Ponte i mula u Boki posvađaju mještane i turiste

    Piše: Slavica Kosić

Za mula važi zakon jačeg?

Ponte i mula u Boki posvađaju mještane i turiste 

Izgrađene još u 19. vijeku uz pontu su pristajale barke sa ulovom ribe, a bačve za vino s jeseni su se prale u moru

Jošica u Bijeloj (Foto: Slavica Kosić)

Nekada su bili najčešća i najjača veza sa svijetom, a danas su ponte i privezišta često u lošem stanju, ponekad i izvor nesuglasica i sporenja između mještana, ali i njih i turista.

U Boki je oko 2.000 ponti, mandraća i privezišta koji su nastali u vremenu kada su privatne kuće počele da se grade van utvrđenih primorskih gradova, prvenstveno Kotora. Gradili su ih vlasnici kuća koje su bile daleko od gradskih luka.

Nijedan od tih objekata nije zaštićen kao spomenik kulture, ali čine dio ambijentalne cjeline koja je upisana u UNESCO svjetsku kulturnu baštinu.Porodica Mandić iz Jošice u Bijeloj pontu je izgradila početkom 19. vijeka, u periodu kada su udareni temelji njihove porodične kuće. Oni su skoro sav građevinski materijal dovezli barkama preko mora. I kasnije se jedan dio života odvijao na ponti. Uz pontu su pristajale barke sa ulovom ribe, a bačve za vino s jeseni su se prale u moru.

Porodica je sve do unazad nekoliko godina plaćala porez na taj dio obale, brinula o njemu, održavala ga i popravljala. Danas, najčešće ljeti, imaju problem jer se na ponti „ispod prozora kuće“ noću često okupljaju besprizorni ljudi koji, osim što remete javni red i mir, ostavljaju smeće iza sebe i nerijetko oštećuju pontu.

 

Izvor na obalu

Sa ekspanzijom turističke izgradnje i posjete, naročito posljednje tri decenije, u Boki je, uglavnom bez plana, nastalo više stotina ponti, koje se mahom koriste kao kupališta.

“Ponte i mandraći tradicionalno su služili vezivanju barki i čamaca i nijesu predstavljali poseban planersko – urbanistički problem do skorašnjeg vremena. Od svih urbanističkih planova samo je u GUP-u Kotora iz osamdesetihtih godina stajalo opredjeljenje da treba obnoviti ove objekte”, kaže Dragoljub Marković, profesionalni planer i savjetnik direktora JP “Morsko dobro”.

Ponte i mandraći tradicionalno su služili vezivanju barki i čamaca i nijesu predstavljali poseban planersko – urbanistički problem.“Danas problem čini ambicija korisnika da raspolažu pontama i mandraćima, koja je u sukobu sa potrebom korisnika iz zaleđa da ’izađu na obalu’, ističe Marković.

On kaže da dio problema generiše prekomjerna izgradnja objekata u zaleđu, zbog čega je sve veći broj “zainteresovanih” za korišćenje obale.

“U aktuelnoj (konfliktnoj) situaciji JP ’Morsko dobro’, kao firma koja u ime države gazduje obalom, nastoji obezbijediti sprovođenje zakona kojim je utvrđeno da obala, pa i ponte i mandraći, koji su njen sastavni dio, ostane javno dobro u opštoj upotrebi. U tom smislu, uvijek sugerišemo da planovi koje donose nadležni organi budu dimenzionisani prema kapacitetima obale, a obala da se uredi po potrebama tako predviđenih kapaciteta u zaleđu”, ističe Marković.

Pretvorili u male marine

Desetak starih ponti, privezišta i mandraća u Baošiću daju poseban šarm tom nekada ribarskom mjestu na hercegnovskoj rivijeri.

Među najvećim je mulo građeno dvadesetih godina prošlog vijeka koje je izgrađeno u kombinaciji bijelog-bračkog i crvenog-đuričkog kamena. Za potrebe Ribarske zadruge mulo je 1958. godine rekonstruisano. Sada su mula, koja su nekada korišćena za linijski saobraćaj i vezivanje barki, u lošem stanju.

Mula i mandraći bi trebalo da budu rekonstruisani i bez velikog ulaganja.“Trebalo bi da se zna ko gazduje mulima i da se uspostave pravila pristajanja, vezivanja i sidrenja”, kaže Stevo Cvjetković, predsjednik Mjesne zajednice Baošići. On ističe da je sve veći pritisak na mula, zbog čega se nameće potreba studizonog planiranja i uređenja obale.

“Mula i mandraći bi trebalo da budu rekonstruisani i bez velikog ulaganja. Oni bi mogli biti adaptirani u male marine za prijem maksimalno deset plovila, što bi doprinijelo i razvoju nautičkog turizma”, uvjeren je Cvjetković

U gostima kod meštra Laza Svilanovića u Bijeloj

 Poštovani posjetioci!
Ovaj put prenosimo reportažu novinara "POBJEDE" Minje Bojanića o izuzetnom i svestranom čovjeku Lazu Svilanoviću iz Bijele koji se slobodno može nazvati umjetnikom u svim oblastima kojima se bavio a prvenstveno u izradi drvenih baraka.

Ljekoviti suvenir čuvenog čamčara

   Životni optimizam, i pored načetog zdravlja, nije mu iščilio i u osmoj  deceniji života. Bijeljanin Lazar Svilanović, jedan od potonjih ovdašnjih čamčara (drvobrodograditelja) latio se novog posla, uz preduzetnički duh koji može biti itekakav primjer i mlađima.
 Naime, kako se bavio lovom, stalno je prikupljao i doma donosio ljekovite travke. Danas u njegovom domu, na trpezi je originalna flaša sa veoma dopadljivom etiketom, te posebnim trešnjevim čepom, takođe vlastite izrade. I ljekovit suvenir, djelo je ovog posvećenika drvetu i čamicima tradicionalne gradnje. Priča;

 Ikebana u flaši

 Pošto sam sve manje sposoban za stolarsku radionicu, smišljao sam  čime se, ipak, pozabaviti. Pošto volim trave, sinula mi je ideja na napravim nešto svoje.
Kad sam postigao određen ukus, sačinio sam recept za rakiju sa čak sedamnaest ljekovitih biljaka. Zapravo, načinio sam ikebanu u flaši i mojoj domaćoj rakiji, koju takođe decenijama sam pravim, kao i vino.
 Uglavnom, uzimam travke sa čistih i još nezagađenih prostora kojih, srećom, još ima u mom okruženju, a naročito u mojim rodnim Bjelskim Kruševicama. Sada sam nabavio i veoma lijepe, dopadljive flaše, iz Španije, tako da imam veoma solidnu i donekle korisnu zanimanciju...

  Dugogodišnji je i veoma prisan prijatelj i sa Draganom Mračevićem,  poznatim novskim galeristom, čijem je ocu Nikoli, Svilanović svojevrmeno izgradio predivnu drvenu barku koja je u funkiciji i danas.
Cijeli radni vijek, čak od četrnaeste godine majstor Lazo je prove radeći na brodovima i barkama. U šesnaestoj je ostao bez oca. A, više od pola vijeka je u tom zahtjevnom poslu. Naravno, nijesu samo barke bile prisutne u njegovoj radionici, nego se laćao izrade prozora, vrata i svega ostalog što je bilo nužno za gradnju porodične kuće, ali i domova njegovih prijatelja i komšija.
 Opremao je i enterijere ugostiteljskih objekata, ali na tradicionalan način tako da, ono što je izašlo ispod njegovih vrijednih ruku, nerijetko, i danas traje kao da je od juče! Radio je, veli, decenijama, najmanje, po šesnaest sati dnevno. Prvo u Brodogradilištu Bijela, a potom doma, u suterenskoj radionici. Ipak, barke su mu ostale najveća strast;

 I danas su u mojoj radionici sačuvani šabloni za najmanje pet-šest modela koje sam izvukao iz linija i šablona. Čak i stari alat je još na broju. U životu mi je i prastari šegac kojim sam ručno ispilao, zasigurno, razadljinu od Bijele do Beograda i nazad!
Tek kasnije sam se mehanizovao, nabavivši jedan bansek, koj je star preko dvjesto godina. Radi i sad, a Česi, koji su ga proizveli, dolazili su nedavno iz te čuvene firme da ga otkupe, kao muzejski eksponat. Zauzvrat, nudili su mi najmoderniji iz svoje proizvodnje, ali nijesam pristao da se rastanem od svoje stare mašine, još iz austrougarskog perioda. Kod mene je od 1977. i ja sam mu jedino ugradio elektromotor i klinaste remene. Možda su mu još i lageri originalni, a prethodno je radio u jednoj fabrici namještaja u Sarajevu, a potom i u Baošiću...

 Muka je majka stvaranja

Jedan dio sličnih mašina, od braće Ćatović, koji su ovdje u poraću proizvodili namještaj, sjeća se Svilanović, završile su i u radionici za scenografiju negdašnjeg «Lovćen-filma» u Budvi. On je ipak uspio da kupi bansek, mada je, kako veli, to i tada vrijedilo čitavo bogatstvo, a bez takve mašine gotovo da je nezamisliva drvena brodogradnja. Priča dalje, kako je «Standard» iz Osijeka proizveo mašinu za krunjenje i mljevenje kukuruza i žita, koju naziva «seljačkom», ali koju je takođe prepravio za stolarske radove i kompletne otvore na svojoj kući izradio na njoj!?
 Koliko i kako je pronicljiv i snalažljiv sagovornik, svjedoče i prozori na njegovom domu, načinjeni od plemenitog ariša, ali ujedno i otpada sa palube jednog ruskog broda, koji je prije tridesetak godina bio na remontu u Bijeloj...
Sve je to, na prvi pogled, bilo za baciti, ali ja sam u tome prepoznao kvalitetno drvo. Jeste da sam ga dugo čistio od naslaga bitumena, ali, muka je majka svakog stvaranja. Pogotovu kad nemaš i kad si u poziciji snađi se čovječe! Malo ko mi je vjerovao da se to može iskoristiti, ali sam ja svu stolariju na kući od toga načinio...
   Naravno, dok loži kamin, ne krije žaljenje što njegov zanat čamčara uveliko odumire i sve je manje spretnih ruku da načine drvenu barku. Naravno, kao veoma racionalan čovjek, za toplinu svog doma koristi i najsitniju daščicu koja ostane u radionici, ma ni «opiljak» se ne baca, veli. Svojevremeno, Lazar Svilanović je u Brodogradilištu Bijela bio, kako kažu i «doktor» za drvene osovinske vodove na većim brodovima, profila od 380 do 900 milimetara i dužine do sedam metara. Bio je to veoma zahtjevan i posao koji je podrazumijevao milimetarsku preciznost...
   - ... Dakle, meni je drvo oduvijek bilo preokupacija i u svojoj radionici sam, uglavnom radeći popodne, sagradio 23 drvena broda dužine od četiri do deset metara. To su bile pasare, guc ili «korčulanka», kako je nazivaju, pa krstaši, jedrilice, gajete, svjećarice i ostali...
 Žao mi je što niko od ovih današnjih momaka neće da se lati ovog posla, jer sam spreman svakom da nesebično prenesem svoja znanja i iskustvo, koje sam usavršio, a neke poslove čak do perfekcije.
 Istina, mnogi bi kao da se prihvate ove rabote, no prvo pitaju za novce, a da još ni čekić u ruku ne znaju da drže!
   Bila mu je, a i sada je, žarka želja da neki od bokeških modela barki izradi uz prisustvo televizijskih kamera, pa da i tako bude zabilježen stari i, čini se, bez obzira na sveprisutnu stakloplastiku, još neprevaziđen čamčarski način drvene novogradnje. Naravno, uz određeno sponzorstvo i podršku, osim medijske. I u tom išekivanju, Lazar Svilanović okrenuo se pomenutom ljekovitom suveniru, travarici sa ljekobiljem od Boke do proplanaka Orjena...

 Barka se mijesi

   Pa i to je naša porodična tradicija, jer moj otac je bio veoma vrijedan vinogradar i živjeli smo od toga i maslina. Svojevremeno smo u Kruševicama Bjelskim imali vinograd od dva i po hektara, na čak osamnaest kaskada. I, čim prvi zračak sunca pomoli iznad Lovćena, obasjava ga sve dok ne zađe. Taj  lokalitet zove se Ravanac i ja sam ga svojim rukama kopao, a čak pet hiljada čokota je tu bilo po starom sistemu sadnje. I sve se ručno obrađivalo.
Kasnije smo obnovili dio po najsavremenijem sistemu sadnje, gdje sam opet trapio 1957, sve dok nisam krenuo u vojsku... Kasnije je to naslijedio moj najmlađi brat Nikola, a ja sam se spustio u Bijelu, gdje sam 1961. počeo graditi kuću...
  U predvečernjoj priči, Lazar Svilanović opet se vraća gradnji barki, pominjući i Iva Suraća, Korčulanina, od koga je stekao znatna čamčarska iskustva, pošto svaki majstor ima svoje «male tajne», pa i u bordogradnji. Veli kako mu je nekom prilikom barba Ivo kazao i svoju filozofsku mantru; «Barka se, Gospe ti, misi, ka' tisto za kruh, sve dok ne bude gotova!» Priznao mu je potom, da Lazo neke stvari oko novogradnji zna i bolje od starog korčulanskog meštra...
Drvo je čudo, ma se i ono istražilo. Recimo, ovdje je bilo dosta murava, a to je prvoklasno drvo za rebra broda, kao i naš brdski hrast, ili pitodub, odličan je, pa česmina, brijest, koga je bilo oko Sutorine.  Ali šezdesetih godina došlo je do pravog pomora tog brijesta, mogao si to da vidiš i golim okom...
   Od živih čamčara, Lazar Svilanović još podsjeća na Branka Šerovića i Graciju Andrića, kao i na neke pokojne kolege, koji su preminuli potonjih godina. Naravno, na rastanku smo još nazdravili iz suvenirske flaše sedamdesetdvogodišnjeg meštra Laza Svilanovića, sa čak sedamnaest ljekovitih travki i desetak bobica grožđa...
- Etiketa je dobra, ali ovo oko čepa moram još da usavršim, kazao je još!?

                                                                                       Minja BOJANIĆ 

Stari drveni guc

Moj komšija Milivoje-Milo Marković već dugo ima ako ne najljepšu a onda sigurno najbolje održavanu staru drvenu barku tipa GUC. Barku je izradio Ivan Išo Marković njihov rođak.  Išo je po zanimanju barkariol koji je dugo radio a gdje druogo nego u Tivatskom Arsenalu gdje je usavršio svoj zanat.

Ova lijepa barka se svake godina izvlačila na obalu radi redovnog održavanja i nakon par dana ponovo kalavana u more rifreškana i tako je do današnjeg dana zadržala dobru kondiciju na zadovoljstvo svojih vlasnika.

Do sada se barka izvlačila na kraj uz pomoć komšija koje bi vlasnik pozvao da mu „daju ruku“ na tiradur da izbaci barku na kraj a posle obavljenog posla posluži se po čašica rakije ,vina ili soka ko šta voli a isto se radi i po završenom renoviranju kad barku treba vratiti u more.

To je stara i lijepa tradicija ali sve teže održiva jer iz raznih razloga sve je teže skupiti desetak ljudi koji će u momentu kada je to potrebno vlasniku biti tu pored barke u zakazano vrijeme kako bi se prilično teška barka koja otprilike može biti teška između 500 i 700 kg izvukla na obalu.

Soha za podizanje tereta u ovom slučaju barake mnogo olakšava stvar a dovoljna su dva čovjeka i barka je veoma brzo i elegantno na suvom i obratno.

Ova naprava mnogo olakšava posao oko održavanja plovila pa kada bi postojalo bar po jedna  soha u blizini mandraća mislim da bi to umnogome doprinjelo lakšem održavanju pogotovo teških drvenoh baraka.

Bilo ih je po Dobroti i po pontama montiranih od livenog gvožđa. Nedavno , prije par godina, skinute su zadnje dvije sto su bile ispred kuće Dušana radoničića, Dobrota 120.

Sad vec vidimo na brodovima i na obali , elektricne ili klizne sa rosfrajnim čekrcima. -Na ljutoj je jedna takva ugrađena poviše jednog mandraća.

Evo poziva JP morsko dobro koje se na svom sajtu deklarisalo oko pomoći građanima da se svojim aktivnostima uključi i pomogne vlasnicima drvenih baraka kako one ne bi potpuno nestale sa ovih prostora.

„Javno preduzeće Morsko dobro ovim modelom nudi zainteresovanim subjektima, prije svega građanima, građevinski materijal, projekat i nadzor. Iskustva pokazuju da se ovaj model najčešće koristi prilikom uređenja obale, ponti, mandraća, obalnih zidova i slično“

                                                                                                                                Zoran Nikolić

Barke, mandraći i tiraduri

Barke, mandraći i tiraduri su nerazdvojni pojmovi na našem primorju. Oduvjek su ljudi gradili mandraće kako bi barke bile sigurno zaklonjene u vrijeme velikih nevera  koje ovdje ponekad znaju biti jako divlje.

Nekada davno kada su barke bile osnovno prevozno sredstvo za prevoz ljudi i roba te služile i za ribanje bilo je potrebno održavati ih uvjek u ispravnom stanju a da bi to što lakše radili uz skoro svaki mandrać građeni su i tiraduri tj navozi a izvlačenje baraka i brodica kako bi se izvršile neophodne popravke.

U današnje vrijeme mandraći još uvjek imaju istu funkciju a svjedoci smo da je sve manje tiradura koji su u upotrebi jer stari ubrzano propadaju a rjetko koji novi se sagradi, a nekon tiradurima se promjeni i namjena pa su sada stepeništa za silazak u more.

Oni vlasnici koji nemaju u blizini svoje kuće tiradur snalaze se tako što barku izviku na spjažu i tamo je kalafataju i farbaju.

Evo šta o tome kaže  Dragoljub Marković, dipl. prostorni planer i savjetnik direktora u JPMorsko dobro.

“U kotorsko-risanskom dijelu Boke, koji je zbog svojih kulturno – istorijskih i prirodnih vrijednosti uvršten u UNESCO-vu listu Svjetske baštine, specifičnu funkcionalnu i građevinsku karakteristiku čine mandraći i ponte. Mali broj njih ima građevinske i ambijentalne vrijednosti u sklopu sa kućom ili kućama sa kojom čine cjelinu.

Ovi objekti su nastali u prošlosti kao odgovor na potrebu stanovništva iz priobalja da u blizini kuće vežu barke – tadašnje osnovno sredstvo u saobraćaju i ribarenju po Zalivu. Kad je gradnja kuća "izašla" iz zidina gradova i grupisanih naselja počela je izgradnja duž uzane linije uz more. Pratile su je ponte i mandraći kao vezovi za barke u zamjeni za "udaljene" luke i naseljska privezišta.

Sa gubljenjem značaja priobalnog saobraćaja zaboravilo se na ponte i mandraće sve dok turistički razvoj nije čamce i jahte pretvorio u objekte luksuza, uživanja pa i društvenog prestiža.

Kada je 1967  godine ukinuto preduzeće koje je održavalo pristaništa i obalnu infrastrukturu, ponte i mandraći su prepušteni ličnoj inicijativi zainteresovanih korisnika, u glavnom komšija iz prvog reda priobalnih kuća koji su zainteresovani da obezbijede mandrać ili pontu samo za svoje potrebe. Uz to sa povećanjem broja turista ovi objekti su počeli da se koriste i kao kupališta

 Poslednjih decenija je izgrađeno puno novih ponti i izvedeno mnoštvo neujednačenih intervencija na njihovim opravkama, što znatno narušava ukupan ambijent, sprečava namjenu prostora u druge - potrebnije svrhe i ograničava slobodan pristup i korišćenje mora za širi krug korisnika.

      Danas na potezu od Veriga do Veriga ima oko 550 ovih objekata. Problem čini što su ponte i mandraći u pojedinim djelovima Dorote, Ljute, Mua, pa i drugih naselja kotorsko- risanskog zaliva, izgrađeni u kontinuitetu, zapremajući znatan dio obalne linije, čime je spriječena mogućnost formiranja  na pr. plaže – kupališta ili druga namjena obale.

     Mali gabariti tako izgrađenih objekata ne mogu primiti sve zainteresovane korisnike ili one koji gravitiraju tom prostoru, pa korisnici (investitori) iz komšiluka, suštinski uživaju privilegiju korišćenja "privatne" obale. Naknadnom intervencijom ograđivanja često se ovi objekti pretvaraju i u privatni posjed.

    Shodno Zakonu o morskom dobru ponte i mandraći su javni objekti u državnom vlasništvu. Veličinom, oblikom i mjestima na kojima su izgrađene ili se grade, kao i načinom korišćenja, one funkcionišu kao privatni objekti. Dakle, ovi objekti su formalno javni – suštinski privatni, što je u direktnoj suprotnosti sa karakterom javnog dobra. Sledeći krupan problem predstavlja njihov kontinuiran raspored tako da je u pojedinim zonama funkcijom vezivanja malih plovila i "individualnih" kupališta spriječena namjena prostora za druge potrebe, npr. javna kupališta.

  Problem nije adekvatno sagledan i riješen u važećim urbanističkim planovima a PP Morskoga dobra, na osnovu kojega će se uraditi Studiju lokacije i/ili Program uređenja i izgradnje obalne infrastrukture, još nije usvojen. U takvoj situaciji ovo JP i opštinski nadležni organ koji odobrava obnovu i rekonstrukciju postojećih ponti i mandraća, trebali bi uraditi Program nužnih intervencija na postojećim objektima, očekujući da će ubrzo biti donijeti planovi u kojima će se cjelovito i kvalitetno riješiti ovo pitanje”.

Ovim napisom pozdravljam sve ljubitelje drvenih baraka i pozivam ih da 1.V. ove godine dodju na feštu drvenih baraka koja će biti održana na akvatoriju ispred centra Stoliva a u organizaciji nevladine organizacije KAMELIJA.

                                                                                                    Nikolić Zoran.            

                                                                           

Tikovina na plastičnoj barci.

 Iako se u ovom članku radi o plastičnoj barci ipak mislim da je vrijedno objaviti ga jer njen vlasnik i naš čitalac Milo Perović iz Budve upravo radi na njenom oplemenjavanju veoma skupom TIKOVINOM što rezultira veoma dopadljivim izgledom barke a sigurno i boljom zaštitom te povećava njenu dugotrajnost.
 Prenosimo njegov članak i fotografije u cjelosti.

Svoj prvi camac dobio sam sa 12 godina, sa motorom Tomos 10 sveze ofarbanim koritom bila je to najljepsa Elanova Pasara u Prznu, malom selu sa ribarskom tradicijom u blizini Budve. Radosti i lijepih trenutaka provedenih na camcu nije nedostajalo kao ni nerviranja sa Tomosom, mada sa ove distance to su sve slatke muke.

 Posto sam krenuo na studije u Beograd barku nije imao ko da cuva pa smo odlucili da je prodamo.

Pet godina kasnije vratio sam se u Crnu Goru i proveo svoje prvo ljeto bez camca. Pred kraj ljeta odlucio sam da se ta greska ne ponovi pa sam krenuo u potragu za Pasarom. Evociran uspomenama iz mladjih dana odlucio sam da to iskljucivo mora da bude Elanova Pasara i ni jedna druga.

Uskoro sam saznao da se jako tesko danas dolazi do Pasare koja je na prodaju po nekoj razumnoj cijeni. Ali kako sreca uvjek prati hrabre desilo se da pronadjem bas tu pasaru koju sam trazio , doduse u malo losijem stanju ali strukrutalno zdravu. Imajuci u vidu da je dugo stajala napolju zub vremena je ucinio svoje pa je bila neophodna kompletna restauracija.

Prvi korak je bio smirglanje. Cijelo korito barke sam osmirglao prvo tracnom smirglom pa zatim i vibracionom sa manjom granulacijom . Potom izgitovao sva manja ostecenja i izlio od plastike teza ostecenja. Nakon temeljnog smirglanja najeo sam spric git u dva sloja i izpolirao vodobrusnim papirom. Nakon toga nanjeo Hempelov prajmer u dva sloja i onda boju takodje od Hempela dvokomponentnu farbu. Farbu sam nanosio kompresorom u dvije ruke s tim sto sam drugu ruku razrijedio sa 10% vise razradjivaca kako bi izvukao sto bolji sjaj.

Nakon cjelog farbanja camca nabavio sam i novu bocnu gumu dok sam drzace na krajevima gume napravio od prohroma. Pajole sam pravio od kuvane bukve a u toku pravljnja pajola dobio sam ideju da provu prekrijem tikovinom.

Tikovina

Poznata kao veoma skupo drvo u startu nigdje nisam mogao da pronadjem dobavljaca u crnoj gori koji ima u svom asortimanu tikovinu. Kod majstora koji se bave postavljanjem tikovine u tivtu dobio sam podatak da oni naplacuju tu uslugu 600 eura po metru kvadratnom. Ekonomski neopravdano pribjegao sam resenju da ipak sam postavim tikovinu.

 Interesantna stvar se desila da je upravo nas kucni prijatelj imao odredjenu kolicinu tikovine koja je skinuta sa broad koji je tebalo da se sjece za reciklazu. Tikove letvice koje sam dobio odnjeo sam kod stolara da ih stanji na 1,5 cm debljine. To je bio mukotrpan posao a u jednom trenutku mi se cini da se i stolar pokajao sto je prihvatio to da uradi.

Izuzetno tvrdo drvo tesko za obradjivanje koje stvara specificnu crvenu prasinu koju danima ne mozete da izbacite iz disajnih organa. Kada sam ukrojio i usrafio tikovinu na provu sto je bilo jako naporno imajuci u vidu das sam tikovinu srafio odozdo da se šfrafovi ne bi vidjeli sa gorne strane razmak izmedju letvica je trebalo ispuniti zaptivnom gumom.

Pretrazivanjem na netu pronasao asm da se za tu svrhu koristi Sikafexov silicon oznake 290. Ni malo jeftin silicon , na malu povrsinu kao sto je prova od pasare otislo je oko 5 cjelih tuba. Nakon toga usledilo je smirglanje. Veoma vazna stvar je da prije stavljanja silikona dobro zastitimo drvo jer kad se silikon stvrdne veoma ga je tesko skinuti iz sitnih pora tikovine pa drvo ostavlja utiak kao da je prljavo. Nakon smirglanja tikovinu treba premazati tikovim uljem. Preporucujem sikaflexovo tikovo ulje jer je ono konpatabilno sa silikonom pa vam nece praviti problem prilikom susenja.

Uz ovo pismo vam saljem i fotografije, jedino mi je žao sto barku nisam slikao prije pocetih radova kakao bi imali uvid u kolicinu posla i krajnji ishod , mada se moze primjetiti da je čamac sada kao nov . Ako imate zainteresovanih koji bi voljeli da im se postavi tikovina na provi ili renovira camac tipa pasare vrlo rado bi se prihvatio tog posla.

Moj kontakt telefon je : 069461200

E mail:   jenemi85yahoo.com

Poštovani posjetioci našeg bloga

Evo me napokon i sa jednim člankom koji se bavi strukom tj mojim iskustvima nakon 4,5 godine od momenta porinuća naše male drvene barke koju sam renovirao na način kako sam opisao u članku "DRVO I NOVA TEHNOLOGIJA"

Dakle u globalu moja iskustva sa primjenom dvokomponentnih epoksidnih smola su veoma pozitivna, Ali ono što tada nisam znao a sada posle par godina znam je to da se ova smola ne može primjeniti svuda tj gdje god vi zaželite jer će te imati kontra efekat tj umjesto da služi produženju života drvetu ono će dosta brzo propasti. 

                                                

Naime radi se o tome da smolu nije preporučljivo nanositi sa svih strana drvete već samo sa jedne strane a to je spoljašnja strana jer ukokiko je drvo tretirano sa obje strane desi se da voda koja svakako prodre u unutrašnjist bude tamo zarobljena pa pošto nema mogućnost da ispari ona doprinosi brzom truljenju drveta.

                           

To mi se desilo na oko 20% korbi ili rebara koja su bila tretirana smolom sa svih strana i sa djelom zrcala ili krmene daske koju sam takođe tretirao sa svih strana. Dok oplata od borovine koja je debela sveg 1,8cm i takđe tretitana sa obje strane nigdje nije popustila pa predpostavljam da je smola u potpunosti impregnirala dasku tako da voda u nju nije ni prodirala. Treba ipak uzeti u obzir da su rebra na našoj barci bila stara koliko i sama barka tj negdje oko 45 godina pa nije ni čudo da su poslije primjene resine brzo propala.

                                              

Dakle da zaključim da sam onda znao ovo što sada znam smolu bih primjenio samo i isključivo sa jedne strane bilo da su u pitanju banci, razma ili madijeri a sa vanjske strane bih još obavezno stavio jedan sloj tankog platna što bi doprinjelo većoj čvrstoći konstrukcije.

Uutrašnjost barke bih i dalje tretirao klasičnim uljanim bojama iako bih poslije par godina morao sve ponovo strugati i ponovo farbati.

Bez obzira što je na ovaj način barka trajnija i otpornija na agresivne uticaje iz mora ipak je potrebno svakih 6 mj. Vaditi je vani radi obnove podvodne farbe koja štiti dno od trave i školjaka.

                                 

Barka je sada mnogo lakša kada se vadi iz mora jer kompletna oplata više uopšte ne upija vodu a to je ogromna pomoć pri vađenju barke.

Dakle svi oni koji su baš ovo predvidjeli u svojim komentarima bili su u pravu i ja sada popravljam barku praveći nova hrastova rebra. Naravno zbog nedostatka sredstava sada radovi stoje a čim kupim nešto borovine i hrastovine radovi će ponovo živnuti.

                                

Pozdrav od Zorana!

PRIČE SA MORA

  Prije 155 godina odigrala se istorijska pomorska bitka koja je odlučila sudbinu istočne obale Jadrana, medju glavnim akterima bio je i jedan Bokelj

                        ADMIRAL ČELIČNOG SRCA NA DRVENOM BRODU

Admiral Karlo Persano

„Evo stižu ribari!“- uz osmijeh se, spustivši dvogled kojim je do tada posmatrao horizont sjeverno od svog admiralskog broda- moderne oklopnjače „Re d`Italia“, svojim najbližim saradnicima obratio italijanski admiral, grof Karlo Pelion de Persano (1806-1883). 
U susret moćnoj floti pod Persanovom komandom koja je već više od 24 sata opsjedala ostrvo Vis, tog 20.jula 1866 godine rano ujutro, punom parom plovila je mnogo manja, slabije naoružana i tehnički inferiornija austro-ugarska ratna flota. U odbranu Visa koji samo što nije bio pao u ruke Italijana, stizala je gotovo kompletna austro-ugarska mornarica, predvodjena mladim i energičnim kontraadmiralom, grofom Vilhelmom fon Tegethofom (1827-1871), jednim od najvećih austro-ugarskih pomorskih heroja i taktičara.

Savršeno postrojeni u formaciji tzv. trostrukog klina, bočno u odnosu na iznenadjene ali brojčano i tehnički mnogo nadmoćnije Italijane, jurišali su austro-ugarski ratni brodovi na kojima su preko 80 odsto posada činili pripadnici južnoslovenskih naroda – naši ljudi iz Istre, Like, Dalmacije i Boke Kotorske. Medju njima je, u sastavu druge divizije koju su činili slabiji, neoklopljeni drveni ratni brodovi, bila i parna korveta „Erzherzog Friedrich“, pod komandom  izuzetno sposobnog mladog bokeljskog pomorskog oficira, kapetana fregate Marka Eugena Florioa.

Kontraadmiral Marko Eugen Florio

Brod Marka Florioa korveta ERZHERZOG FRIEDRICH

Već prekaljen nakon godina službe u austrijskoj Ratnoj mornarici, Florio je znao da im predstoji izuzetno težak, gotovo nemoguć zadatak – da sa manjim brojem slabije naoružanih i tehnički inferiornijih plovila, poraze modernu i mnogo jaču italijansku flotu čiji je osnovni zadatak bio da zauzme prvo Vis, a onda i Lastovo, Cres i još neke manja ostrva i na taj način obezbjedi Italiji trajnu dominaciju nad Jadranom. U toku je bio austrijsko-pruski rat u kome je Italija ratovala kao saveznica Prusa protiv Austro-Ugarske, želeći da iskoristi priliku i trajno zaposjedne obale Jadrana, tog kako su ga i decenijama kasnije nazivali rimski političari, „italijanskog zaliva“. Pala je odluka da flota pod komandoma dmirala Persana, prvo napadne i osvoji Vis, ostrvo koje je i sam Persano zbog njegovog strateški važnog položaja nazivao „Gibraltarom Jadrana“. Jedina prepreka ostvarenju italijanskih planova, bila je mala ratna mornarica Austro-Ugarske, saastavljena većinom od naših ljudi – primoraca sa obale današnjeg hrvatskog Jadrana i Boke Kotorske.

Jedan od istaknutih njenih oficira bio je i Bokelj Marko Eugen Florio, rodjen 1827 na Prčanju u ovdašnjoj poznatoj porodici pomoraca i trgovaca. Povevši se primjerom svojih susjeda i rodjaka – Prčanjana koji su u prvoj polovini 19.vijeka služili u austrijskoj Ratnoj mornarici, poput kapetana Antona Gjurovića, kapetana Filipa Paline, Antuna Florioa, Andrije Škaljarina, Eduarda Verone i vojnog hirurga dr Frana Petkića - i Marko Florio je stupio u vojnu službu gdje je brzo napredovao. Kao zapovjednik jednog od austrijskih ratnih brodova, ovaj Prčanjanin se borio 1864 u bici kod Helgolanda na Sjevernom moru. Ta bitka u kojoj je austrijska eskadra pod komandom tada još komodora Vilhelma Tegethofa, kao saveznik Prusije u prusko-danskom ratu, savladala eskadru ratnih brodova Danske, značajna je u svjetskoj pomorskoj istoriji kao posljednji sukob drvenih ratnih brodova. Dvije godine kasnije, Marko Florio je u činu kapetana fregate, komandovao jednim drvenim brodom – parnom korvetom “Erzherzog Friedrich” u bici kod Visa, prvom sukobu flota oklopljenih brodova u svjetskoj povijesti ratovanja na moru. “Erzherzog Friedrich” bio je trojarbolni jedrenjak sa parnim strojem i pogonom na propeler, a izgradjen je 1857 godine. Brod je bio dug 67,8 , širok 12, a gaz mu je iznosio 5 metara. “Erzherzog Friedrich” imao je 1.724 tone deplasmana, postizao je maksimalnu brzinu od 11 čvorova, a bio je naoružan sa 17 topova 30-funtaša, dva 8-funtaša i jednim topom od 4 funte. U vrijeme bitke pod Visom, iako star samo 9 godina, ovaj ratni brod uveliko je bio prevazidjen i zastario, jer se tehnologija ratne brodogradnje tada izuzetno brzo razvijala, a vladavinu morima preuzimali su metalnim pločama oklopljeni brodovi sa parnim strojem kao primarnim pogonom i modernijim topovima montiranim u oklopljenim barbetama ili palubnim topovskim kulama. U odnosu na supermodernu oklopnjaču “Affondatore”- sa topovima u palubnim kulama, a koja je upravo sišla sa navoza brodogradilišta u Velikoj Britaniji i bila je najjači brod u Persanovoj floti pod Visom, “Erzherzog Friedrich” i većina ostalih austro-ugarskih brodova bili su pravi muzejski eksponati, bez većih izgleda na uspjeh u predstojećoj pomorskoj bici.

Italijanska oklopnjaca AFFONDATORE

Naime, gotovo kompletna italijanska mornarica, osim tri manja broda, isplovila je 16.jula 1866 godine iz Ankone u osvajanje Visa koji je medjutim, zbog Persanove kolebljivosti i neodlučnosti, napadnut tek 18.jula. Impozantnu flotu pod njegovom komandom činilo je 12 modernih oklopnjača, 11 većih i 16 manjih drvenih ratnih brodova na kojima je bilo ukupno 641 top raznih kalibara i 10.866 ukrcanih mornara, podoficira i oficira. Vis je branio znatno oslabljen garnizon od 1.833 vojnika ukopana u hiljadama metara rovova, koji su završavali tvrđavama s ukupno 88 topova, te zasebne 4 baterije – “Wellington” i “Bentainks” sa lijeve i desne strane grada Visa, “Magnaremi” kod Komiže, te “Nadpostranje” kod uvale Rukavac. Velika prednost obrane ostrva bila je i geografija Visa, odnosno velika nadmorska visina, te veoma dobra komunikacijska –telegrafska infrastruktura. Tvrđave, osmatračnice i topovi smješteni su bili i na velikoj, topovima sa italijanskih brodova nedostižnoj nadmorskoj visini - do 585 metara na brdu Hum. Vis je podmorskom telegrafskom linijom bio spojen sa Hvarom i Splitom i upravo je na taj način komanda austro-ugarske Ratne mornarice obaviještena o napadu na ostrvo, nakon što 3 italijanska ratna broda koje je Persano poslao da presjeku kabel u blizini Hvara, to nisu na vrijeme učinila.

Italijani, rasporedjeni u tri grupe pod komandom Perasana, odnosno admirala Djovanija Vake i Djovanija Batiste Albinija, napali su Vis ujutro 18.juna i žestoko ga bombardovali sve do noći narednog dana. Većina topova koji su branili glavnu višku luku do tada je učutkanja pod granatama Italijana koji su rano ujutro 20.juna počeli i sa pripremama za iskrcavanje u medjuvremenu transportnim brodovima pristiglih oko 2,2 hiljade svojih vojnika na ostrvo. Sve je medjutim prekinula pojava, patrolnog broda “Esploratore” koji se užurbano vraćao iz izvidjanja sjeverno od Visa, a na njegovim jarbolima signalnim zastavama bio je izvješen signal “Sumnjivi brodovi približavaju se sa sjevero-zapada”. U odbranu Visa stizala je austro-ugarska flota od 27 brodova sa ukupno 532 topa i 7.870 članova posade koje je Persano odmah podcjenjivački I arogantno nazvao ribarima.

Iako je i njegov dotadašnji admiralski brod „Re d`Italia“ – 94-metarska oklopnjača od 4.393 tone – bio dovoljno jak i impresivan, admiral Persano se pred sam sukob sa nadolazećom austro-ugarskom flotom prekrcao na mnogo moderniji i sigurniji „Affondatore“. Tu promjenu komandnog broda medjutim, nisu primijetili mnogi drugi italijanski brodovi što je kasnije dovelo do velike zabune u njihovim redovima i nepoštovanja naredjenja koje je Persano signalizirao sa „Affondatorea“. Ploveći ususret neprijatelju, zbog zabune u komandovanju, talijanska eskadra se razdvaja na tri dijela.

Austrijanci predvodjeni komandnim brodom admirala Tegethofa, oklopnjačom „Eryerzog Ferdinand Max“, ploveći u formaciji trostrukog klina, napali su iznenadjene i dezorganizovane Italijane. Oko 10.45 sati Tegethof je bukvalno prepolovio talijansku formaciju na dva dijela, nakon čega izuzetno spretno i promišljeno, svojim desnim krilom radi nagli lijevi zaokret i napada sam centar neprijatelja. Tek u tom trenutku, kada su italijanski brodovi bili u dometu starijih austrijskih topova, Tegethof naredjuje svim svojim brodovima da otvore paljbu. Na taj način austrijski admiral je bukvalno poništio prednost protivnika koji je raspolagao sa dalekometnim topovima, a u opštem metežu, austrijski brodovi su bezobzirnim i hrabrim jurišanjem ravno na neprijatelja i medjusobnim duelima sa italijanskim brodovima, prosto razbili neprijatelja.

Tesko osteceni brod KAISER nakon Viske bitke

 Eskadron od šest drvenih austrijskih brodova predvodjen linijskim brodom “Kaiser” iz drugog klina u kome je bio i Marko Eugen Florio na “Erzherzog Friedrichu”, otvara snažnu vatru na pozadinu italijanske flote, a nakon toga okreće prema sjeveru i prestrojava se u brazdu koja odsjeca dio italijanske flote pod vodjstvom Albinija. Tako drugi austrijski klin  pod komandom komodora Antona fon Peca, uspijeva dio italijanske flote odvući na sjever, ostavivši u sredini Tegethofu da sa sedam oklopnjača krene na Persanovih četiri.

Iako su bile suočene sa linijom modernih italijanskih oklopnjača i pod jakom neprijateljskom vatrom, šest austro-ugarskih drvenih fregata i korveta junački se držalo i borilo. Fregata “Novara” primila je čak 47 direktnih pogodaka od kojih je jedan na mjestu ubio i komadanta broda, kapetana bojnog broda Erika Klinta, “Schwarzenberg”  je ostao bez pogona, dok je Floriov “Erzherzog Friedrich” probijen ispod vodene linije direktnim pogotkom teške italijanske granate. Uprkos teškim oštećenjima i opasnom prodoru vode u brod, Florio je svoju korvetu zadržao u borbi, ne prestajući da iz svojih slabijih topova manjeg dometa, grantama zasipa neprijatelja.

Posljednji put u istoriji ratovanja na moru, kod Visa je primijenjena antička taktika udara protivničkog plovila ojačanim i posebno oklopljenim, oštrim podvodnim dijelom pramca vlastitog broda.

Oklopnjaca ERZHERZOG FERDINAND MAX

 Vješto manevrišući, Tegethofov komandni brod “Erzherzog Ferdinand Max” punom brzinom se zaletio na italijansku oklopnjaču “Re d'Italia” koju je medjutim samo “očešao”. Italijanskom brodu u sudaru je ipak stradalo kormilo, pa mu se u pomoć uputila oklopnjača “Palestro”.

Italijanska oklopnjaca PALESTRO

Oklopnjaca RE D`ITALIA

U dimu od baruta od koga se gotovo ništa nije vidjelo, “Erzherzog Ferdinand Max” sa udaljenosti od nekih 50 metara, udara u “Palestro” blizu krme, a od siline sudara italijanska zastava sa krmenog koplja “Palestra” pala je na austrijski brod. Na povik admirala Tegethofa “Ko će mi donijeti trofej”, priskočio je hrvatski podoficir sa Hvara Nikola Karković koji je pod kišom metaka sa italijanskog broda, uzeo zastavu i osvojio prvi trofej viške bitke.

Oklopnjača “Re d'Italija” zbog pretrpljenih velikih oštećenja prestaje sa svim ratnim aktivnostima, što Tegethof iskorištava i u 11.30 sati, maksimalnom brzinom od 11,5 čvorova, usmjerava “Erzherzog Ferdinand Maxa” u lijevi bok italijanskog broda, obložen dvanaest centimetara debelim željeznim pločama. Oklopljeni pramac “Erzherzoga Ferdinand Maxa” probija trup “Re d'Italia” gotovo 2 metra, a od siline udarca italijanski brod se naginje na desno. Vožnjom krmom, Tegethof uspijeva odvojiti svoj brod od smrtno ranjenog “Re d'Italia” koji je u samrtnom ropcu ispalio još jedan topovski plotun i potonuo za samo 2,5 minuta, povukavši sa sobom na dno Jadrana 381 čovjeka. Medju njima bio je i komadant broda, kapetan bojnog broda Emilio Faa di Bruno koji je do kraja ostao vjeran mornaričkoj časti i kredu koji nalaže da kapetan umire sa svojim brodom – dok je “Re d'Italia” tonuo pod njegovim nogama, di Bruno je na komandnom mostu sebi iz pištolja pucao u sljepoočnicu.

 Svi naredni pokušaji admirala Persana da reorganizuje i pregrupiše svoju flotu bili su bezuspješni jer je uzalud je slao signale sa “Affondatorea”.

"Slijedite neprijatelja, slobodni manevar, slobodna plovidba", "Slijedite komandni brod u liniji", "Brodovi koji se ne bore neka izađu iz formacije"- samo su neke njegove naredbe, na koje niti jedan italijanski kapetan nije obraćao pažnju. Svi su zapanjeno gledali admiralski stijeg na “Re d´Italia” kako tone u dubine.

ERZGERZOG FERDINAND MAX potapa RE D`ITALIA

Italijani su u narednih par sati bitke koliko-toliko pokušali da odgovore napadima pri čemu su teško oštetili austrijski linijski brod “Kaiser” i oklopnjaču “Don Juan d'Austria”, ali ih nisu potopili. Oko 13 sati flote su bile razdvojene 4 do 5 nautičkih milja i samo povremeno su izmjenjivale vatru, a zadnja granata u viškoj bici ispaljena je u 14 časova. Austrijski su se brodovi grupisali na sjeveru viške luke, ploveći u tri linije, a Italijani zapadno od njih u dvije linije. Izmedju sukobljenih flota pojavila se italijanska oklopnjača “Palestro” koju je razdirao jak požar koji je izbio nakon sudara sa “Erzherzog Ferdinand Maxom” i pogodaka brojnih austrijskih granata. Jedva se uspijevajući približiti pod zaštitu svoje glavnine, “Palestro” je pokušavao da savlada požar ali je u 14.32 sati vatra zahvatila i njegova skladišta municije, pa je italijanski brod nestao sa površine mora u ogromnoj detonaciji i oblaku dima. Od 250 članova njegove posade, katastrofu je preživjelo samo 23.    

Oko 16 sati talijanska eskadra okreće prema Biševu i prolazi pokraj mjesta potonuća “Re d'Italia” gdje spašava preživjelih 159 mornara i 9 oficira. Još uvijek brojno superiornija, ali demoralisana, sa malo granata i uglja za svoje parne mašine, u predvečerje je italijanska flota napustila viške vode i povukla se prema Ankoni.

Potonuce oklopnjace RE D`ITALIA

Tegethof sa svojom sporijom i zastarjelom flotom ne nastavlja progoniti Italijane već trijumfalno, uz topovske salve, zvonjavu crkvenih zvona i oduševljenje hiljada žitelja ostrva, uplovljava u višku luku Svetog Jurja. Zavjesa na najveću dotadašnju pomorsku bitku na Jadranu, koja je odlučujuće djelovala na istorijska keretanja na istočnoj jadranskoj obali u narednih vijek ipo, se spustila -Austrijanci su slavili, a Italijani brojili svoje mrtve i ranjene. Pobjeda austro-ugarske flote bila je neporna – Tegethof nije izgubio niti jedan svoj brod, a uništio je dvije italijanske moderne oklopnjače i odbranio Vis. Austrijanci su imali 56 mrtvih i 138 ranjenih, dok je stradalo 612 italijanskih mornara, podoficira i oficira, 38 ih je ranjeno, a 19 zarobljeno. Radosna vijest o pobjedi austrijske flote brzo se pročula pa gotovo da i nije bilo mjesta ili grada širom Istre, Dalmacije i Boke gdje pobjeda nije proslavljena.

Zanimljivo je da je supermoderni  “Affondatore”, vjeruje se zbog oštećenja koje mu je zadala austrijska mornarica kod Visa, potonuo nepun mjesec dana kasnije u Ankoni. Stari austrijski linijski brod “Kaiser”, za kojega je da djelimično ublaži sramni poraz, Persano tvrdio da je potopljen kod viške luke, otegljen je u Trst, i na njemu je 22. jula priredjena velika svečanost u čast pobjede. Na taj način Tegethof je efektno demantovao Persanovu tvrdnju, ugostivši na svečanom nabanketu na teško oštećenom, ali još plovno sposobnom “Kaiseru”, sve svoje oficire iz Viške bitke. Interesantno je da mu je bečka Vlada to zamjerila tvrdeći da u državnom budžetu nisu predvidjeni troškovi za bankete te vrste, na što je Tegethof hladnokrvo odgovorio da mu te troškove odbiju od njegove plate, pa su bečki birokrati na kraju ipak platili za pobjedničku feštu u Trstu.

Inače, dan nakon bitke Tegethof je unapredjen u čin viceadmirala, odlikovan Srednjim krstom reda Marije Terezije, a u njegovu slavu 1877 godine podignut je u Puli veliki spomenik. U sredini na kapitelu nalazio se bronzani Tegethofov kip, a okruživali su ga Mars (bog rata), Neptun (bog mora), Glorija (boginja slave) i Fama (boginja noći). Na postolju je bilo nekoliko ploča s posvetama:

Austrougarski brodovi u Puli

        
   “Viceadmiralu Wilhelmu Tegetthoffu, car Franjo Josip I, 1877 , hrabrom borcu kod Helgolanda, slavno pobijedio kod Visa i stekao vječnu slavu za sebe i za austrijsku flotu".

Nakon što su ga Italijani uklonili 1920 godine kada su zauzeli Pulu, spoemnik je završio u Gracu gdje se i danas nalazi na Tegethofom trgu, iznad grobnice slavnog admirala.

Medju slavodobitnicima Viške bitke bio je i naš Marko Eugen Florio koji je za svoje junačko držanje i pokazanu agresivnost prema neprijatelju, odlikovan vojničkim Ordenom Leopoldova reda za hrabrost. Florio je nastavio uspješnu dugogodišnju službu u Ratnoj mornarici Austro-Ugarske u kojoj je krajem 19.vijeka penzionisan u činu kontraadmirala. Svoje posljednje godine života do smrti 1906 godine, kontraadmiral Florio proveo je u rodnom Prčanju. U palati Florio koja je pripadala njegovoj porodici, godinama su čuvani i njegovi lični predmeti i uspomene iz Viške bitke - oficirski pojas koji je nosio na dan bitke, revolver, slika broda kojim je zapovijedao “Erzherzog Friedricha” i slike ostalih ratnih brodova koji su učestvovali u bici. U prčanjskoj župnoj crkvi Rodjenja Blažene Djevice Marije čuva se srebrna posuda koju je admiralu Floriou svojevremeno poklonio britanski pomorski oficir Beri, a koji ju je prethodno dobio od proslavljenog engleskog pjesnika lorda Džordža Gordona Bajrona.

Scena iz Viske bitke 1

Scena iz Viske bitke 2

Scena iz Viske bitke 3

Slika VISKA BITKA Aleksandera Kirhera

Slika VISKA BITKA autora Antona Romakoa

 VIŠKI LAV

U spomen na mornare poginule u bici, na groblju Prirovo u Visu nadvojvoda Franc Ferdinand svečano je 1906 godine otkrio spomenik – pobjedničkog lava sa sarkofagom. Kako je Italijanima Vis ostao trn u oku, nakon okupacije ostrva 1918 godine, prva mjera italijanskih vlasti bila je da zaplijene kamenog lava. Taj su monument demontirali odnijeli 1919. u svoju ratnu luku Livorno. Od 1921 viški kameni lav podignut u slavu Tegethofa, Florioa i ostalih pobjednika nad Italijanima 1866 godine, nalazi se u dvorištu italijanske Pomorske akademije u Livornu, a na njega je dodana vrpca sa natpisom «Italia vincentrice/Novembre 1918» («Italija pobjednica/Novembra 1918. Na viškom groblju Prirovao 1998 ipak je postavljen novi spomenik koji je u slavu pravih pobjednika iz 1866, izradio austrijski akademski kipar Gerhard Laber.

Odneseni spomenik herojima Viske bitke u dvoristu italijanske Pomorske akademije u Livornu

I u Boki Kotorskoj postoji jedan monument herojima Viške bitke – veoma lijep mermerni reljef iznad portala crkve Bokeljskih mučenika u Krtolima kod Tivta. Ktitor izgradnje te crkve dovršene 1897 godine bio je admiral Maksimilijan Daublebski fon Šternek, osnivač tivatskog pomorskog Arsenala. Šternek je 1866 godine pod Visom, bio komadant Tegethofovog admiralskog broda, oklopnjače “Erzherzog Ferdinand Max”. Mermerni reljef iznad portala crkve širine 140 i visine 85 centimetara sadrži predstavu iz te bitke. Uz to, uklesan je i tekst na latinskom jeziku čiji prevod glasi: “Ovaj hram, posvećen svetim mučenicima Petru, Andriji i Lovru, brigom i nastojanjem preuzvišenog slobodnog barona Maksimilijana Daublebskog fon Šterneka, pobjednika nad komandnim brodom “Re d Italija”, vrhovnog zapovjednika preslavne austro-ugarske pomorske flote, godine Gospodnje 1897, nad temeljima je uzdignut”.

 ZLATO

Na potonuloj italijanskoj oklopnjači  “Re d´Italia” bio je ukrcan sef sa zlatom i novcem koji su trebalo Italijanima za uspostavu vlasti na Visu nakon predpostavljenog zauzimanja otoka. Blagajna je nestala u dubinama zajedno sa brodom koji je bilo teško pronaći jer sasvim tačna pozicija brodoloma nije bila poznata, a dubine oko Visa prelaze 100 metara. Prije nekoliko godina, olupinu “Re d´Italia”  otkrila je mješovita hrvatsko-francuska ekipa sa istraživačkog broda “Janus”, a mini podmornicom “Super Achille” je zaronjeno do ostataka broda koji su snimljeni. Sa “Re d´Italia” je podignuto postolje kompasa i jedan ovalni porcelanski tanjir. Na snimcima koje je napravila ta ekspedicija vidljivi su pramac broda, ali i proboj oplate, kao i loše generalno stanje olupine. Svi jarboli su popadali, a željezne ploče kojima su oklopljeni bokovi broda su se urušile kad je drvena oplata istrulila. Sef medjutim, nije lociran. Pretpostavlja se da je vrijednost zlata sa “Re d´Italia” danas oko 10 miliona eura, ali bi cijena njegovog vadjenja višestruko premašila taj iznos, pa ga se ne isplati spašavati. Ovaj čuveni brod je sada zaštićeni spomenik kulture.

                                                                                    Siniša Luković