mala priča o jednom dokumentu

Gajeta Franovića 

Gospođa Lidija Franović rodom iz Krtola ovaj put javila mi se sa veoma lijepom pričom o njihovoj staroj barci koja nažalost više nije u životu ali su ostale uspomene i jedan stari dokument koji je i povod ovoj priči. Evo njen tekst prenosim u cjelosti.

Tata i naša barka

 “Mediteran je golemi arhiv i velika grobnica”, napisao je Predrag Matvejević u “Mediteranskom brevijaru”, knjizi kojoj se često vraćam.

  Djelić tog golemog arhiva predstavlja dokument koji sam ovog ljeta pronašla u fasciklama pokojnog oca – darodavni ugovor za barku gajetu moga đeda Iva (darovalac) i njegovog rođaka Rada (daroprimac) iz Bogišića, ovjeren 26. januara 1967. u tivatskoj opštini. Već ostarelu i dotrajalu drvenu barku je, kao što pokazuje 1. tačka ugovora, napravio 1905. nepoznati graditelj s Korčule. Bila je duga pet, a široka dva metra. Išla je na vesla i mogla je prevesti osmoro ljudi. Njen registarski broj bio je TV 44, a kao luka upisa naveden je Tivat.
  Barka je, zapravo, nekad bila zajedničko vlasništvo mog prađeda Joza i njegove braće Đura i Marka.Često se s njom išlo do Tivta, Risna, Kotora, gdje su se prodavala drva, poljoprivredni proizvodi. Kako je Đuru tragično nastradao sin, a kćerka živjela daleko od Boke, jedini nasljednici koji su koristili gajetu bili su moj đede i njegov rođak Rade. 

Dokument o gajeti

  Nekih godinu dana prije sklapanja ugovora u našu kuću je stigla dondova arsenalka, tata je radio u Bosni, drugi dondo u Rijeci, i đede je vjerovatno procijenio da bi bilo dobro da gajeta pređe u vlasništvo njegovog rođaka. Nekoliko godina kasnije prodata je u Tivtu, a ljetos sam saznala da je više nema.

  Odu barke, kao i ljudi, i nađu svoje vječno počivalište u toj velikoj mediteranskoj grobnici. Ali ostaju dokumenti, ponegdje fotografije. Zato ih treba sačuvati.