Potonuće "Vrmca"

Uspomene posljednjeg još živog člana posade bokeljskog broda na tragediju prije pola vijeka kod Venecije

„VRMAC“ NIJE IZDRŽAO NALETE BURE

 

"Vrmac" - pretovar tereta na sidru 

Prije skoro 50 godina kod Venecije desila se jedna od većih tragedija u novijoj istoriji bokeljskog pomorstva – potonuće parobroda „Vrmac“ brodarske kompanije „Lovćen“ iz Kotora. Sa nevelikim starim teretnjakom koji danas počiva na 18 metara dubine u zalivu Venecije, smrt u ledenim valovima Jadrana tog kobnog 26.januara 1961 godine našlo je četvoro od 22 pomoraca iz njegove posade. Posljednji još živi član posade „Vrmca“ je 73-godišnji Tivćanin Zdenko Brkan koji je za „Vijesti“ evocira svoje uspomene na taj tragični dogadjaj. Tada 22-godišnji mladić, Brkan se na „Vrmac“ ukrcao samo nekoliko dana nakon što se kući vratio sa odsluženja vojnog roka. Na starom teretnjaku nosivosti samo 1.500 tona, mladi Tivćanin bio je garbunijer – ložač, što je bilo jedno od najtežih zanimanja na brodu. Njegovo radno mjesto bilo je duboko u utrobi „Vrmca“ u vrućoj i zagušljivoj strojarnici gdje je garbun-ugalj, lopatama ubacivao u ložišta parnih kotlova.

„Na „Vrmac“ sam se ukrcao negdje u avgustu ili septembru 1960 godine. Komadant broda je bio kapetan Rudolf Tercet, Ulcinjanin koji je živio u Zadru.“- priča za „Vijesti“ stari mornar Zdenko Brkan koji svoje penzionerske dane danas provodi radeći u jednom tivatskom auto-servisu.

Zdenko Brkan 

Na svoje posljednje putovanje „Vrmac“ je krenuo 25.januara 1961 iz Bakra. Nakrcan sa 1.400 tona željezne rude – pirita, stari parobrod se polako probijao kroz sve jaču buru koja je tog dana vladala na sjevernom Jadranu. Dok je „Vrmac“ narednog dana stigao u blizinu venecijanske luke Porto Margera gdje je trebalo da iskrca teret, udari bure dostigli su olujnu jačinu, a maleni i stari parobrod sa teškom mukom borio se sa narastajućim valovima i žestokim refulima bure. Nešto poslije 12 sati 26.januara 1961, „Vrmac“ se nalazio na samo 6 milje od sigurne luke u Veneciji i manevrisao je ka ulazu u luku očekujući da na brod stigne i pilot koji će ga uvesti u Porto Margeru. Oluja je medjutim, bila sve jača i „Vrmac“ se više gotovo nije mogao oduprijeti snazi vjetra i valova. Kapetan Tercet je, pokušavajući staviti pramac broda „u vjetar“ kako bi „Vrmac“ što bolje odolijevao razbješnjelom moru, naredio okret prvo za 40, a onda i još dodatnih 15 stepeni u desno. Slabi brodski parni stroj nije medjutim, imao dovoljno snage da natovareni „Vramac“ savlada snagu bure i brod se pokušavajući da izvede okret, uskoro našao u najopasnijoj mogućoj situaciji, čitavim svojim desnim bokom izložen udarima bure i mora. „Vrmac“ se opasno nagnuo na lijevu stranu....

„Brod se nagnuo i više se nije ispravljao. Zbog nagiba broda, teret u štivama – pirit se pomjerio i prešao prema lijevom boku. Budući da brod nije bio pun po zapremini štiva, već po težini tereta, postojale su velike tzv.“slobodne površine“ pa se rudača kretala kao živa –lijevo, desno. Tako teško nagnut na lijevi bok, brod je krmom „pošao dolje“ i počeo da tone. Prova (pramac) ga je jedno kraće vrijeme zadržala na površini, ali su onda eksplodirali kotlovi i „Vrmac“ je brzo pošao dolje.“- priča Brkan dodajući da su on i većina njegovih drugova, po kapeanovoj naredbi, u tim trenucima već bili napustili brod.

„U tih nekoliko trenutaka koliko je trebalo da uvidimo da se brod više neće ispraviti i da je sve gotovo, ja i prvi oficir stroja Boško Marović smo presjekli konope koji su na palubi držali vezane lajfbote (čamce za spašavanje). Spustili smo u more dva lajfobota i u njima napustili brod, dok je Djoko Ban skočio u more i držeći se pri jednom pontu (velikoj dasci), vikao: pa-pa „Vrmac“..... Na lajfbotu u kome sam se zadesio, bio je i prvi oficir palube Božo Drašković iz Kamenara koji nas je hrabrio i spriječavao paniku. Dok smo onako mokri teško patili od hladnoće i jakog vjetra, on nas je hrabrio i tražio da se razgovara, da se ljudi što više kreću kako bi zadržali tjelesnu temperaturu. Nakon par sati provedenih u lajfbotu na olujnom moru, spasio nas je italijanski remorker „Sirius“. Jedino su taj brod i remorker „Strenus“ mogli isploviti po takvom nevremenu u akciju spašavanja, a helikopteri zbog jake bure nisu mogli efikasno djelovati. Sjećam se da me skale od konopa koje su nam spuštali da se uz njih popnemo, udarile i ogulile preko ledja, ali se nisam mogao za njih uhvatiti da se popnem.“- ističe Brkana ilustrujući to koliko je tog januarskog dana pred Venecijom bilo hladno detaljem da je, kada su ga sa ostalim preživjelima sa „Vrmca“ doveli na obalu, zamotan ćebetom, „bosim nogama gazio snijeg do veza na kome je bio jedan gliser kojim su nas prebacili u bolnicu“.

„U bolnicu smo dopremljeni oko 5 sati popodne tako da je čitava ta odiseja od momenta potapanja broda trajala skoro 4 ipo sata. Nisam bio povrijedjen, ali sam bio promrzao. Bio sam pri svijesti i sjećam se kako su me kupali u toploj vodi da se ugrijem.“- priča stari morski vuk dodajući da, pošto nije imao temperaturu, u bolnici ostao samo tri dana, a onda i još nekoliko u hotelu prije nego što je preživjela posada „Vrmca“ vraćena u Jugoslaviju. U pamćenje mu se posebno urezao momenat kada su brodolomnike koji su se oporavljali u Veneciji, drugog dana njihovog boravka u bolnici, obišli učenici jedne škole iz Zrenjanina koji su se zatekli u Italiji na ekskurziji upravo u momentu tragedije „Vrmca“.

Naslovnica italijanskog dnevnika Venezzia notte sa pricom o spasavanju posade Vrmca

Od 22 člana posade broda kompanije „Lovćen“, u domovinu se vratilo njih 18 – „Vrmac“ je uzeo živote vodje stroja Ilije Markovića iz Stoliva, kormilara Ignjacija Biočića iz Trogira, noštroma Jova Baštrice i malog od palube Dušana Parapida iz Grblja.

„Ignjacio Biočić je umro kao već spašen čivjek jer je na palubi remorkera kad su ga izvukli iz mora doživio srčani udar. Odmah potom nadjeno je i tijelo Ilije Mrakovića koji se smrznuo u moru, držeći se pri jednom pontu. Baštricu su pronašli nakon dva ipo mjeseca kada je njegovo tijelo iz mora izvukla mrežama jedna italijanska koča, dok tijelo Dušana Parapida nikada nije pronadjeno.“- sa sjetom govori Brkan koji se i danas često sjeća svojih stradalih drugova sa parobroda „Vrmac“.

Tragedija koju je preživio, Brkana medjutim, nije odvojila od mora i on je nedugo potom nastavio da plovi na brodovima preduzeća „Lovćen“, a potom i „Pločanske plovidbe“ iz tadašnjeg Kardeljeva. Brkan je kasnije karijeru nastavio na velikim prekookeanskim brodovima kotorske „Jugooceanije“ sa kojima je obišao čitav svijet. Za taj period njegovog života vezuje se i jedan gotovo nevjerovatan podatak da je tivatski pomorac na jednom brodu – teretnjaku „Banat“, bez iskrcavanja i odlaska kući u kontinuitetu proveo čak 35 mjeseci. Zbog porodičnih razloga, plovidbu na prekookeanskim brodovima, kasnije je zamijenio navigacijom na remorkerima i plovnoj dizalici u bivšem tivatskom Arsenalu gdje je Brkan i dočekao penziju i kraj svoje čak 41 godinu duge karijere na moru.

“VRMAC“ – OD TERETNJAKA DO RATNOG BRODA I RONILAČKE ATRAKCIJE

"Vrmac"  kao "Moordrecht" u plovidbi

Parobrod „Vramc“ izgradjen je prije tačno 100 godina – kao „Moordrect“ ovaj teretnjak dug 67 i širok 10 metara, porinut je 1910 godine u Roterdamu u Holandiji. Brod nosivosti 1.500 tona maksimalnom brzinom od 9 čvorova, pokretao je klipni parni stroj trostruke ekspanzije, snage 600 konja.

Do kraja Prvog svjetskog rata brod je kao „Moordrecht“ a onda i Mercator“ plovio za Holandajne, nakon čega ga kupuju Francuzi, pa ime mijenja u „Mado“. Italijanski brodovalsnik Ubaldo Djenari iz Riminija kupuje ga 1924 i preimenuje u „Tenaca Gennari“. Kraj Drugog svjetskog rata brod je dočekao u Trstu gdje su ga zaplijenili jugoslovenski partizani i odveli u Split. Brod je popravljen i uvršten u flotu novoformirane Jugoslevenske ratne mornarice pod imenom „Raša“, da bi nedugo potom i formalno stekao status ratnog broda jer je postao pomoćni brod PT-12 „Lošinj“. Brodarsko preduzeće „Lovćen“ 1957 godine ga kupuje od Ratne mornarice i ponovno vraća u civlnu službu pod imenom „Vrmac“.

  "Vrmac" alias "Moordrecht" u teglju

Brod koji je prije 100 godina svoj život počeo u Holandiji, prije skoro pola vijeka skončao je na dnu Venecijanskog zaliva. „Vrmac“ danas počiva na dubini od oko 18 metara i zbog svoje lokacije i male dubine pogodne i za rekreativce jedna je od najpopularnijih ronilačkih lokacija u tom dijelu Jadrana.

Siniša Luković