Poštovani posjetioci!
Ovaj put prenosimo reportažu novinara "POBJEDE" Minje Bojanića o izuzetnom i svestranom čovjeku
Lazu Svilanoviću iz Bijele koji se slobodno može nazvati umjetnikom u svim oblastima kojima se bavio a prvenstveno u izradi drvenih baraka.
Ljekoviti suvenir čuvenog čamčara
Životni optimizam, i pored načetog zdravlja, nije mu iščilio i u osmoj deceniji života. Bijeljanin Lazar Svilanović, jedan od potonjih ovdašnjih čamčara (drvobrodograditelja) latio se novog posla, uz preduzetnički duh koji može biti itekakav primjer i mlađima.
Naime, kako se bavio lovom, stalno je prikupljao i doma donosio ljekovite travke. Danas u njegovom domu, na trpezi je originalna flaša sa veoma dopadljivom etiketom, te posebnim trešnjevim čepom, takođe vlastite izrade. I ljekovit suvenir, djelo je ovog posvećenika drvetu i čamicima tradicionalne gradnje. Priča;
Ikebana u flaši
Pošto sam sve manje sposoban za stolarsku radionicu, smišljao sam čime se, ipak, pozabaviti. Pošto volim trave, sinula mi je ideja na napravim nešto svoje.
Kad sam postigao određen ukus, sačinio sam recept za rakiju sa čak sedamnaest ljekovitih biljaka. Zapravo, načinio sam ikebanu u flaši i mojoj domaćoj rakiji, koju takođe decenijama sam pravim, kao i vino.
Uglavnom, uzimam travke sa čistih i još nezagađenih prostora kojih, srećom, još ima u mom okruženju, a naročito u mojim rodnim Bjelskim Kruševicama. Sada sam nabavio i veoma lijepe, dopadljive flaše, iz Španije, tako da imam veoma solidnu i donekle korisnu zanimanciju...
Dugogodišnji je i veoma prisan prijatelj i sa Draganom Mračevićem, poznatim novskim galeristom, čijem je ocu Nikoli, Svilanović svojevrmeno izgradio predivnu drvenu barku koja je u funkiciji i danas.
Cijeli radni vijek, čak od četrnaeste godine majstor Lazo je prove radeći na brodovima i barkama. U šesnaestoj je ostao bez oca. A, više od pola vijeka je u tom zahtjevnom poslu. Naravno, nijesu samo barke bile prisutne u njegovoj radionici, nego se laćao izrade prozora, vrata i svega ostalog što je bilo nužno za gradnju porodične kuće, ali i domova njegovih prijatelja i komšija.
Opremao je i enterijere ugostiteljskih objekata, ali na tradicionalan način tako da, ono što je izašlo ispod njegovih vrijednih ruku, nerijetko, i danas traje kao da je od juče! Radio je, veli, decenijama, najmanje, po šesnaest sati dnevno. Prvo u Brodogradilištu Bijela, a potom doma, u suterenskoj radionici. Ipak, barke su mu ostale najveća strast;
I danas su u mojoj radionici sačuvani šabloni za najmanje pet-šest modela koje sam izvukao iz linija i šablona. Čak i stari alat je još na broju. U životu mi je i prastari šegac kojim sam ručno ispilao, zasigurno, razadljinu od Bijele do Beograda i nazad!
Tek kasnije sam se mehanizovao, nabavivši jedan bansek, koj je star preko dvjesto godina. Radi i sad, a Česi, koji su ga proizveli, dolazili su nedavno iz te čuvene firme da ga otkupe, kao muzejski eksponat. Zauzvrat, nudili su mi najmoderniji iz svoje proizvodnje, ali nijesam pristao da se rastanem od svoje stare mašine, još iz austrougarskog perioda. Kod mene je od 1977. i ja sam mu jedino ugradio elektromotor i klinaste remene. Možda su mu još i lageri originalni, a prethodno je radio u jednoj fabrici namještaja u Sarajevu, a potom i u Baošiću...
Muka je majka stvaranja
Jedan dio sličnih mašina, od braće Ćatović, koji su ovdje u poraću proizvodili namještaj, sjeća se Svilanović, završile su i u radionici za scenografiju negdašnjeg «Lovćen-filma» u Budvi. On je ipak uspio da kupi bansek, mada je, kako veli, to i tada vrijedilo čitavo bogatstvo, a bez takve mašine gotovo da je nezamisliva drvena brodogradnja. Priča dalje, kako je «Standard» iz Osijeka proizveo mašinu za krunjenje i mljevenje kukuruza i žita, koju naziva «seljačkom», ali koju je takođe prepravio za stolarske radove i kompletne otvore na svojoj kući izradio na njoj!?
Koliko i kako je pronicljiv i snalažljiv sagovornik, svjedoče i prozori na njegovom domu, načinjeni od plemenitog ariša, ali ujedno i otpada sa palube jednog ruskog broda, koji je prije tridesetak godina bio na remontu u Bijeloj...
Sve je to, na prvi pogled, bilo za baciti, ali ja sam u tome prepoznao kvalitetno drvo. Jeste da sam ga dugo čistio od naslaga bitumena, ali, muka je majka svakog stvaranja. Pogotovu kad nemaš i kad si u poziciji snađi se čovječe! Malo ko mi je vjerovao da se to može iskoristiti, ali sam ja svu stolariju na kući od toga načinio...
Naravno, dok loži kamin, ne krije žaljenje što njegov zanat čamčara uveliko odumire i sve je manje spretnih ruku da načine drvenu barku. Naravno, kao veoma racionalan čovjek, za toplinu svog doma koristi i najsitniju daščicu koja ostane u radionici, ma ni «opiljak» se ne baca, veli. Svojevremeno, Lazar Svilanović je u Brodogradilištu Bijela bio, kako kažu i «doktor» za drvene osovinske vodove na većim brodovima, profila od 380 do 900 milimetara i dužine do sedam metara. Bio je to veoma zahtjevan i posao koji je podrazumijevao milimetarsku preciznost...
- ... Dakle, meni je drvo oduvijek bilo preokupacija i u svojoj radionici sam, uglavnom radeći popodne, sagradio 23 drvena broda dužine od četiri do deset metara. To su bile pasare, guc ili «korčulanka», kako je nazivaju, pa krstaši, jedrilice, gajete, svjećarice i ostali...
Žao mi je što niko od ovih današnjih momaka neće da se lati ovog posla, jer sam spreman svakom da nesebično prenesem svoja znanja i iskustvo, koje sam usavršio, a neke poslove čak do perfekcije.
Istina, mnogi bi kao da se prihvate ove rabote, no prvo pitaju za novce, a da još ni čekić u ruku ne znaju da drže!
Bila mu je, a i sada je, žarka želja da neki od bokeških modela barki izradi uz prisustvo televizijskih kamera, pa da i tako bude zabilježen stari i, čini se, bez obzira na sveprisutnu stakloplastiku, još neprevaziđen čamčarski način drvene novogradnje. Naravno, uz određeno sponzorstvo i podršku, osim medijske. I u tom išekivanju, Lazar Svilanović okrenuo se pomenutom ljekovitom suveniru, travarici sa ljekobiljem od Boke do proplanaka Orjena...
Barka se mijesi
Pa i to je naša porodična tradicija, jer moj otac je bio veoma vrijedan vinogradar i živjeli smo od toga i maslina. Svojevremeno smo u Kruševicama Bjelskim imali vinograd od dva i po hektara, na čak osamnaest kaskada. I, čim prvi zračak sunca pomoli iznad Lovćena, obasjava ga sve dok ne zađe. Taj lokalitet zove se Ravanac i ja sam ga svojim rukama kopao, a čak pet hiljada čokota je tu bilo po starom sistemu sadnje. I sve se ručno obrađivalo.
Kasnije smo obnovili dio po najsavremenijem sistemu sadnje, gdje sam opet trapio 1957, sve dok nisam krenuo u vojsku... Kasnije je to naslijedio moj najmlađi brat Nikola, a ja sam se spustio u Bijelu, gdje sam 1961. počeo graditi kuću...
U predvečernjoj priči, Lazar Svilanović opet se vraća gradnji barki, pominjući i Iva Suraća, Korčulanina, od koga je stekao znatna čamčarska iskustva, pošto svaki majstor ima svoje «male tajne», pa i u bordogradnji. Veli kako mu je nekom prilikom barba Ivo kazao i svoju filozofsku mantru; «Barka se, Gospe ti, misi, ka' tisto za kruh, sve dok ne bude gotova!» Priznao mu je potom, da Lazo neke stvari oko novogradnji zna i bolje od starog korčulanskog meštra...
Drvo je čudo, ma se i ono istražilo. Recimo, ovdje je bilo dosta murava, a to je prvoklasno drvo za rebra broda, kao i naš brdski hrast, ili pitodub, odličan je, pa česmina, brijest, koga je bilo oko Sutorine. Ali šezdesetih godina došlo je do pravog pomora tog brijesta, mogao si to da vidiš i golim okom...
Od živih čamčara, Lazar Svilanović još podsjeća na Branka Šerovića i Graciju Andrića, kao i na neke pokojne kolege, koji su preminuli potonjih godina. Naravno, na rastanku smo još nazdravili iz suvenirske flaše sedamdesetdvogodišnjeg meštra Laza Svilanovića, sa čak sedamnaest ljekovitih travki i desetak bobica grožđa...
- Etiketa je dobra, ali ovo oko čepa moram još da usavršim, kazao je još!?
Minja BOJANIĆ
