27. velj 2018.

Novi projekat tradicionalne brodogradnje Bokovci prave nacionalnu klasu


Ni hladni talas koji ovih dana sa meteo biltena prijeti ledom i snijegom nije omeo Pera i Nenada Bokovca iz porodične kalafatske radionice u Baru da predano rade na novom projektu – formiranju nacionalne klase ojedrenih barki.

Cilj poduhvata vrijednog divljenja je da drvene barke tipa ,,arsenalka“ sa latinskim jedrom čine posebnu jedriličarsku klasu na domaćim regatama. To će podrazumijevati gradnju još šest plovila tog tipa jer jedna je od ranije spremna.
- Radićemo ih u etapama, dvije po dvije. Trudimo se da uprkos zahtjevnoj investiciji izguramo projekat do kraja – kazao je Pobjedi Nenad Bokovac, navodeći da za sada jedino lična sredstva, majstorske ruke i pregalaštvo ulažu u ovu ideju.

Iz radionice Bokovac, koja je jedina registrovana domaća Barska kalafatska radionica pokrenula novi projekat tradicionalne brodogradnje Bokovci prave nacionalnu klasu manufaktura sa brendiranim proizvodima morskih drvenih plovila na jedra, prije nekoliko godina su izašle četiri barke istog tipa u dvije varijante – sa otvorenom i zatvorenom palubom.
- ,,Arsenalke“ sa zatvorenom palubom će biti plovila revijalnog tipa, dok će model otvorene palube biti tip za razvoj nacionalne takmičarske klase. Jednu ,,arsenalku“ sa otvorenom palubom smo prodali. Jedna je ostala i po uzoru na nju radićemo šest novih barki. Prodaja je bila potrebna kako bi i ta sredstva uložili u nabavku građe. Uz to, tri plovila – jedinstvene ,,baranke“ različite dužine – koja su završena prošle godine, čekaju transport u Ujedinjene Arapske Emirate, gdje su za budućeg vlasnika rađene po porudžbi. Sve zarađeno ulažemo u formiranje nacionalne klase u okviru koje je propisan minimum od sedam istovjetnih barki, kako bi se zvanično uvrstila u takmičarski kalendar - kazao je Bokovac.
Ovaj će napor, prema njegovim riječima, značiti puno za jedrenje, naročito ako se zna da i mnogo jače države na Mediteranu teže uspostavljanju klase tradicionalnih jedrilica na latinsko jedro.
(Opširnije u današnjoj Pobjedi)

10. pro 2017.

U posjeti „KALAFATSKOJ RADIONICI“ Petra i Nenada Bokovca

Danas su predvidjeli  lijep sunčani dan. Odlučio sam se za posjetu mom prijatelju Nenadu jer se dugo nismo vidjeli te da pogledam i osjetim tu atmosferu, slobodno mogu reći zaboravljenih vještina u izradi drvenih plovila koji tek rijetki zaljubljenici u drvene barke još uvjek njeguju.
Ono što Nenada i njegovog oca Pera izdvaja je pored ljubavi i velika efikasnost i ekspeditivnost u izradi drvenih barki, a to je rezultiralo izradom mnogih barki tipa arsenalki i korčulanki.







Do sada se u njihovom vlasništvu nalaze 4 ojedrene arsenalke  koje su se na mnogobrojnim regatama pokazale kao veoma brze što su dokazali mnogobrojnim nagradama.
Zatim tu je i jedna korčulanka zvana Viktor sa unutrašnjim motorom  takođe ojedren koji služi kao podrška ojedrenim barkama na regatama.







Na škveru se nalaze i tri veće gotove  barke koje su namjenjene za kupca iz UAR i koje samo čekaju vlasnika da ih transportuje. Najveća od njih je preko svega 9,2m a ostale su nešto manje od 6 i 7 metara, sve sa ugrađenim motorima i ojedrene latinskim jedrima.
Kada sam došao u radionu prijatno me iznenadio prizor koji sam video. Kosturi za još 4 arsenalke su gotovi a u planu su još dvije..
Sa ukupno 10 arsenalki i Viktorom Nenad će nesumljivo biti vlasnik najveće flote drvenih baki u CG a možda i dalje












U planu mu je osnivanje tzv „nacionalne klase“ koja bi po prvi put bila ustanovljena u CG a koje postoje tek u malom broju zemalja koje njeguju jedrenje.
No dok smo razgledali barke na škveru pristiglo je još jedno auto HN registracije a iz njega izlazi niko drugi do još jedan zaljubljenik u jedrenje Antonije Pušić ili ti poznatiji kao Rambo Amadeus.  Rambo takođe momentalno radi na realizaciji jednog interesantnog projekta tj izrade jednog solarnog jedrenjeka kao promociju čiste energije.
U njegovom drištvu je bio i poznati jedriličar  Igor Pajcun splitski jedriličar koji je na Jadranu osvoio sve što se osvoiti moglo. 
U međuvremenu u posjeti radionici su došli i učenici srednje pomorske škole iz Bara koji su zainteresovano obilazili gotove barke i one tek započete gledajući uživo proces stvaranja jednog plovila.









Profesorica u njihovoj pratnji zamolila je Ramba Amadeusa da porazgovara sa djecom što je on rado prihvatio što je rezultiralo jednim neočekivanim časom u prirodi kojem sam i sam prisustvovao i mogu posvjedočiti o jednom vrlo mudrom i elokventnom profesoru koji je lako razuljivim rječnikom oduševio učenike svojim savjetima i stavovima o životu a čas je potrajao mnogo duže od 45 minuta.

Zoran Nikolić

12. svi 2017.

Barke za izvoz




U Baru se već neko vrijeme rade tri nove drvene barke za izvoz u Ujedinjene arapske emirate. U pitanju su modeli tipa guc koje rade Petar i Nenad Bokovac u „Kalafatskoj radionici Bar“ čije barke  će uskoro zaploviti Persijskim zalivom.
Ovi  ljudi vođeni su visedecenijskim iskustvom čije ruke vjesto slazu drvo do zadnjih djelova broda. Projekat je radio inzinjer brodogradnje Zoran Bozovic koji inace saradjuje sa kalafatskom radionicom Bokovac. Sve barke će biti opremljene latinskim jedrima i unutrašnjim motorima te rezervoarima za vodu i gorivo. Materijal za izradu je domaća murva i muljika a na palubi će biti i tikovine.  No sačekajmo  kraj ovoga ljeta do kada bi barke trebale biti gotove a prva probna vožnja odrađena u tivatskom zalivu.



16. tra 2017.

Ovo je barba Marin, čovjek u čijim rukama umire neprocjenjiv dio Dalmacije: Kad ja partim, gotovo je. Sve nosim sa sobom u grob

Izvor  http://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/dubrovnik/clanak/id/480911/ovo-je-barba-marin-covjek-u-cijim-rukama-umire-neprocjenjiv-dio-dalmacije-kad-ja-partim-gotovo-je-sve-nosim-sa-sobom-u-grob

Brodogradnja mi više nije ni gušt ni posa, samo mi smeta. Ali mi je ljubav. Prva i jedina. Od trinaeste sam godine u ovoj raboti i starudija me više ne zanima. Ja hoću ići naprid – govori nam 82-godišnji Marin Šale,

 posljednji korčulanski brodograditelj u drvu, s komadom karte devere obilazeći vješto zakrpanu barku, kojoj je pristao udahnuti novi život.
Zašto, kaže, ne zna, kao što ni Toni Lozica,

 kojeg zatječemo kako mu pravi društvo, ne zna zašto ju je kupio, no brodica je ipak pred njima u Marinovoj radionici, smještenoj uz more u Žrnovskoj Banji, gdje su nas s prijateljemRatkom Ojdanićem dočekali ne bi li zabilježili ove trenutke, čiju važnost prešutno ipak dobro razumiju, dok šalom skrivaju emocije.


Stara je to korčulanska gajeta izgrađena, kako doznajemo, u Blatu još 1957. godine, rukom jednog od tada brojnih otočnih brodograditelja, koji su za svojih dana porinuli nebrojeno sličnih, pronoseći glas o vrsnoj korčulanskoj brodogradnji. Pa, iako se u suvremenim pogonima i dalje proizvode mahom metalni i plastični brodovi, znanje i vještina potrebna za gradnju slavnih korčulanskih drvenih brodova nestat će, kako doznajemo, s našim domaćinom.


– Ima u Lumbardi još jedan mlađi čovjek koji zna dobro popraviti drveni brod, ali napraviti ga od ničega na Korčuli ne zna više nitko osim mene. Za to, ipak, trebaš imati mrvicu više inteligencije od drugih – govori nam barba Marin uvodeći nas u svoju priču.

Prema njegovim riječima, od šestotinjak zaposlenih koliko ih je 1967. godine, na dan njegova odlaska iz poduzeća, brojilo tamošnje brodogradilište "Ivan Cetinić", jedini je on opstao u struci. Štoviše, izradivši 130 brodova, uspješno je, dodaje, opravdao obećanje da odlazi biti im konkurencijom, kojim je tada pozdravio kolege. Zanat koji je zavolio gledajući oca brodograditelja, a izučio kod istog majstora od struke – Vicka Sese, čije ime izgovora s poštovanjem, danas se, kaže, radi drukčije.

– Više od petsto elemenata jednog broda od dvadeset rebara nekada se radilo na ruke, a danas ja sve radim na stroj – objašnjava, prošetavši nas hladnom, sjenovitom i prašnjavom radionicom obavijenom mirisom svježeg ariša, hvaleći se pritom naslijeđenom glodalicom, kombinirkom i bansegom (tračnom pilom), koje, kako ističe, povremeno nadopunjuje, pojedine dijelove izrađujući suvremenijim alatima.

– A ono na zidu, što je? Nalikuje kakvim krojačkim alatima – zanimam se za neobične drvene konstrukcije obješene iznad "radnog stola".

– E, to je njegovo blago – ubacuje se Toni zadovoljno se osmjehujući, na što mu Marin šutke uzvraća istom mjerom.

– To su vam buške. Je l' znate što su buške? – obraća mi se domaćin očekujući negativan odgovor.

– Ne znam – priznajem pozivajući na objašnjenje.

– Za svaku barku ima svoja buška. Po njima se radi oblik broda. To ti je nešto kao model. Ove su, ima biti, došle iz Sirije. Iako, nitko točno ne zna odakle su došle – govori mi ističući njihovu povijesnu vrijednost, u što ga Toni, inače dobar poznavatelj korčulanske brodogradnje, koji tematskim predavanjima s njom upoznaje i turiste na otoku, prekida navodeći kako su možda nastale i ovdje – u rodnom im kraju.

Nije, kaže, ništa još dokazano, ni isključeno oko njihova podrijetla.

– Dosta je anegdota vezanih uz te naše buške – nastavlja kriveći lice u razočarani osmijeh.

– Jedan je Korčulanin iz obitelji Filipi bija protjeran iz Korčule i sa sobom je u Betinu odnio svoje buške ne bi li se tako osvetio. Brodogradnja se tamo tako razvila na čistoj špijunaži i krađi, ako ćemo pravo – dodaje uozbiljivši se naglo.

– On sigurno nije ni zna kakvu nam je štetu načini – nadovezuje se Toni, ublažavajući udarac.

– Gore ni dandanas ne znaju kako se njima služiti. Oni vide neki brod pa ga kopiraju i prilagode; to je njihov vrhunac – oštro će iskusni brodograditelj komentirajući taj trn u oku.

– A tko će vaše buške naslijediti? – zanimam se za njihovu i otočnu budućnost.

– Hah, nema tko – ravnodušno će pomiren sa situacijom.

– Sinova nemam, a od dvije kćeri, ni jedna za to nije zainteresirana. Gotovo je. Sve nosim sa sobom u grob – rezolutno će naš sugovornik.

– A da ih donirate kakvom muzeju? Mogao bi baš na Korčuli jedan takav osvanuti – zanimam se za eventualnu inicijativu.

– Bio je jedan Slovenac koji je htio napisati knjigu o meni, ali sam ga pita da nije možda lud. Nisam vam ja za te gluposti. I iz Brodarskog instituta u Zagrebu su me zvali; da neka im dođem pokazati kako se to iz glave napravi brod, jer bi, kako su rekli, bila šteta da to znanje nestane. Ali nisam iša. Nitko mi u ove dvije države nikada nije ništa da pa nisam ni ja nikome ništa dužan – objašnjava jedinstveni meštar.

– Išao sam jedino u Komižu kada su me zvali da im pomognem s novom kormilarnicom. Da napravimo brod s kojim gredu u gofe. Spavali su u tim svojim brodima ka svinja posvuda naokolo, pa sam im pomoga da plove ka ljudi. Na Komiži su još jedini pravi kalafati. A i njima je to hrana, od tih brodova žive! Zato sam iša. Uostalom, njihove su falkuše ionako dizajniralikorčulanski brodograditelji – zadovoljno će.

– Nije li vam krivo da će s vama dio te priče otići u zaborav?

– Ionako se ta naša brodogradnja ne bi nikada obnovila. To je gotovo. Korčulanska je brodogradnja uvijek pratila tehnološki razvoj, zato je i bila tako uspješna. A drvo nije materijal budućnosti – objašnjava pozivajući se na nemilosrdan i neupitan tijek vremena.

– To samo mi, zanesenjaci, a srećom pa nas ima, čuvamo tu starinu jer nas veseli – nadovezuje se Toni, pa nastavlja:

– Kad kupiš stari brod, uvik kupiš mačka u vreći i potrošiš više solada nego si planira, ali isto ti bude drago – govori nam, ističući kako svoj ipak namjerava plastificirati ne bi li mu dulje potrajao.

– I vas to ne smeta, šjor Marine, što će plastikom na vaših ruku djelo? – zanimam se za blagoslov meštra.

– Ma ne. Pa i ja sam svoj plastificira – spremno će pokazujući nam, kako objašnjava, poludeplasmanski gliser "parkiran" pred radionicom, kojem, kaže, također prijeti zaborav.

– Napravi sam ja sebi kroz život više brodova i kojeg nisam uspi prodat kad bi ga se nauživa, lipo sam ga potopi. Za ovi sam već prestar i nemam šta s njim činiti. Ne prodam li ga uskoro, i on će pod more – govori bez žaljenja.

– A ja, kad digod vidim staru drvenu barku, dođe mi je kupiti. Ka šta neki s ceste spašavaju pse i mačke, tako se meni umili stara barka – s osmijehom će Ratko, koji na tren prekida izmjenjivanje tajni fotografskog zanata s mojom kolegicom Anđelom, priznajući kako ih ne uspijeva baš sve udomiti, pa ih makar fotografijom spašava od zaborava.

– A vi, barba Toni? Je li vam ovo prva i posljednja barka? Što vas je navelo da joj se posvetite i kakvi su vam planovi? – zanimam se za sudbinu plovila koje s nestrpljenjem čeka bolje sutra.

– Ovo mi je prva, a mislim i posljednja – odlučno će Toni.

– S njom ću raditi "traditional sailing" ture – govori na krijući osmijeh dok rukom prelazi "mankul od maruna" novoizrađenog za ovu gajetu, koja će se, kaže, zvati "Vjera, ufanje i ljubav", ili "Spirit of Dalmatia".

– Zašto tako? – zanimam se za pozadinu, pogotovo prve, milozvučnije opcije.

– To je obiteljska šala. Jer mi je žena, koja me i natjerala da je kupim – Vjera, a otac mi je bi teška komunjara pa njemu na pažnju – osmjehuje se otkrivajući šaljivu narav.

– Ali, ovo drugo mi se u zadnje vrime čini izglednije, pogotovo zbog turizma – dodaje, pa ističe kako će jedino u funkciji turizma njihova drvena brodogradnja možda još malo poživjeti.

– Sve je drugo, sva ta nostalgija i romantika, da me prostite – sr... Uvik će, fala Bogu, biti ljudi koje vole i grade kakve-takve drvene brodove. Ali korčulanska drvena brodogradnja je stvar prošlosti i tome nema alternative, niti nam zbog toga vridi plakati. Nema više ljudi koji, ka naš barba Marin, iz svoje glave, od puke ideje, bez pustih projekata, znaju napraviti lipi brod. I ovu je galiju proširi za deset centimetra sa svake strane, jer mu se, kako je reka, gadilo kako izgleda – otkriva nam s osmijehom punim razumijevanja, pa ohrabren reakcijom brodograditelja koji ga priko prove sluša s odobravanjem, zaključuje:

– S njime će sve završiti.