Piše Vladimir Jurišić NOVOSTI
Iako živi više od 300 kilometara daleko od mora, iako je na moru bio samo jednom i to prije 60 godina, za Mirka Anđelića iz sela Klasnića s pravom se može reći da je banijski mornar. Ovog vremešnog ljubitelja Jadrana, u mislima svake večeri uspavljuju morski valovi, a u cik zore pred očima su mu pejzaži uvala i otoka, bura i tramontana. I tako već ravno – 60 godina.
Kada je trebalo služiti vojsku, davne 1952. godine, javio sam se u mornaricu. Tri godine bio sam kormilar na ratnim čamcima i brodovima. Svakom čovjeku u životu se bar jednom dogodi nešto lijepo. Meni je to bio trogodišnji boravak na Jadranu. Takve ljepote u mom životu ne sjećam se ni prije ni kasnije. Moj odabir služenja vojnog roka, kasnije sam saznao, i nije baš bio slučajan, mada to u to vrijeme nisam znao. Naime, kada sam se vratio u Klasnić, baka mi je ispričala kako su Anđelići u davna vremena živjeli pokraj Trogira. Otac mog čukundjeda Stevo, krenuo je sa sinom pješice na sjever ne bi li nešto zaradio jer se na golom kamenu od ribarenja nije dalo živjeti. Put je trajao dugo i nakon brojnih peripetija, članovi obitelji završili su na Baniji, u selu Klasniću, gdje su odlučili ostati neko vrijeme i raditi kao drvosječe. E, onda ti se moj čukundjed Adam, tada osamnaestogodišnjak, zaljubio u jednu seosku djevojku. Drž’, ne daj, eto i svatova. I taku su ti, moj sinko, Anđelići završili u Klasniću. U stotinjak i više godina živjeli su čak u četiri kuće, eno ostaci temelja još se vide, a danas sam ostao samo ja. Kako se nisam ženio, nemam potomaka, pa kad odem, otići će i Anđelići. Kako došli, tako i otišli – priča Mirko.
Dovoljan mu je jedan pogled u nebo, pa da odredi vremenske prilike ostatka dana, što je itekako važno kod poljoprivrednih radova. Vjetrove zna u dušu, kao i vezanje čvorova
Vjerojatno su u nekom djeliću Mirkova srca ostali zabilježeni šum valova i žuljevite ruke njegovih predaka ribara, a da toga nije ni bio svjestan. To ga je, poput neke nevidljive sile, 1952. odvelo na Jadransko more. Kako ga tamo nije odvela nekakva naredba već srce, mnogo brže od ostalih mornara upijao je znanja i vještine upravljanja brodom, raspitivao se o vjetrovima i orijentaciji pa i o onome što nije bilo u planovima obuke, razgovarao sa stanovništvom i sve to pomno bilježio u svojoj glavi. U tri godine stekao je pomorska iskustva s kojima se danas teško može pohvaliti i neki barba iz Trogira, a što je još važnije, ništa od toga nije zaboravio. U tome području nema mu nadaleko premca.
- Obišao sam brodovima i patrolnim čamcima cijeli Jadran, uzduž i poprijeko. Znam sve njegove tajne, skrivene uvale i žala, vjetrove, dubine, sprudove i svjetionike. Meni ni danas ne treba karta da odredim dubinu mora. Odvedi me na pučinu, bilo gdje na Jadranskom moru i reći ću ti kolika je dubina i kakvo je dno. Znaš li ti moj sinko, gdje je Jadransko more najdublje? E, to ti je malo niže od Dubrovnika, prema Boki. I sada bih s lakoćom pronašao to mjesto. Ni manje ni više - već 1255 metara do dna. Noću mi ne treba kompas, znam sve po zvijezdama, a kad u mraku, daleko na pučini ugledam svjetla broda, sve znam o njemu. Koliko je velik, kojom brzinom ide i kuda plovi. Svjetionici su posebna priča, za mene su uvijek bili nekako tajanstveni i izazivali su strahopoštovanje. Nema svjetionika kojega ne poznajem – rasipa širom svoje raskošno pomorsko znanje mornar Mirko Anđelić.
Kada se nakon odsluženja vojnog roka vratio u rodni Klasnić, Mirko je često bio u prilici primijeniti znanja i vještine u svakodnevnom životu. U početku su njegovi suseljani na to gledali s podsmijehom, no vrlo brzo se ispostavilo da je Mirko ipak meštar svog zanata i svoje ljubavi. Dovoljan mu je jedan pogled u nebo, pa da odredi vremenske prilike ostatka dana, što je itekako važno kod nekih poljoprivrednih radova. Vjetrove zna u dušu, zna što donose i što odnose. Njegovo znanje vezivanja čvorova itekako je koristilo, pa još ima ljudi u selu koji tovar drva, sijeno i stoku vežu onako kako ih je naučio Mirko.
Oluja je Mirka Anđelića otjerala u Srbiju. Vratio se nakon par godina.
- Srce mi se paralo kada sam ugledao zgarište svoje kuće. Sve je bilo uništeno, zaraslo i zapušteno. Nije samo moja kuća stradala. Bilo je tu još nekoliko kuća koje su izgorjele. Sve ostale bile su do temelja opljačkane. Razbojnici su odnijeli sve što imalo vrijedi, ostali su goli zidovi. Najviše mi bilo žao velike nove modrene škole, izgrađene pred rat. Goli zidovi bez prozora, počupani radijatori, ukradene klupe i sav namještaj, a po hodnicima razbacane knjige i razredni dnevnici. U prvi mah sam se pitao, kuda sam se to ja i zašto vratio? No, ipak sam znao da se vratiti moram. Pa makar bilo i zgarište, moje je. I zemlja oko njega. Koja me othranila. Ima još nešto. Jadransko more mi je nekako bliže, kaže Mirko.
Odmah po povratku prijavio se vlastima i policiji u Glini. Prvo su ga provjerili da nije slučajno u ratu pravio neka zlodjela. Kako je sve bilo u redu, što su potvrdili i svjedoci, kako Srbi tako i Hrvati, da je Anđelić cijeli život običan poljoprivrednik koji se nije bavio politikom i ratovanjem, dobio je papire, a za tri godine sagrađena mu je potpuno nova kuća.
- U međuvremenu sam saznao u Glini, ali ne smijem spomenuti od koga, da je moja kuća izgorjela greškom. Što to znači, ne znam, no važno je da mi je izgrađena nova sa 35 kvadrata u kojoj sada živim i prepinjem sa 800 kuna mirovine mjesečno. Uglavnom sam zadovoljan životom, srce me nešto pecka, no valjda je vrijeme za to, a najvrednije što imam to su moje tri godine na Jadranskom moru, koje vjerojatno više nikada neću vidjeti. Ali, tko zna - potajno se nada banijski mornar Mirko Anđelić. Poput Đorđa Balaševića u znamenitom ‘Panonskom mornaru’, Mirko duboko u sebi pjevuši: ‘mog mora nema, al’ ja živim u nadi da možda ipak negde srešćemo se još…
