Tekst i fotografije: Maja Đurić
Tekst je izvorno objavljen u magazinu Montenegroairlines Inflght broj 38.
Ovo je
priča o malim, običnim barkama i njihovim vlasnicima.
Za mene su barke sastavni dio
života i
porodične istorije, jedan pogled
na barku
je pogled u djetinjstvo. Oduvijek sam
bila fascinirana
primorskim pejzažima i opčinjena
smirujućom bonacom i nježnim, plavim izmaglicama
u Boki.
U tim su slikama barke uvijek imale svoja
mjesta. Život primoraca, bez njih bio bi nezamisliv.
I kakva
bi to, molim vas, djetinjstva bila? Kakve bi
pjesme
zaljubljeni pjevali, da nije njih - malih barki?
Dakle,
moja ljubav za barke nije usamljenička.
Barke, mandraći, tiraduri, čine i specifičnu
funkcionalnu i građevinsku
karakteristiku bokokotorskog
priobalja. Kažu da danas u Boki
ima oko 2000 ponti,
mandraća, privezišta, koji su
nastajali u vrijeme gradnje
privatnih kuća van utvrđenih primorskih
gradova.
Gradili su ih
vlasnici kuća
koje su bile daleko od
gradskih luka,
prvenstveno od Kotora. I upravo je taj
dio
kotorsko-risanskog dijela Boke, zbog svojih ne
samo
kulturno-istorijskih, nego i prirodnih vrijednosti,
uvršten na UNESCO-vu
listu Svjetske baštine.
Igor Perić piše: „Barke,
uronjene u bajkovite pejzaže;
vezane u mandraće, usidrene na
ribarskim poštama
ili
ulovljene sred
zaliva dok im prove lebde – ni na nebu,
ni na vodi – u ramu plavetnila, vizuelni su sadržaj prožet
osjećajem nostalgije, jer
bilježe
prošlost
koja nestaje.”
Čini mi se da je bilo sasvim prirodno, pa i očekivano,
snimati barke. No,
nisam bila inspirisana samo time
što barke vraćaju u djetinjstvo, ili što sam najljepše
trenutke djetinjstva
doživjela
upravo na maloj drvenoj
barci; niti samo
zato što se naša kuća nalazi uz samu
obalu, u marini, pa su tako u našem dvorištu i oko
njega, osim naše, bile i brojne, tuđe barke; i one su,
kao i mi, sanjale zimi sunčane dane i pučinu, i čekale
proljeće; sa njim su dolazili vlasnici i vraćajući barkama
život, dotjerujući ih da budu ljepše i u novim bojama,
odlazili opet na pučinu. Tamo gdje barka zaista „živi”...
Ova morska saga ima svoj zaplet u ljepoti individualnih
priča, jer, svaka je barka priča za sebe. Ona, kao čovjek,
ima svoj karakter, istoriju i svoju sudbinu. I, kao što
kažu da kućni ljubimci obavezno liče na svoje vlanike,
tako, bar se meni čini, i barke liče na svoje vlasnike.
Barke, prije svega, liče na svoje graditelje, na majstore
kalafate (il calafato, ital.). Kad barku neko kupi i
„uzme pod svoje”, ona počne ličiti na njega. Obični,
naši ljudi: majstori kalafati, marinaji (il marinaio,
ital), barkajoli (maestro d’ascia,
ital.)... svi oni daju
svojim barkama i izgled i karakter i sudbinu. Barke
bez njih ne bi bile barke, nego mrtvi predmeti,
kao ljuske od oraha; a ni oni, opet, bez barki, ne bi
bili oni isti ljudi koje znamo, srijećemo, kod kojih
kupujemo ribu ili sa kojima po moru plovimo.
Snimila sam jednom barku, koja je nosila ime TVT 1;
ta fotografija je negdje objavljena i nedugo zatim,
javio mi se dondo Špiro
Kaluđerović - vlasnik
upravo te barke. Zato što je imao veliku želju da mi
ispriča priču o njoj. TVT 1, prava ljepotica, prema
kazivanju donda Špira, stigla je iz Dalmacije u Tivat
prije 150 godina. Kao uzoran radnik, dondo je od
Lučke kapetanije, 1989. godine, dobio baš tu barku
za nagradu! Danas je ona u vlasništvu Špirovog
unuka Saše i, čini se, sve više liči na novog vlasnika!
Tako je, ustvari, pod uticajem donda Špirove storije,
počelo ovo moje zanimanje za portrete barki. Što
ih duže posmatram i snimam, to ih više volim.
Ali, i lakše shvatam zašto su neodvojive od lica,
ruku, osmijeha, koraka, glasa... svojih vlasnika.
Vinko
Vujović iz Stoliva, vlasnik
je, možda, najstarije
barke u Boki: njegov stari guc ima oko 180 godina
i član je porodice kroz tri generacije. Sagrađen
je na Korčuli i pretrpio je brojne popravke. Vinko
pripovijeda da su njegovi preci, kad su barkom prevozili
poljoprivredne proizvode do pijaca u Kotoru i Herceg
Novom, često koristili latinsko jedro, koje i danas
postoji, kao i već izbišan jarbol od drveta. Vinkov otac
bio je vrsni stolar i barkariol, te je redovno održavao
barku, što je doprinjelo njenoj dugovječnosti. Nekad
je imala broj 33, a danas se, između ostalog, koristi
tokom Fešte od Kamelija za donošenje cvijeća u Stoliv.
Majstori kalafati, otac i sin - Petar
i Nenad Bokovac,
imaju porodičnu radionicu u Baru za izradu barki od
drveta. Od umijeća kalafata zavise estetske i plovne
karatkeristike barke. Petar Bokovac je otvorio radionicu
šezdesetih godina XX vijeka. U njoj su
izrađivani i
čamci dugi do 17 metara, a teški i 42 tone! U radionici
repariraju jedrilice, jedrenjaka, korčulanke... Međutim,
najzanimljivije je da na osnovu stare arsenalke,
sagrađene u tivatskom Arsenalu prije više decenija,
izrađuju nove barke i to sa lantinima - drevnim jedrima
trouglastog oblika. Poznato je da je u Arsenalu
svojevremeno sagrađeno 180 čuvenih arsenalki, a do
danas je u plovnom stanju sačuvano svega desetak.
Još jedan zaljubljenik i majstor, Zoran
Nikolić(63),
.JPG)
koji aktivno vodi i veoma popularni blog o
drvenim barkama, na Prčanju ima barku staru 43
godine, naslijeđenu od oca. U očevim dokumentima
piše da je barka sagrađena kod čamčara Petra
Vukovića iz Bijele, avgusta 1971. godine.
Majstor Žarko Bubonja iz Perasta, profesionalni je
brodograditelj
- čamčar, koji se i nakon penzionaisanja bavi
ovim rijetkim zanatom. Žarko je zanat izučio 1952. u Mašinsko-
industrijskoj školi Remontnog zavoda „Sava
Kovačević”
u Tivtu. Radio je i jedra i krošnje za čuveni brod
„Jadran”. Danas mu pomažu i uče od njega sin i unuci.
Dragan
Gudelj, takođe iz Perasta, vlasnik je barke
(guca) Nemirna KO 27, koja je stara 85 godina, a
napravljena je 1929. godine, u Malom Lošinju
na Korčuli. Bila je najbrža barka na jedra u Boki,
a u Draganovom vlasništvu je 15 godina. Ova
barka je tokom fašinade uvijek prva u povorci.
Vremenom sam, upoznavajući barke i njihove vlasnike,
upoznala mnoge od naših barkariola i marinaja,
i ostala zadivljena njihovom povezanošću. Kad
razgovarate sa tim ljudima, bilo bi nevaspitano ne
pitati ih za zdravlje njihovih barki, za stanje u kojem
su, za izgled, za snagu.
Na primjer, starina Jozo
Kitić
(74) iz Prčanja, ponosan je na svoju barku guc u
marini Kordić, koja je prije 58 godina sagrađena na
Korčuli, ali je drvo za nju
ponijeto iz Boke! I naravno
da će vam o njoj rado i nadugo pripovijedati.
Jednako lijepe i romantične priče o svojim
barkama, ispričali bi vam i: Dragan
Ivović, Tonći
Dabović, Anton
Šenk...
I, zaista, sve
njihove drvene
ljepotice zaslužuju veliku ljubav i divljenje.
Zanimljivo i važno je to što se ova ljubav i vezanost
za drvene barke, mada nam se svako malo učini da
će se i one zaboraviti kao mnogo toga,
obnavlja ili
ponovo rađa, zahvaljujući mladim ljudima. Valjda se
oni, na vrijeme tj. veoma rano, zadoje ovom ljubavlju
prema moru i plovidbi.
Tako je, recimo i to, najmlađi
vlasnik lijepe arsenalke TVT 134, Darko Bujković
iz Budve, star jedva 16 godina! Njegova je arsenalka
napravljena 1966. godine, a ima svu njegovu pažnju i
brigu, smještena u mandrać pred kućom u Krašićima.
Na mnogim fotografijama pred vama, vidjećete i starost
i ljepotu ovih divnih plovila, ali tek bi uz njihove „biografije”,
mogli potpuno razumjeti njihovo trajanje i značaj
koji su imale i imaju u životu stanovnika malih, primorskih
mjesta.
Šta su sve ove drvene ljepotice preturile
preko svojih pramaca, šta su doživjele i vidjele, koliko su
toga pretrpjele i podnijele! Vijerne kao najbolji
prijatelji
i odane kao iskrene dragane. Barka i njen vlasnik imaju
vrlo „ozbiljnu vezu”; ustvari, više je to - uspješan brak:
pun nježnosti i brige, svađa i mirenja, ljutnje i ljubavi.
Ali, barke bez vlasnika samo su nijeme daščice, nemušto
drvo, prekobrojni i nikom važni predmeti.
Bez vlasnika barke umiru. Jer, njima treba njega, održavanje,
zaštita, reparacija, farbanje... i to svake godine!
Kako to nije uvijek slučaj, mnoge od barki koje sam
snimala, danas „plove” samo na mojim fotografijama.
A mogle bi trajati dugo, dugo. Ponajviše zahvaljujući
majstorima kalafatima, neke od barki opstaju u vlasništvu
nekoliko generacija, pa traju i do dva vijeka.
U Mediteranskom
Brevijaru Predrag Matvejević
bilježi: „Riječ barka, koju su prihvatili gotovo svi narodi,
ne zna se čija je bila. Pretpostavlja se da dolazi
iz staroga Egipta. Egipćani su je također od nekog
preuzeli. Rabili su je Feničani i Puni, Grci i Rimljani.
Najstarija barka zvala se, u mnogim jezicima, drvo (na
arapskom al’ud od čega dolazi leut, na italijanskom i
španjolskom legno i leno).” To samo potvrđuje jednu
simpatičnu priču:
kada su pitali jednog starog majstora
koliki je vijek barke, on je odgovorio da jedna
drvena barka može trajati dok god u šumi ima drveta.
Drugim riječima - dok je ljudi i
majstora, biće i barki!
