Ovu interesantnu priču o dva već legendarna vanbrodska motora koji su dugo bili upotrebljavani na jadranu i šire, poslala nam je naša redovna saradnica Lidija Franović i sama zaljubljenik u more i barke.Danas se već ređe sreću a primat preuzimaju Jamahe, Honde i ostali moderni četvorotaktni motori, a nije rjedak slučaj da se vidi i po koji električni vanbrodski motor.
“Smeta mi u garaži, par godina livo, pa par
godina desno.... Svakome kome će potaknuti štorije, i ima mista u konobi....
ili nešto slično”, napisao je nedavno na internetu vlasnik vanbrodskog motora
“British Seagull”, koji želi da ga proda.
Svoje mjesto na prvom spratu beogradskog
Muzeja nauke i tehnike, na kojem je izložena i maketa tegljača
"Boka", našli su i ovaj motor, kao i legendarni “tomos”,
i
podstaknuli moju priču o njima. Muzej, koji se nalazi u Skenderbegovoj ulici na
Dorćolu pun je, inače, predmeta koji me podsjećaju na djetinjstvo. Jedna bijela
fića, slična onoj koju je naša porodica imala jednu deceniju, plišane mede u
Muzeju djetinjstva...
“Sigal” i “tomos” bili bi samo komad metala i
muzejski eksponat, da ih nisu vozili moji stričevi. Dondo Vuko je imao Elanovu
pasaru i “morskog galeba" i vozio ih samo preko ljeta, koja je provodio u
Krtolima. Dondo Tripo, koji nikada nije vozio kola, sa svojom arsenalkom i
motorom “tomosom” najviše je saobraćao između Kalimana i Krtola.
Dondu Tripu je prvi “tomosov” motor kupio
moj otac u Sarajevu sredinom šezdesetih i poslao ga vozom u Zeleniku. Izgleda
da je u pitanju bio model "06N", kasnije preimenovan u “tomos 4”,
koji je, navodi Vreme, sedamdesetih godina proglašen za najbolji mali robustni
vanbrodski motor na svijetu. Cijelog života stric je ostao vjeran motorima
fabrike “Tovarna osobnih motorov Sežana”, koja je prvobitno trebalo da bude
izgrađena na samoj granici sa Italijom, da bi, kako navodi Novi list, pokazala
kapitalističkoj Italiji da i “južnoslavensko društvo jednakosti” ima
industrijsku snagu. Kasnije, nakon rješenja Tršćanske krize, ipak je počela sa
radom u Kopru, a od 1955. je, pored motora, proizvodila i vanbrodske motore.
Dondo je "tomos", čini se, poznavao
u dušu. Lako ga je rastavljao, popravljao. Jedini su on i njegov sin Ivo znali
da uđu u porat na
Žukovcu sa upaljenim motorom, kao i da izađu, praveći polukružni manevar u tako malom prostoru. S lakoćom ga je unosio u barku, stavljao na njene držače. Blizu motora stojala bi njegova torbica sa alatom, te crveni rezervoar za gorivo.
Žukovcu sa upaljenim motorom, kao i da izađu, praveći polukružni manevar u tako malom prostoru. S lakoćom ga je unosio u barku, stavljao na njene držače. Blizu motora stojala bi njegova torbica sa alatom, te crveni rezervoar za gorivo.
Strina Rada, žena donda Vuka, kaže da je
dondo kupio motor "sigal" od jednog čovjeka iz Tivta. Sjećam se da je
tokom djetinjstva još samo jedna barka koja je prolazila ispod ponte imala ovaj
motor. Britanski proizvođač pokrenuo je proizvodnju ovih motora nekih 20 godina
prije fabrike TOMOS, a motori su se proslavili u Drugom svjetskom ratu,
naročito prilikom savezničkog iskrcavanja u Normandiji u junu 1944. godine.
Dondo je stalno govorio da ovi motori idu samo naprijed, nikako unazad, te da
je to bio i kredo Britanaca u toku rata. Motor je drugačije zvučao od
"tomosa", drugačije se i palio -
ručnim namotavanjem konopa. Ponekad se znao ugasiti, a jednom, sredinom
osamdesetih, krenuli smo sa dondom za Tivat, izašli iz porta i brzo se vratili.
"Sigal" nikako nije htio da se pokrene.
U Muzeju nauke i tehnike "sigal" je
našao svoje mjesto na držaču motora, a "tomos" na dunavskoj šiklji,
neobičnom riječnom drvenom čamcu koji je bio u vlasništvu roditelja Gordane
Karović, savjetnice Muzeja, zadužene za zbirku rječnog brodarstva. Šiklja je,
kao i arsenalka, prešla mnogo nautičkih milja. Sada je muzejski eksponat, dok
je arsenalka propala, u isto vrijeme kada je umro i dondo Tripo. Drugi dondo je
prodao svoju plastičnu barku i motor "sigal" krajem devedesetih,
nekoliko godina prije smrti.
"Sigal pali uvek iz prve, ako je sve
podešeno kako treba", reći će na jutjubu jedan ljubitelj ovog motora.
"Tomos uvik pali iz prve, ka Čak Noris", napisaće drugi poštovalac
ovog motora na jednom forumu. Čini se da pričama o vanbrodskim motorima nema
kraja.
Nikada nisam naučila da vozim motor na barci,
draže mi je otisnuti se na more na vesla. Ali, volim da vidim ova dva motora.
Jednostavno bude neka lijepa sjećanja.
Ako vas put nanese u Beograd, predlažem da
posjetite Muzej nauke i tehnike. A ako imate neki vrijedni predmet, možda
vanbrodski motor, da ga sačuvate, eventualno poklonite nekom muzeju. Možda
podstakne neke nove štorije.