Plastične - plastičnu tj. nikakvu, a drvene - pravu, veliku, toplu, koju možemo osjetiti. Nekada je primijetimo u odrazu madijera u mirnom moru, nekad je osjetimo u toplini palube sa koje se guli lak, ponekad je i nanjušimo, ispod pajula, kao sjećanje na nedavno uhvaćenu ribu koja je tu čekala da postane marenda. Ali najviše smo je svjesni u nevremenu jer osjećamo da je barka na našoj strani i da se grčevito bori protiv svakog vala koji bi da je napuni i da nama i njoj naškodi.
Plastika to nema, ne zna i neće nikada da nauči.
Zato pišemo o drvenim barkama, onima koje još uvijek viđamo po moru kako brode ili strpljivo čekaju na ribarskim poštama. Pišemo i o onima koje na rivi i po baštinama sunce prži i rasušuje jer je onaj ko ih je pazio otišao daleko, a možda su ga i nadživjele. Pisat ćemo i o onima od kojih ni cinkanih brokava nije ostalo ako im je ostala duša i vrti po nečijem sjećanju.
Foto: Zoran
Pisat ćemo i o brodovima od drva, malim i velikim, takođe i o ljudima koji su to napravili, održavaju, raškaju, kalafataju, pituraju, vezuju, prevezuju, paze, koriste i vole.
NB
Nema komentara:
Objavi komentar