podsjeća na Branka Šerovića i Graciju Andrića, kao i na neke pokojne kolege, koji su preminuli potonjih godina. Naravno, na rastanku smo još nazdravili iz suvenirske flaše sedamdesetdvogodišnjeg meštra Laza Svilanovića, sa čak sedamnaest ljekovitih travki i desetak bobica grožđa...
- Etiketa je dobra, ali ovo oko čepa moram još da usavršim, kazao je još!?

                                                                                       Minja BOJANIĆ 

Stari drveni guc

Moj komšija Milivoje-Milo Marković već dugo ima ako ne najljepšu a onda sigurno najbolje održavanu staru drvenu barku tipa GUC. Barku je izradio Ivan Išo Marković njihov rođak.  Išo je po zanimanju barkariol koji je dugo radio a gdje druogo nego u Tivatskom Arsenalu gdje je usavršio svoj zanat.

Ova lijepa barka se svake godina izvlačila na obalu radi redovnog održavanja i nakon par dana ponovo kalavana u more rifreškana i tako je do današnjeg dana zadržala dobru kondiciju na zadovoljstvo svojih vlasnika.

Do sada se barka izvlačila na kraj uz pomoć komšija koje bi vlasnik pozvao da mu „daju ruku“ na tiradur da izbaci barku na kraj a posle obavljenog posla posluži se po čašica rakije ,vina ili soka ko šta voli a isto se radi i po završenom renoviranju kad barku treba vratiti u more.

To je stara i lijepa tradicija ali sve teže održiva jer iz raznih razloga sve je teže skupiti desetak ljudi koji će u momentu kada je to potrebno vlasniku biti tu pored barke u zakazano vrijeme kako bi se prilično teška barka koja otprilike može biti teška između 500 i 700 kg izvukla na obalu.

Soha za podizanje tereta u ovom slučaju barake mnogo olakšava stvar a dovoljna su dva čovjeka i barka je veoma brzo i elegantno na suvom i obratno.

Ova naprava mnogo olakšava posao oko održavanja plovila pa kada bi postojalo bar po jedna  soha u blizini mandraća mislim da bi to umnogome doprinjelo lakšem održavanju pogotovo teških drvenoh baraka.

Bilo ih je po Dobroti i po pontama montiranih od livenog gvožđa. Nedavno , prije par godina, skinute su zadnje dvije sto su bile ispred kuće Dušana radoničića, Dobrota 120.

Sad vec vidimo na brodovima i na obali , elektricne ili klizne sa rosfrajnim čekrcima. -Na ljutoj je jedna takva ugrađena poviše jednog mandraća.

Evo poziva JP morsko dobro koje se na svom sajtu deklarisalo oko pomoći građanima da se svojim aktivnostima uključi i pomogne vlasnicima drvenih baraka kako one ne bi potpuno nestale sa ovih prostora.

„Javno preduzeće Morsko dobro ovim modelom nudi zainteresovanim subjektima, prije svega građanima, građevinski materijal, projekat i nadzor. Iskustva pokazuju da se ovaj model najčešće koristi prilikom uređenja obale, ponti, mandraća, obalnih zidova i slično“

                                                                                                                                Zoran Nikolić

Barke, mandraći i tiraduri

Barke, mandraći i tiraduri su nerazdvojni pojmovi na našem primorju. Oduvjek su ljudi gradili mandraće kako bi barke bile sigurno zaklonjene u vrijeme velikih nevera  koje ovdje ponekad znaju biti jako divlje.

Nekada davno kada su barke bile osnovno prevozno sredstvo za prevoz ljudi i roba te služile i za ribanje bilo je potrebno održavati ih uvjek u ispravnom stanju a da bi to što lakše radili uz skoro svaki mandrać građeni su i tiraduri tj navozi a izvlačenje baraka i brodica kako bi se izvršile neophodne popravke.

U današnje vrijeme mandraći još uvjek imaju istu funkciju a svjedoci smo da je sve manje tiradura koji su u upotrebi jer stari ubrzano propadaju a rjetko koji novi se sagradi, a nekon tiradurima se promjeni i namjena pa su sada stepeništa za silazak u more.

Oni vlasnici koji nemaju u blizini svoje kuće tiradur snalaze se tako što barku izviku na spjažu i tamo je kalafataju i farbaju.

Evo šta o tome kaže  Dragoljub Marković, dipl. prostorni planer i savjetnik direktora u JPMorsko dobro.

“U kotorsko-risanskom dijelu Boke, koji je zbog svojih kulturno – istorijskih i prirodnih vrijednosti uvršten u UNESCO-vu listu Svjetske baštine, specifičnu funkcionalnu i građevinsku karakteristiku čine mandraći i ponte. Mali broj njih ima građevinske i ambijentalne vrijednosti u sklopu sa kućom ili kućama sa kojom čine cjelinu.

Ovi objekti su nastali u prošlosti kao odgovor na potrebu stanovništva iz priobalja da u blizini kuće vežu barke – tadašnje osnovno sredstvo u saobraćaju i ribarenju po Zalivu. Kad je gradnja kuća "izašla" iz zidina gradova i grupisanih naselja počela je izgradnja duž uzane linije uz more. Pratile su je ponte i mandraći kao vezovi za barke u zamjeni za "udaljene" luke i naseljska privezišta.

Sa gubljenjem značaja priobalnog saobraćaja zaboravilo se na ponte i mandraće sve dok turistički razvoj nije čamce i jahte pretvorio u objekte luksuza, uživanja pa i društvenog prestiža.

Kada je 1967  godine ukinuto preduzeće koje je održavalo pristaništa i obalnu infrastrukturu, ponte i mandraći su prepušteni ličnoj inicijativi zainteresovanih korisnika, u glavnom komšija iz prvog reda priobalnih kuća koji su zainteresovani da obezbijede mandrać ili pontu samo za svoje potrebe. Uz to sa povećanjem broja turista ovi objekti su počeli da se koriste i kao kupališta

 Poslednjih decenija je izgrađeno puno novih ponti i izvedeno mnoštvo neujednačenih intervencija na njihovim opravkama, što znatno narušava ukupan ambijent, sprečava namjenu prostora u druge - potrebnije svrhe i ograničava slobodan pristup i korišćenje mora za širi krug korisnika.

      Danas na potezu od Veriga do Veriga ima oko 550 ovih objekata. Problem čini što su ponte i mandraći u pojedinim djelovima Dorote, Ljute, Mua, pa i drugih naselja kotorsko- risanskog zaliva, izgrađeni u kontinuitetu, zapremajući znatan dio obalne linije, čime je spriječena mogućnost formiranja  na pr. plaže – kupališta ili druga namjena obale.

     Mali gabariti tako izgrađenih objekata ne mogu primiti sve zainteresovane korisnike ili one koji gravitiraju tom prostoru, pa korisnici (investitori) iz komšiluka, suštinski uživaju privilegiju korišćenja "privatne" obale. Naknadnom intervencijom ograđivanja često se ovi objekti pretvaraju i u privatni posjed.

    Shodno Zakonu o morskom dobru ponte i mandraći su javni objekti u državnom vlasništvu. Veličinom, oblikom i mjestima na kojima su izgrađene ili se grade, kao i načinom korišćenja, one funkcionišu kao privatni objekti. Dakle, ovi objekti su formalno javni – suštinski privatni, što je u direktnoj suprotnosti sa karakterom javnog dobra. Sledeći krupan problem predstavlja njihov kontinuiran raspored tako da je u pojedinim zonama funkcijom vezivanja malih plovila i "individualnih" kupališta spriječena namjena prostora za druge potrebe, npr. javna kupališta.

  Problem nije adekvatno sagledan i riješen u važećim urbanističkim planovima a PP Morskoga dobra, na osnovu kojega će se uraditi Studiju lokacije i/ili Program uređenja i izgradnje obalne infrastrukture, još nije usvojen. U takvoj situaciji ovo JP i opštinski nadležni organ koji odobrava obnovu i rekonstrukciju postojećih ponti i mandraća, trebali bi uraditi Program nužnih intervencija na postojećim objektima, očekujući da će ubrzo biti donijeti planovi u kojima će se cjelovito i kvalitetno riješiti ovo pitanje”.

Ovim napisom pozdravljam sve ljubitelje drvenih baraka i pozivam ih da 1.V. ove godine dodju na feštu drvenih baraka koja će biti održana na akvatoriju ispred centra Stoliva a u organizaciji nevladine organizacije KAMELIJA.

                                                                                                    Nikolić Zoran.            

                                                                           

Tikovina na plastičnoj barci.

 Iako se u ovom članku radi o plastičnoj barci ipak mislim da je vrijedno objaviti ga jer njen vlasnik i naš čitalac Milo Perović iz Budve upravo radi na njenom oplemenjavanju veoma skupom TIKOVINOM što rezultira veoma dopadljivim izgledom barke a sigurno i boljom zaštitom te povećava njenu dugotrajnost.
 Prenosimo njegov članak i fotografije u cjelosti.

Svoj prvi camac dobio sam sa 12 godina, sa motorom Tomos 10 sveze ofarbanim koritom bila je to najljepsa Elanova Pasara u Prznu, malom selu sa ribarskom tradicijom u blizini Budve. Radosti i lijepih trenutaka provedenih na camcu nije nedostajalo kao ni nerviranja sa Tomosom, mada sa ove distance to su sve slatke muke.

 Posto sam krenuo na studije u Beograd barku nije imao ko da cuva pa smo odlucili da je prodamo.

Pet godina kasnije vratio sam se u Crnu Goru i proveo svoje prvo ljeto bez camca. Pred kraj ljeta odlucio sam da se ta greska ne ponovi pa sam krenuo u potragu za Pasarom. Evociran uspomenama iz mladjih dana odlucio sam da to iskljucivo mora da bude Elanova Pasara i ni jedna druga.

Uskoro sam saznao da se jako tesko danas dolazi do Pasare koja je na prodaju po nekoj razumnoj cijeni. Ali kako sreca uvjek prati hrabre desilo se da pronadjem bas tu pasaru koju sam trazio , doduse u malo losijem stanju ali strukrutalno zdravu. Imajuci u vidu da je dugo stajala napolju zub vremena je ucinio svoje pa je bila neophodna kompletna restauracija.

Prvi korak je bio smirglanje. Cijelo korito barke sam osmirglao prvo tracnom smirglom pa zatim i vibracionom sa manjom granulacijom . Potom izgitovao sva manja ostecenja i izlio od plastike teza ostecenja. Nakon temeljnog smirglanja najeo sam spric git u dva sloja i izpolirao vodobrusnim papirom. Nakon toga nanjeo Hempelov prajmer u dva sloja i onda boju takodje od Hempela dvokomponentnu farbu. Farbu sam nanosio kompresorom u dvije ruke s tim sto sam drugu ruku razrijedio sa 10% vise razradjivaca kako bi izvukao sto bolji sjaj.

Nakon cjelog farbanja camca nabavio sam i novu bocnu gumu dok sam drzace na krajevima gume napravio od prohroma. Pajole sam pravio od kuvane bukve a u toku pravljnja pajola dobio sam ideju da provu prekrijem tikovinom.

Tikovina

Poznata kao veoma skupo drvo u startu nigdje nisam mogao da pronadjem dobavljaca u crnoj gori koji ima u svom asortimanu tikovinu. Kod majstora koji se bave postavljanjem tikovine u tivtu dobio sam podatak da oni naplacuju tu uslugu 600 eura po metru kvadratnom. Ekonomski neopravdano pribjegao sam resenju da ipak sam postavim tikovinu.

 Interesantna stvar se desila da je upravo nas kucni prijatelj imao odredjenu kolicinu tikovine koja je skinuta sa broad koji je tebalo da se sjece za reciklazu. Tikove letvice koje sam dobio odnjeo sam kod stolara da ih stanji na 1,5 cm debljine. To je bio mukotrpan posao a u jednom trenutku mi se cini da se i stolar pokajao sto je prihvatio to da uradi.

Izuzetno tvrdo drvo tesko za obradjivanje koje stvara specificnu crvenu prasinu koju danima ne mozete da izbacite iz disajnih organa. Kada sam ukrojio i usrafio tikovinu na provu sto je bilo jako naporno imajuci u vidu das sam tikovinu srafio odozdo da se šfrafovi ne bi vidjeli sa gorne strane razmak izmedju letvica je trebalo ispuniti zaptivnom gumom.

Pretrazivanjem na netu pronasao asm da se za tu svrhu koristi Sikafexov silicon oznake 290. Ni malo jeftin silicon , na malu povrsinu kao sto je prova od pasare otislo je oko 5 cjelih tuba. Nakon toga usledilo je smirglanje. Veoma vazna stvar je da prije stavljanja silikona dobro zastitimo drvo jer kad se silikon stvrdne veoma ga je tesko skinuti iz sitnih pora tikovine pa drvo ostavlja utiak kao da je prljavo. Nakon smirglanja tikovinu treba premazati tikovim uljem. Preporucujem sikaflexovo tikovo ulje jer je ono konpatabilno sa silikonom pa vam nece praviti problem prilikom susenja.

Uz ovo pismo vam saljem i fotografije, jedino mi je žao sto barku nisam slikao prije pocetih radova kakao bi imali uvid u kolicinu posla i krajnji ishod , mada se moze primjetiti da je čamac sada kao nov . Ako imate zainteresovanih koji bi voljeli da im se postavi tikovina na provi ili renovira camac tipa pasare vrlo rado bi se prihvatio tog posla.

Moj kontakt telefon je : 069461200

E mail:   jenemi85yahoo.com

Poštovani posjetioci našeg bloga

Evo me napokon i sa jednim člankom koji se bavi strukom tj mojim iskustvima nakon 4,5 godine od momenta porinuća naše male drvene barke koju sam renovirao na način kako sam opisao u članku "DRVO I NOVA TEHNOLOGIJA"

Dakle u globalu moja iskustva sa primjenom dvokomponentnih epoksidnih smola su veoma pozitivna, Ali ono što tada nisam znao a sada posle par godina znam je to da se ova smola ne može primjeniti svuda tj gdje god vi zaželite jer će te imati kontra efekat tj umjesto da služi produženju života drvetu ono će dosta brzo propasti. 

                                                

Naime radi se o tome da smolu nije preporučljivo nanositi sa svih strana drvete već samo sa jedne strane a to je spoljašnja strana jer ukokiko je drvo tretirano sa obje strane desi se da voda koja svakako prodre u unutrašnjist bude tamo zarobljena pa pošto nema mogućnost da ispari ona doprinosi brzom truljenju drveta.

                           

To mi se desilo na oko 20% korbi ili rebara koja su bila tretirana smolom sa svih strana i sa djelom zrcala ili krmene daske koju sam takođe tretirao sa svih strana. Dok oplata od borovine koja je debela sveg 1,8cm i takđe tretitana sa obje strane nigdje nije popustila pa predpostavljam da je smola u potpunosti impregnirala dasku tako da voda u nju nije ni prodirala. Treba ipak uzeti u obzir da su rebra na našoj barci bila stara koliko i sama barka tj negdje oko 45 godina pa nije ni čudo da su poslije primjene resine brzo propala.

                                              

Dakle da zaključim da sam onda znao ovo što sada znam smolu bih primjenio samo i isključivo sa jedne strane bilo da su u pitanju banci, razma ili madijeri a sa vanjske strane bih još obavezno stavio jedan sloj tankog platna što bi doprinjelo većoj čvrstoći konstrukcije.

Uutrašnjost barke bih i dalje tretirao klasičnim uljanim bojama iako bih poslije par godina morao sve ponovo strugati i ponovo farbati.

Bez obzira što je na ovaj način barka trajnija i otpornija na agresivne uticaje iz mora ipak je potrebno svakih 6 mj. Vaditi je vani radi obnove podvodne farbe koja štiti dno od trave i školjaka.

                                 

Barka je sada mnogo lakša kada se vadi iz mora jer kompletna oplata više uopšte ne upija vodu a to je ogromna pomoć pri vađenju barke.

Dakle svi oni koji su baš ovo predvidjeli u svojim komentarima bili su u pravu i ja sada popravljam barku praveći nova hrastova rebra. Naravno zbog nedostatka sredstava sada radovi stoje a čim kupim nešto borovine i hrastovine radovi će ponovo živnuti.

                                

Pozdrav od Zorana!