Drvene barke

U gostima kod meštra Laza Svilanovića u Bijeloj

2012-01-25T21:05:00.000+01:00

Poštovani posjetioci!
Ovaj put prenosimo reportažu novinara "POBJEDE" Minje Bojanića o izuzetnom i svestranom čovjeku Lazu Svilanoviću iz Bijele koji se slobodno može nazvati umjetnikom u svim oblastima kojima se bavio a prvenstveno u izradi drvenih baraka.

Ljekoviti suvenir čuvenog čamčara

Životni optimizam, i pored načetog zdravlja, nije mu iščilio i u osmoj deceniji života. Bijeljanin Lazar Svilanović, jedan od potonjih ovdašnjih čamčara (drvobrodograditelja) latio se novog posla, uz preduzetnički duh koji može biti itekakav primjer i mlađima.
Naime, kako se bavio lovom, stalno je prikupljao i doma donosio ljekovite travke. Danas u njegovom domu, na trpezi je originalna flaša sa veoma dopadljivom etiketom, te posebnim trešnjevim čepom, takođe vlastite izrade. I ljekovit suvenir, djelo je ovog posvećenika drvetu i čamicima tradicionalne gradnje. Priča;

Ikebana u flaši

Pošto sam sve manje sposoban za stolarsku radionicu, smišljao sam čime se, ipak, pozabaviti. Pošto volim trave, sinula mi je ideja na napravim nešto svoje.
Kad sam postigao određen ukus, sačinio sam recept za rakiju sa čak sedamnaest ljekovitih biljaka. Zapravo, načinio sam ikebanu u flaši i mojoj domaćoj rakiji, koju takođe decenijama sam pravim, kao i vino.
Uglavnom, uzimam travke sa čistih i još nezagađenih prostora kojih, srećom, još ima u mom okruženju, a naročito u mojim rodnim Bjelskim Kruševicama. Sada sam nabavio i veoma lijepe, dopadljive flaše, iz Španije, tako da imam veoma solidnu i donekle korisnu zanimanciju...

Dugogodišnji je i veoma prisan prijatelj i sa Draganom Mračevićem, poznatim novskim galeristom, čijem je ocu Nikoli, Svilanović svojevrmeno izgradio predivnu drvenu barku koja je u funkiciji i danas.
Cijeli radni vijek, čak od četrnaeste godine majstor Lazo je prove radeći na brodovima i barkama. U šesnaestoj je ostao bez oca. A, više od pola vijeka je u tom zahtjevnom poslu. Naravno, nijesu samo barke bile prisutne u njegovoj radionici, nego se laćao izrade prozora, vrata i svega ostalog što je bilo nužno za gradnju porodične kuće, ali i domova njegovih prijatelja i komšija.
Opremao je i enterijere ugostiteljskih objekata, ali na tradicionalan način tako da, ono što je izašlo ispod njegovih vrijednih ruku, nerijetko, i danas traje kao da je od juče! Radio je, veli, decenijama, najmanje, po šesnaest sati dnevno. Prvo u Brodogradilištu Bijela, a potom doma, u suterenskoj radionici. Ipak, barke su mu ostale najveća strast;

I danas su u mojoj radionici sačuvani šabloni za najmanje pet-šest modela koje sam izvukao iz linija i šablona. Čak i stari alat je još na broju. U životu mi je i prastari šegac kojim sam ručno ispilao, zasigurno, razadljinu od Bijele do Beograda i nazad!
Tek kasnije sam se mehanizovao, nabavivši jedan bansek, koj je star preko dvjesto godina. Radi i sad, a Česi, koji su ga proizveli, dolazili su nedavno iz te čuvene firme da ga otkupe, kao muzejski eksponat. Zauzvrat, nudili su mi najmoderniji iz svoje proizvodnje, ali nijesam pristao da se rastanem od svoje stare mašine, još iz austrougarskog perioda. Kod mene je od 1977. i ja sam mu jedino ugradio elektromotor i klinaste remene. Možda su mu još i lageri originalni, a prethodno je radio u jednoj fabrici namještaja u Sarajevu, a potom i u Baošiću...

Muka je majka stvaranja

Jedan dio sličnih mašina, od braće Ćatović, koji su ovdje u poraću proizvodili namještaj, sjeća se Svilanović, završile su i u radionici za scenografiju negdašnjeg «Lovćen-filma» u Budvi. On je ipak uspio da kupi bansek, mada je, kako veli, to i tada vrijedilo čitavo bogatstvo, a bez takve mašine gotovo da je nezamisliva drvena brodogradnja. Priča dalje, kako je «Standard» iz Osijeka proizveo mašinu za krunjenje i mljevenje kukuruza i žita, koju naziva «seljačkom», ali koju je takođe prepravio za stolarske radove i kompletne otvore na svojoj kući izradio na njoj!?
Koliko i kako je pronicljiv i snalažljiv sagovornik, svjedoče i prozori na njegovom domu, načinjeni od plemenitog ariša, ali ujedno i otpada sa palube jednog ruskog broda, koji je prije tridesetak godina bio na remontu u Bijeloj...
Sve je to, na prvi pogled, bilo za baciti, ali ja sam u tome prepoznao kvalitetno drvo. Jeste da sam ga dugo čistio od naslaga bitumena, ali, muka je majka svakog stvaranja. Pogotovu kad nemaš i kad si u poziciji snađi se čovječe! Malo ko mi je vjerovao da se to može iskoristiti, ali sam ja svu stolariju na kući od toga načinio...
   Naravno, dok loži kamin, ne krije žaljenje što njegov zanat čamčara uveliko odumire i sve je manje spretnih ruku da načine drvenu barku. Naravno, kao veoma racionalan čovjek, za toplinu svog doma koristi i najsitniju daščicu koja ostane u radionici, ma ni «opiljak» se ne baca, veli. Svojevremeno, Lazar Svilanović je u Brodogradilištu Bijela bio, kako kažu i «doktor» za drvene osovinske vodove na većim brodovima, profila od 380 do 900 milimetara i dužine do sedam metara. Bio je to veoma zahtjevan i posao koji je podrazumijevao milimetarsku preciznost...
   - ... Dakle, meni je drvo oduvijek bilo preokupacija i u svojoj radionici sam, uglavnom radeći popodne, sagradio 23 drvena broda dužine od četiri do deset metara. To su bile pasare, guc ili «korčulanka», kako je nazivaju, pa krstaši, jedrilice, gajete, svjećarice i ostali...
Žao mi je što niko od ovih današnjih momaka neće da se lati ovog posla, jer sam spreman svakom da nesebično prenesem svoja znanja i iskustvo, koje sam usavršio, a neke poslove čak do perfekcije.
Istina, mnogi bi kao da se prihvate ove rabote, no prvo pitaju za novce, a da još ni čekić u ruku ne znaju da drže!
   Bila mu je, a i sada je, žarka želja da neki od bokeških modela barki izradi uz prisustvo televizijskih kamera, pa da i tako bude zabilježen stari i, čini se, bez obzira na sveprisutnu stakloplastiku, još neprevaziđen čamčarski način drvene novogradnje. Naravno, uz određeno sponzorstvo i podršku, osim medijske. I u tom išekivanju, Lazar Svilanović okrenuo se pomenutom ljekovitom suveniru, travarici sa ljekobiljem od Boke do proplanaka Orjena...

Barka se mijesi

   Pa i to je naša porodična tradicija, jer moj otac je bio veoma vrijedan vinogradar i živjeli smo od toga i maslina. Svojevremeno smo u Kruševicama Bjelskim imali vinograd od dva i po hektara, na čak osamnaest kaskada. I, čim prvi zračak sunca pomoli iznad Lovćena, obasjava ga sve dok ne zađe. Taj lokalitet zove se Ravanac i ja sam ga svojim rukama kopao, a čak pet hiljada čokota je tu bilo po starom sistemu sadnje. I sve se ručno obrađivalo.
Kasnije smo obnovili dio po najsavremenijem sistemu sadnje, gdje sam opet trapio 1957, sve dok nisam krenuo u vojsku... Kasnije je to naslijedio moj najmlađi brat Nikola, a ja sam se spustio u Bijelu, gdje sam 1961. počeo graditi kuću...
U predvečernjoj priči, Lazar Svilanović opet se vraća gradnji barki, pominjući i Iva Suraća, Korčulanina, od koga je stekao znatna čamčarska iskustva, pošto svaki majstor ima svoje «male tajne», pa i u bordogradnji. Veli kako mu je nekom prilikom barba Ivo kazao i svoju filozofsku mantru; «Barka se, Gospe ti, misi, ka' tisto za kruh, sve dok ne bude gotova!» Priznao mu je potom, da Lazo neke stvari oko novogradnji zna i bolje od starog korčulanskog meštra...
Drvo je čudo, ma se i ono istražilo. Recimo, ovdje je bilo dosta murava, a to je prvoklasno drvo za rebra broda, kao i naš brdski hrast, ili pitodub, odličan je, pa česmina, brijest, koga je bilo oko Sutorine. Ali šezdesetih godina došlo je do pravog pomora tog brijesta, mogao si to da vidiš i golim okom...
   Od živih čamčara, Lazar Svilanović još podsjeća na Branka Šerovića i Graciju Andrića, kao i na neke pokojne kolege, koji su preminuli potonjih godina. Naravno, na rastanku smo još nazdravili iz suvenirske flaše sedamdesetdvogodišnjeg meštra Laza Svilanovića, sa čak sedamnaest ljekovitih travki i desetak bobica grožđa...
- Etiketa je dobra, ali ovo oko čepa moram još da usavršim, kazao je još!?

                                                                                       Minja BOJANIĆ

Stari drveni guc

2011-12-13T22:04:00.000+01:00

Moj komšija Milivoje-Milo Marković već dugo ima ako ne najljepšu a onda sigurno najbolje održavanu staru drvenu barku tipa GUC. Barku je izradio Ivan Išo Marković njihov rođak. Išo je po zanimanju barkariol koji je dugo radio a gdje druogo nego u Tivatskom Arsenalu gdje je usavršio svoj zanat.

Ova lijepa barka se svake godina izvlačila na obalu radi redovnog održavanja i nakon par dana ponovo kalavana u more rifreškana i tako je do današnjeg dana zadržala dobru kondiciju na zadovoljstvo svojih vlasnika.

Do sada se barka izvlačila na kraj uz pomoć komšija koje bi vlasnik pozvao da mu „daju ruku“ na tiradur da izbaci barku na kraj a posle obavljenog posla posluži se po čašica rakije ,vina ili soka ko šta voli a isto se radi i po završenom renoviranju kad barku treba vratiti u more.

To je stara i lijepa tradicija ali sve teže održiva jer iz raznih razloga sve je teže skupiti desetak ljudi koji će u momentu kada je to potrebno vlasniku biti tu pored barke u zakazano vrijeme kako bi se prilično teška barka koja otprilike može biti teška između 500 i 700 kg izvukla na obalu.

Soha za podizanje tereta u ovom slučaju barake mnogo olakšava stvar a dovoljna su dva čovjeka i barka je veoma brzo i elegantno na suvom i obratno.

Ova naprava mnogo olakšava posao oko održavanja plovila pa kada bi postojalo bar po jedna soha u blizini mandraća mislim da bi to umnogome doprinjelo lakšem održavanju pogotovo teških drvenoh baraka.

Bilo ih je po Dobroti i po pontama montiranih od livenog gvožđa. Nedavno , prije par godina, skinute su zadnje dvije sto su bile ispred kuće Dušana radoničića, Dobrota 120.

Sad vec vidimo na brodovima i na obali , elektricne ili klizne sa rosfrajnim čekrcima. -Na ljutoj je jedna takva ugrađena poviše jednog mandraća.

Evo poziva JP morsko dobro koje se na svom sajtu deklarisalo oko pomoći građanima da se svojim aktivnostima uključi i pomogne vlasnicima drvenih baraka kako one ne bi potpuno nestale sa ovih prostora.

„Javno preduzeće Morsko dobro ovim modelom nudi zainteresovanim subjektima, prije svega građanima, građevinski materijal, projekat i nadzor. Iskustva pokazuju da se ovaj model najčešće koristi prilikom uređenja obale, ponti, mandraća, obalnih zidova i slično“

Zoran Nikolić

Barke, mandraći i tiraduri

2011-04-11T22:28:00.002+02:00

Barke, mandraći i tiraduri su nerazdvojni pojmovi na našem primorju. Oduvjek su ljudi gradili mandraće kako bi barke bile sigurno zaklonjene u vrijeme velikih nevera koje ovdje ponekad znaju biti jako divlje.

Nekada davno kada su barke bile osnovno prevozno sredstvo za prevoz ljudi i roba te služile i za ribanje bilo je potrebno održavati ih uvjek u ispravnom stanju a da bi to što lakše radili uz skoro svaki mandrać građeni su i tiraduri tj navozi a izvlačenje baraka i brodica kako bi se izvršile neophodne popravke.

U današnje vrijeme mandraći još uvjek imaju istu funkciju a svjedoci smo da je sve manje tiradura koji su u upotrebi jer stari ubrzano propadaju a rjetko koji novi se sagradi, a nekon tiradurima se promjeni i namjena pa su sada stepeništa za silazak u more.

Oni vlasnici koji nemaju u blizini svoje kuće tiradur snalaze se tako što barku izviku na spjažu i tamo je kalafataju i farbaju.

Evo šta o tome kaže Dragoljub Marković, dipl. prostorni planer i savjetnik direktora u JPMorsko dobro.

“U kotorsko-risanskom dijelu Boke, koji je zbog svojih kulturno – istorijskih i prirodnih vrijednosti uvršten u UNESCO-vu listu Svjetske baštine, specifičnu funkcionalnu i građevinsku karakteristiku čine mandraći i ponte.

Mali

broj njih ima građevinske i ambijentalne vrijednosti u sklopu sa kućom ili kućama sa kojom čine cjelinu.

Ovi objekti su nastali u prošlosti kao odgovor na potrebu stanovništva iz priobalja da u blizini kuće vežu barke – tadašnje osnovno sredstvo u saobraćaju i ribarenju po Zalivu. Kad je gradnja kuća "izašla" iz zidina gradova i grupisanih naselja počela je izgradnja duž uzane linije uz more. Pratile su je ponte i mandraći kao vezovi za barke u zamjeni za "udaljene" luke i naseljska privezišta.

Sa gubljenjem značaja priobalnog saobraćaja zaboravilo se na ponte i mandraće sve dok turistički razvoj nije čamce i jahte pretvorio u objekte luksuza, uživanja pa i društvenog prestiža.

Kada je 1967 godine ukinuto preduzeće koje je održavalo pristaništa i obalnu infrastrukturu, ponte i mandraći su prepušteni ličnoj inicijativi zainteresovanih korisnika, u glavnom komšija iz prvog reda priobalnih kuća koji su zainteresovani da obezbijede mandrać ili pontu samo za svoje potrebe. Uz to sa povećanjem broja turista ovi objekti su počeli da se koriste i kao kupališta

Poslednjih decenija je izgrađeno puno novih ponti i izvedeno mnoštvo neujednačenih intervencija na njihovim opravkama, što znatno narušava ukupan ambijent, sprečava namjenu prostora u druge - potrebnije svrhe i ograničava slobodan pristup i korišćenje mora za širi krug korisnika.

Danas na potezu od Veriga do Veriga ima oko 550 ovih objekata. Problem čini što su ponte i mandraći u pojedinim djelovima Dorote, Ljute, Mua, pa i drugih naselja kotorsko- risanskog zaliva, izgrađeni u kontinuitetu, zapremajući znatan dio obalne linije, čime je spriječena mogućnost formiranja na pr. plaže – kupališta ili druga namjena obale.

Mali

gabariti tako izgrađenih objekata ne mogu primiti sve zainteresovane korisnike ili one koji gravitiraju tom prostoru, pa korisnici (investitori) iz komšiluka, suštinski uživaju privilegiju korišćenja "privatne" obale. Naknadnom intervencijom ograđivanja često se ovi objekti pretvaraju i u privatni posjed.

Shodno Zakonu o morskom dobru ponte i mandraći su javni objekti u državnom vlasništvu. Veličinom, oblikom i mjestima na kojima su izgrađene ili se grade, kao i načinom korišćenja, one funkcionišu kao privatni objekti. Dakle, ovi objekti su formalno javni – suštinski privatni, što je u direktnoj suprotnosti sa karakterom javnog dobra. Sledeći krupan problem predstavlja njihov kontinuiran raspored tako da je u pojedinim zonama funkcijom vezivanja malih plovila i "individualnih" kupališta spriječena namjena prostora za druge potrebe, npr. javna kupališta.

Problem nije adekvatno sagledan i riješen u važećim urbanističkim planovima a PP Morskoga dobra, na osnovu kojega će se uraditi Studiju lokacije i/ili Program uređenja i izgradnje obalne infrastrukture, još nije usvojen. U takvoj situaciji ovo JP i opštinski nadležni organ koji odobrava obnovu i rekonstrukciju postojećih ponti i mandraća, trebali bi uraditi Program nužnih intervencija na postojećim objektima, očekujući da će ubrzo biti donijeti planovi u kojima će se cjelovito i kvalitetno riješiti ovo pitanje”.

Ovim napisom pozdravljam sve ljubitelje drvenih baraka i pozivam ih da 1.V. ove godine dodju na feštu drvenih baraka koja će biti održana na akvatoriju ispred centra Stoliva a u organizaciji nevladine organizacije KAMELIJA.

Nikolić Zoran.

Tikovina na plastičnoj barci.

2011-03-12T19:52:00.000+01:00

Iako se u ovom članku radi o plastičnoj barci ipak mislim da je vrijedno objaviti ga jer njen vlasnik i naš čitalac Milo Perović iz Budve upravo radi na njenom oplemenjavanju veoma skupom TIKOVINOM što rezultira veoma dopadljivim izgledom barke a sigurno i boljom zaštitom te povećava njenu dugotrajnost.
Prenosimo njegov članak i fotografije u cjelosti.

Svoj prvi camac dobio sam sa 12 godina, sa motorom Tomos 10 sveze ofarbanim koritom bila je to najljepsa Elanova Pasara u Prznu, malom selu sa ribarskom tradicijom u blizini Budve. Radosti i lijepih trenutaka provedenih na camcu nije nedostajalo kao ni nerviranja sa Tomosom, mada sa ove distance to su sve slatke muke.

Posto sam krenuo na studije u Beograd barku nije imao ko da cuva pa smo odlucili da je prodamo.

Pet godina kasnije vratio sam se u Crnu Goru i proveo svoje prvo ljeto bez camca. Pred kraj ljeta odlucio sam da se ta greska ne ponovi pa sam krenuo u potragu za Pasarom. Evociran uspomenama iz mladjih dana odlucio sam da to iskljucivo mora da bude Elanova Pasara i ni jedna druga.

Uskoro sam saznao da se jako tesko danas dolazi do Pasare koja je na prodaju po nekoj razumnoj cijeni. Ali kako sreca uvjek prati hrabre desilo se da pronadjem bas tu pasaru koju sam trazio , doduse u malo losijem stanju ali strukrutalno zdravu. Imajuci u vidu da je dugo stajala napolju zub vremena je ucinio svoje pa je bila neophodna kompletna restauracija.

Prvi korak je bio smirglanje. Cijelo korito barke sam osmirglao prvo tracnom smirglom pa zatim i vibracionom sa manjom granulacijom . Potom izgitovao sva manja ostecenja i izlio od plastike teza ostecenja. Nakon temeljnog smirglanja najeo sam spric git u dva sloja i izpolirao vodobrusnim papirom. Nakon toga nanjeo Hempelov prajmer u dva sloja i onda boju takodje od Hempela dvokomponentnu farbu. Farbu sam nanosio kompresorom u dvije ruke s tim sto sam drugu ruku razrijedio sa 10% vise razradjivaca kako bi izvukao sto bolji sjaj.

Nakon cjelog farbanja camca nabavio sam i novu bocnu gumu dok sam drzace na krajevima gume napravio od prohroma. Pajole sam pravio od kuvane bukve a u toku pravljnja pajola dobio sam ideju da provu prekrijem tikovinom.

Tikovina

Poznata kao veoma skupo drvo u startu nigdje nisam mogao da pronadjem dobavljaca u crnoj gori koji ima u svom asortimanu tikovinu. Kod majstora koji se bave postavljanjem tikovine u tivtu dobio sam podatak da oni naplacuju tu uslugu 600 eura po metru kvadratnom. Ekonomski neopravdano pribjegao sam resenju da ipak sam postavim tikovinu.

Interesantna stvar se desila da je upravo nas kucni prijatelj imao odredjenu kolicinu tikovine koja je skinuta sa broad koji je tebalo da se sjece za reciklazu. Tikove letvice koje sam dobio odnjeo sam kod stolara da ih stanji na 1,5 cm debljine. To je bio mukotrpan posao a u jednom trenutku mi se cini da se i stolar pokajao sto je prihvatio to da uradi.

Izuzetno tvrdo drvo tesko za obradjivanje koje stvara specificnu crvenu prasinu koju danima ne mozete da izbacite iz disajnih organa. Kada sam ukrojio i usrafio tikovinu na provu sto je bilo jako naporno imajuci u vidu das sam tikovinu srafio odozdo da se šfrafovi ne bi vidjeli sa gorne strane razmak izmedju letvica je trebalo ispuniti zaptivnom gumom.

Pretrazivanjem na netu pronasao asm da se za tu svrhu koristi Sikafexov silicon oznake 290. Ni malo jeftin silicon , na malu povrsinu kao sto je prova od pasare otislo je oko 5 cjelih tuba. Nakon toga usledilo je smirglanje. Veoma vazna stvar je da prije stavljanja silikona dobro zastitimo drvo jer kad se silikon stvrdne veoma ga je tesko skinuti iz sitnih pora tikovine pa drvo ostavlja utiak kao da je prljavo. Nakon smirglanja tikovinu treba premazati tikovim uljem. Preporucujem sikaflexovo tikovo ulje jer je ono konpatabilno sa silikonom pa vam nece praviti problem prilikom susenja.

Uz ovo pismo vam saljem i fotografije, jedino mi je žao sto barku nisam slikao prije pocetih radova kakao bi imali uvid u kolicinu posla i krajnji ishod , mada se moze primjetiti da je čamac sada kao nov . Ako imate zainteresovanih koji bi voljeli da im se postavi tikovina na provi ili renovira camac tipa pasare vrlo rado bi se prihvatio tog posla.

Moj kontakt telefon je : 069461200

E mail: jenemi85yahoo.com

2011-03-09T10:11:00.000+01:00

Poštovani posjetioci našeg bloga

Evo me napokon i sa jednim člankom koji se bavi strukom tj mojim iskustvima nakon 4,5 godine od momenta porinuća naše male drvene barke koju sam renovirao na način kako sam opisao u članku "DRVO I NOVA TEHNOLOGIJA"

Dakle u globalu moja iskustva sa primjenom dvokomponentnih epoksidnih smola su veoma pozitivna, Ali ono što tada nisam znao a sada posle par godina znam je to da se ova smola ne može primjeniti svuda tj gdje god vi zaželite jer će te imati kontra efekat tj umjesto da služi produženju života drvetu ono će dosta brzo propasti.

Naime radi se o tome da smolu nije preporučljivo nanositi sa svih strana drvete već samo sa jedne strane a to je spoljašnja strana jer ukokiko je drvo tretirano sa obje strane desi se da voda koja svakako prodre u unutrašnjist bude tamo zarobljena pa pošto nema mogućnost da ispari ona doprinosi brzom truljenju drveta.

To mi se desilo na oko 20% korbi ili rebara koja su bila tretirana smolom sa svih strana i sa djelom zrcala ili krmene daske koju sam takođe tretirao sa svih strana. Dok oplata od borovine koja je debela sveg 1,8cm i takđe tretitana sa obje strane nigdje nije popustila pa predpostavljam da je smola u potpunosti impregnirala dasku tako da voda u nju nije ni prodirala. Treba ipak uzeti u obzir da su rebra na našoj barci bila stara koliko i sama barka tj negdje oko 45 godina pa nije ni čudo da su poslije primjene resine brzo propala.

Dakle da zaključim da sam onda znao ovo što sada znam smolu bih primjenio samo i isključivo sa jedne strane bilo da su u pitanju banci, razma ili madijeri a sa vanjske strane bih još obavezno stavio jedan sloj tankog platna što bi doprinjelo većoj čvrstoći konstrukcije.

Uutrašnjost barke bih i dalje tretirao klasičnim uljanim bojama iako bih poslije par godina morao sve ponovo strugati i ponovo farbati.

Bez obzira što je na ovaj način barka trajnija i otpornija na agresivne uticaje iz mora ipak je potrebno svakih 6 mj. Vaditi je vani radi obnove podvodne farbe koja štiti dno od trave i školjaka.

Barka je sada mnogo lakša kada se vadi iz mora jer kompletna oplata više uopšte ne upija vodu a to je ogromna pomoć pri vađenju barke.

Dakle svi oni koji su baš ovo predvidjeli u svojim komentarima bili su u pravu i ja sada popravljam barku praveći nova hrastova rebra. Naravno zbog nedostatka sredstava sada radovi stoje a čim kupim nešto borovine i hrastovine radovi će ponovo živnuti.

Pozdrav od Zorana!

PRIČE SA MORA

2011-03-05T17:14:00.000+01:00

Prije 155 godina odigrala se istorijska pomorska bitka koja je odlučila sudbinu istočne obale Jadrana, medju glavnim akterima bio je i jedan Bokelj

ADMIRAL ČELIČNOG SRCA NA DRVENOM BRODU

Admiral Karlo Persano

„Evo stižu ribari!“- uz osmijeh se, spustivši dvogled kojim je do tada posmatrao horizont sjeverno od svog admiralskog broda- moderne oklopnjače „Re d`Italia“, svojim najbližim saradnicima obratio italijanski admiral, grof Karlo Pelion de Persano (1806-1883).
U susret moćnoj floti pod Persanovom komandom koja je već više od 24 sata opsjedala ostrvo Vis, tog 20.jula 1866 godine rano ujutro, punom parom plovila je mnogo manja, slabije naoružana i tehnički inferiornija austro-ugarska ratna flota. U odbranu Visa koji samo što nije bio pao u ruke Italijana, stizala je gotovo kompletna austro-ugarska mornarica, predvodjena mladim i energičnim kontraadmiralom, grofom Vilhelmom fon Tegethofom (1827-1871), jednim od najvećih austro-ugarskih pomorskih heroja i taktičara.

Savršeno postrojeni u formaciji tzv. trostrukog klina, bočno u odnosu na iznenadjene ali brojčano i tehnički mnogo nadmoćnije Italijane, jurišali su austro-ugarski ratni brodovi na kojima su preko 80 odsto posada činili pripadnici južnoslovenskih naroda – naši ljudi iz Istre, Like, Dalmacije i Boke Kotorske. Medju njima je, u sastavu druge divizije koju su činili slabiji, neoklopljeni drveni ratni brodovi, bila i parna korveta „Erzherzog Friedrich“, pod komandom izuzetno sposobnog mladog bokeljskog pomorskog oficira, kapetana fregate Marka Eugena Florioa.

Kontraadmiral Marko Eugen Florio

Brod Marka Florioa korveta ERZHERZOG FRIEDRICH

Već prekaljen nakon godina službe u austrijskoj Ratnoj mornarici, Florio je znao da im predstoji izuzetno težak, gotovo nemoguć zadatak – da sa manjim brojem slabije naoružanih i tehnički inferiornijih plovila, poraze modernu i mnogo jaču italijansku flotu čiji je osnovni zadatak bio da zauzme prvo Vis, a onda i Lastovo, Cres i još neke manja ostrva i na taj način obezbjedi Italiji trajnu dominaciju nad Jadranom. U toku je bio austrijsko-pruski rat u kome je Italija ratovala kao saveznica Prusa protiv Austro-Ugarske, želeći da iskoristi priliku i trajno zaposjedne obale Jadrana, tog kako su ga i decenijama kasnije nazivali rimski političari, „italijanskog zaliva“. Pala je odluka da flota pod komandoma dmirala Persana, prvo napadne i osvoji Vis, ostrvo koje je i sam Persano zbog njegovog strateški važnog položaja nazivao „Gibraltarom Jadrana“. Jedina prepreka ostvarenju italijanskih planova, bila je mala ratna mornarica Austro-Ugarske, saastavljena većinom od naših ljudi – primoraca sa obale današnjeg hrvatskog Jadrana i Boke Kotorske.

Jedan od istaknutih njenih oficira bio je i Bokelj Marko Eugen Florio, rodjen 1827 na Prčanju u ovdašnjoj poznatoj porodici pomoraca i trgovaca. Povevši se primjerom svojih susjeda i rodjaka – Prčanjana koji su u prvoj polovini 19.vijeka služili u austrijskoj Ratnoj mornarici, poput kapetana Antona Gjurovića, kapetana Filipa Paline, Antuna Florioa, Andrije Škaljarina, Eduarda Verone i vojnog hirurga dr Frana Petkića - i Marko Florio je stupio u vojnu službu gdje je brzo napredovao. Kao zapovjednik jednog od austrijskih ratnih brodova, ovaj Prčanjanin se borio 1864 u bici kod Helgolanda na Sjevernom moru. Ta bitka u kojoj je austrijska eskadra pod komandom tada još komodora Vilhelma Tegethofa, kao saveznik Prusije u prusko-danskom ratu, savladala eskadru ratnih brodova Danske, značajna je u svjetskoj pomorskoj istoriji kao posljednji sukob drvenih ratnih brodova. Dvije godine kasnije, Marko Florio je u činu kapetana fregate, komandovao jednim drvenim brodom – parnom korvetom “Erzherzog Friedrich” u bici kod Visa, prvom sukobu flota oklopljenih brodova u svjetskoj povijesti ratovanja na moru. “Erzherzog Friedrich” bio je trojarbolni jedrenjak sa parnim strojem i pogonom na propeler, a izgradjen je 1857 godine. Brod je bio dug 67,8 , širok 12, a gaz mu je iznosio 5 metara. “Erzherzog Friedrich” imao je 1.724 tone deplasmana, postizao je maksimalnu brzinu od 11 čvorova, a bio je naoružan sa 17 topova 30-funtaša, dva 8-funtaša i jednim topom od 4 funte. U vrijeme bitke pod Visom, iako star samo 9 godina, ovaj ratni brod uveliko je bio prevazidjen i zastario, jer se tehnologija ratne brodogradnje tada izuzetno brzo razvijala, a vladavinu morima preuzimali su metalnim pločama oklopljeni brodovi sa parnim strojem kao primarnim pogonom i modernijim topovima montiranim u oklopljenim barbetama ili palubnim topovskim kulama. U odnosu na supermodernu oklopnjaču “Affondatore”- sa topovima u palubnim kulama, a koja je upravo sišla sa navoza brodogradilišta u Velikoj Britaniji i bila je najjači brod u Persanovoj floti pod Visom, “Erzherzog Friedrich” i većina ostalih austro-ugarskih brodova bili su pravi muzejski eksponati, bez većih izgleda na uspjeh u predstojećoj pomorskoj bici.

Italijanska oklopnjaca AFFONDATORE

Naime, gotovo kompletna italijanska mornarica, osim tri manja broda, isplovila je 16.jula 1866 godine iz Ankone u osvajanje Visa koji je medjutim, zbog Persanove kolebljivosti i neodlučnosti, napadnut tek 18.jula. Impozantnu flotu pod njegovom komandom činilo je 12 modernih oklopnjača, 11 većih i 16 manjih drvenih ratnih brodova na kojima je bilo ukupno 641 top raznih kalibara i 10.866 ukrcanih mornara, podoficira i oficira. Vis je branio znatno oslabljen garnizon od 1.833 vojnika ukopana u hiljadama metara rovova, koji su završavali tvrđavama s ukupno 88 topova, te zasebne 4 baterije – “Wellington” i “Bentainks” sa lijeve i desne strane grada Visa, “Magnaremi” kod Komiže, te “Nadpostranje” kod uvale Rukavac. Velika prednost obrane ostrva bila je i geografija Visa, odnosno velika nadmorska visina, te veoma dobra komunikacijska –telegrafska infrastruktura. Tvrđave, osmatračnice i topovi smješteni su bili i na velikoj, topovima sa italijanskih brodova nedostižnoj nadmorskoj visini - do 585 metara na brdu Hum. Vis je podmorskom telegrafskom linijom bio spojen sa Hvarom i Splitom i upravo je na taj način komanda austro-ugarske Ratne mornarice obaviještena o napadu na ostrvo, nakon što 3 italijanska ratna broda koje je Persano poslao da presjeku kabel u blizini Hvara, to nisu na vrijeme učinila.

Italijani, rasporedjeni u tri grupe pod komandom Perasana, odnosno admirala Djovanija Vake i Djovanija Batiste Albinija, napali su Vis ujutro 18.juna i žestoko ga bombardovali sve do noći narednog dana. Većina topova koji su branili glavnu višku luku do tada je učutkanja pod granatama Italijana koji su rano ujutro 20.juna počeli i sa pripremama za iskrcavanje u medjuvremenu transportnim brodovima pristiglih oko 2,2 hiljade svojih vojnika na ostrvo. Sve je medjutim prekinula pojava, patrolnog broda “Esploratore” koji se užurbano vraćao iz izvidjanja sjeverno od Visa, a na njegovim jarbolima signalnim zastavama bio je izvješen signal “Sumnjivi brodovi približavaju se sa sjevero-zapada”. U odbranu Visa stizala je austro-ugarska flota od 27 brodova sa ukupno 532 topa i 7.870 članova posade koje je Persano odmah podcjenjivački I arogantno nazvao ribarima.

Iako je i njegov dotadašnji admiralski brod „Re d`Italia“ – 94-metarska oklopnjača od 4.393 tone – bio dovoljno jak i impresivan, admiral Persano se pred sam sukob sa nadolazećom austro-ugarskom flotom prekrcao na mnogo moderniji i sigurniji „Affondatore“. Tu promjenu komandnog broda medjutim, nisu primijetili mnogi drugi italijanski brodovi što je kasnije dovelo do velike zabune u njihovim redovima i nepoštovanja naredjenja koje je Persano signalizirao sa „Affondatorea“. Ploveći ususret neprijatelju, zbog zabune u komandovanju, talijanska eskadra se razdvaja na tri dijela.

Austrijanci predvodjeni komandnim brodom admirala Tegethofa, oklopnjačom „Eryerzog Ferdinand Max“, ploveći u formaciji trostrukog klina, napali su iznenadjene i dezorganizovane Italijane. Oko 10.45 sati Tegethof je bukvalno prepolovio talijansku formaciju na dva dijela, nakon čega izuzetno spretno i promišljeno, svojim desnim krilom radi nagli lijevi zaokret i napada sam centar neprijatelja. Tek u tom trenutku, kada su italijanski brodovi bili u dometu starijih austrijskih topova, Tegethof naredjuje svim svojim brodovima da otvore paljbu. Na taj način austrijski admiral je bukvalno poništio prednost protivnika koji je raspolagao sa dalekometnim topovima, a u opštem metežu, austrijski brodovi su bezobzirnim i hrabrim jurišanjem ravno na neprijatelja i medjusobnim duelima sa italijanskim brodovima, prosto razbili neprijatelja.

Tesko osteceni brod KAISER nakon Viske bitke

Eskadron od šest drvenih austrijskih brodova predvodjen linijskim brodom “Kaiser” iz drugog klina u kome je bio i Marko Eugen Florio na “Erzherzog Friedrichu”, otvara snažnu vatru na pozadinu italijanske flote, a nakon toga okreće prema sjeveru i prestrojava se u brazdu koja odsjeca dio italijanske flote pod vodjstvom Albinija. Tako drugi austrijski klin pod komandom komodora Antona fon Peca, uspijeva dio italijanske flote odvući na sjever, ostavivši u sredini Tegethofu da sa sedam oklopnjača krene na Persanovih četiri.

Iako su bile suočene sa linijom modernih italijanskih oklopnjača i pod jakom neprijateljskom vatrom, šest austro-ugarskih drvenih fregata i korveta junački se držalo i borilo. Fregata “Novara” primila je čak 47 direktnih pogodaka od kojih je jedan na mjestu ubio i komadanta broda, kapetana bojnog broda Erika Klinta, “Schwarzenberg” je ostao bez pogona, dok je Floriov “Erzherzog Friedrich” probijen ispod vodene linije direktnim pogotkom teške italijanske granate. Uprkos teškim oštećenjima i opasnom prodoru vode u brod, Florio je svoju korvetu zadržao u borbi, ne prestajući da iz svojih slabijih topova manjeg dometa, grantama zasipa neprijatelja.

Posljednji put u istoriji ratovanja na moru, kod Visa je primijenjena antička taktika udara protivničkog plovila ojačanim i posebno oklopljenim, oštrim podvodnim dijelom pramca vlastitog broda.

Oklopnjaca ERZHERZOG FERDINAND MAX

Vješto manevrišući, Tegethofov komandni brod “Erzherzog Ferdinand Max” punom brzinom se zaletio na italijansku oklopnjaču “Re d'Italia” koju je medjutim samo “očešao”. Italijanskom brodu u sudaru je ipak stradalo kormilo, pa mu se u pomoć uputila oklopnjača “Palestro”.

Italijanska oklopnjaca PALESTRO

Oklopnjaca RE D`ITALIA

U dimu od baruta od koga se gotovo ništa nije vidjelo, “Erzherzog Ferdinand Max” sa udaljenosti od nekih 50 metara, udara u “Palestro” blizu krme, a od siline sudara italijanska zastava sa krmenog koplja “Palestra” pala je na austrijski brod. Na povik admirala Tegethofa “Ko će mi donijeti trofej”, priskočio je hrvatski podoficir sa Hvara Nikola Karković koji je pod kišom metaka sa italijanskog broda, uzeo zastavu i osvojio prvi trofej viške bitke.

Oklopnjača “Re d'Italija” zbog pretrpljenih velikih oštećenja prestaje sa svim ratnim aktivnostima, što Tegethof iskorištava i u 11.30 sati, maksimalnom brzinom od 11,5 čvorova, usmjerava “Erzherzog Ferdinand Maxa” u lijevi bok italijanskog broda, obložen dvanaest centimetara debelim željeznim pločama. Oklopljeni pramac “Erzherzoga Ferdinand Maxa” probija trup “Re d'Italia” gotovo 2 metra, a od siline udarca italijanski brod se naginje na desno. Vožnjom krmom, Tegethof uspijeva odvojiti svoj brod od smrtno ranjenog “Re d'Italia” koji je u samrtnom ropcu ispalio još jedan topovski plotun i potonuo za samo 2,5 minuta, povukavši sa sobom na dno Jadrana 381 čovjeka. Medju njima bio je i komadant broda, kapetan bojnog broda Emilio Faa di Bruno koji je do kraja ostao vjeran mornaričkoj časti i kredu koji nalaže da kapetan umire sa svojim brodom – dok je “Re d'Italia” tonuo pod njegovim nogama, di Bruno je na komandnom mostu sebi iz pištolja pucao u sljepoočnicu.

Svi naredni pokušaji admirala Persana da reorganizuje i pregrupiše svoju flotu bili su bezuspješni jer je uzalud je slao signale sa “Affondatorea”.

"Slijedite neprijatelja, slobodni manevar, slobodna plovidba", "Slijedite komandni brod u liniji", "Brodovi koji se ne bore neka izađu iz formacije"- samo su neke njegove naredbe, na koje niti jedan italijanski kapetan nije obraćao pažnju. Svi su zapanjeno gledali admiralski stijeg na “Re d´Italia” kako tone u dubine.

ERZGERZOG FERDINAND MAX potapa RE D`ITALIA

Italijani su u narednih par sati bitke koliko-toliko pokušali da odgovore napadima pri čemu su teško oštetili austrijski linijski brod “Kaiser” i oklopnjaču “Don Juan d'Austria”, ali ih nisu potopili. Oko 13 sati flote su bile razdvojene 4 do 5 nautičkih milja i samo povremeno su izmjenjivale vatru, a zadnja granata u viškoj bici ispaljena je u 14 časova. Austrijski su se brodovi grupisali na sjeveru viške luke, ploveći u tri linije, a Italijani zapadno od njih u dvije linije. Izmedju sukobljenih flota pojavila se italijanska oklopnjača “Palestro” koju je razdirao jak požar koji je izbio nakon sudara sa “Erzherzog Ferdinand Maxom” i pogodaka brojnih austrijskih granata. Jedva se uspijevajući približiti pod zaštitu svoje glavnine, “Palestro” je pokušavao da savlada požar ali je u 14.32 sati vatra zahvatila i njegova skladišta municije, pa je italijanski brod nestao sa površine mora u ogromnoj detonaciji i oblaku dima. Od 250 članova njegove posade, katastrofu je preživjelo samo 23.

Oko 16 sati talijanska eskadra okreće prema Biševu i prolazi pokraj mjesta potonuća “Re d'Italia” gdje spašava preživjelih 159 mornara i 9 oficira. Još uvijek brojno superiornija, ali demoralisana, sa malo granata i uglja za svoje parne mašine, u predvečerje je italijanska flota napustila viške vode i povukla se prema Ankoni.

Potonuce oklopnjace RE D`ITALIA

Tegethof sa svojom sporijom i zastarjelom flotom ne nastavlja progoniti Italijane već trijumfalno, uz topovske salve, zvonjavu crkvenih zvona i oduševljenje hiljada žitelja ostrva, uplovljava u višku luku Svetog Jurja. Zavjesa na najveću dotadašnju pomorsku bitku na Jadranu, koja je odlučujuće djelovala na istorijska keretanja na istočnoj jadranskoj obali u narednih vijek ipo, se spustila -Austrijanci su slavili, a Italijani brojili svoje mrtve i ranjene. Pobjeda austro-ugarske flote bila je neporna – Tegethof nije izgubio niti jedan svoj brod, a uništio je dvije italijanske moderne oklopnjače i odbranio Vis. Austrijanci su imali 56 mrtvih i 138 ranjenih, dok je stradalo 612 italijanskih mornara, podoficira i oficira, 38 ih je ranjeno, a 19 zarobljeno. Radosna vijest o pobjedi austrijske flote brzo se pročula pa gotovo da i nije bilo mjesta ili grada širom Istre, Dalmacije i Boke gdje pobjeda nije proslavljena.

Zanimljivo je da je supermoderni “Affondatore”, vjeruje se zbog oštećenja koje mu je zadala austrijska mornarica kod Visa, potonuo nepun mjesec dana kasnije u Ankoni. Stari austrijski linijski brod “Kaiser”, za kojega je da djelimično ublaži sramni poraz, Persano tvrdio da je potopljen kod viške luke, otegljen je u Trst, i na njemu je 22. jula priredjena velika svečanost u čast pobjede. Na taj način Tegethof je efektno demantovao Persanovu tvrdnju, ugostivši na svečanom nabanketu na teško oštećenom, ali još plovno sposobnom “Kaiseru”, sve svoje oficire iz Viške bitke. Interesantno je da mu je bečka Vlada to zamjerila tvrdeći da u državnom budžetu nisu predvidjeni troškovi za bankete te vrste, na što je Tegethof hladnokrvo odgovorio da mu te troškove odbiju od njegove plate, pa su bečki birokrati na kraju ipak platili za pobjedničku feštu u Trstu.

Inače, dan nakon bitke Tegethof je unapredjen u čin viceadmirala, odlikovan Srednjim krstom reda Marije Terezije, a u njegovu slavu 1877 godine podignut je u Puli veliki spomenik. U sredini na kapitelu nalazio se bronzani Tegethofov kip, a okruživali su ga Mars (bog rata), Neptun (bog mora), Glorija (boginja slave) i Fama (boginja noći). Na postolju je bilo nekoliko ploča s posvetama:

Austrougarski brodovi u Puli

“Viceadmiralu Wilhelmu Tegetthoffu, car Franjo Josip I, 1877 , hrabrom borcu kod Helgolanda, slavno pobijedio kod Visa i stekao vječnu slavu za sebe i za austrijsku flotu".

Nakon što su ga Italijani uklonili 1920 godine kada su zauzeli Pulu, spoemnik je završio u Gracu gdje se i danas nalazi na Tegethofom trgu, iznad grobnice slavnog admirala.

Medju slavodobitnicima Viške bitke bio je i naš Marko Eugen Florio koji je za svoje junačko držanje i pokazanu agresivnost prema neprijatelju, odlikovan vojničkim Ordenom Leopoldova reda za hrabrost. Florio je nastavio uspješnu dugogodišnju službu u Ratnoj mornarici Austro-Ugarske u kojoj je krajem 19.vijeka penzionisan u činu kontraadmirala. Svoje posljednje godine života do smrti 1906 godine, kontraadmiral Florio proveo je u rodnom Prčanju. U palati Florio koja je pripadala njegovoj porodici, godinama su čuvani i njegovi lični predmeti i uspomene iz Viške bitke - oficirski pojas koji je nosio na dan bitke, revolver, slika broda kojim je zapovijedao “Erzherzog Friedricha” i slike ostalih ratnih brodova koji su učestvovali u bici. U prčanjskoj župnoj crkvi Rodjenja Blažene Djevice Marije čuva se srebrna posuda koju je admiralu Floriou svojevremeno poklonio britanski pomorski oficir Beri, a koji ju je prethodno dobio od proslavljenog engleskog pjesnika lorda Džordža Gordona Bajrona.

Scena iz Viske bitke 1

Scena iz Viske bitke 2

Scena iz Viske bitke 3

Slika VISKA BITKA Aleksandera Kirhera

Slika VISKA BITKA autora Antona Romakoa

VIŠKI LAV

U spomen na mornare poginule u bici, na groblju Prirovo u Visu nadvojvoda Franc Ferdinand svečano je 1906 godine otkrio spomenik – pobjedničkog lava sa sarkofagom. Kako je Italijanima Vis ostao trn u oku, nakon okupacije ostrva 1918 godine, prva mjera italijanskih vlasti bila je da zaplijene kamenog lava. Taj su monument demontirali odnijeli 1919. u svoju ratnu luku Livorno. Od 1921 viški kameni lav podignut u slavu Tegethofa, Florioa i ostalih pobjednika nad Italijanima 1866 godine, nalazi se u dvorištu italijanske Pomorske akademije u Livornu, a na njega je dodana vrpca sa natpisom «Italia vincentrice/Novembre 1918» («Italija pobjednica/Novembra 1918. Na viškom groblju Prirovao 1998 ipak je postavljen novi spomenik koji je u slavu pravih pobjednika iz 1866, izradio austrijski akademski kipar Gerhard Laber.

Odneseni spomenik herojima Viske bitke u dvoristu italijanske Pomorske akademije u Livornu

I u Boki Kotorskoj postoji jedan monument herojima Viške bitke – veoma lijep mermerni reljef iznad portala crkve Bokeljskih mučenika u Krtolima kod Tivta. Ktitor izgradnje te crkve dovršene 1897 godine bio je admiral Maksimilijan Daublebski fon Šternek, osnivač tivatskog pomorskog Arsenala. Šternek je 1866 godine pod Visom, bio komadant Tegethofovog admiralskog broda, oklopnjače “Erzherzog Ferdinand Max”. Mermerni reljef iznad portala crkve širine 140 i visine 85 centimetara sadrži predstavu iz te bitke. Uz to, uklesan je i tekst na latinskom jeziku čiji prevod glasi: “Ovaj hram, posvećen svetim mučenicima Petru, Andriji i Lovru, brigom i nastojanjem preuzvišenog slobodnog barona Maksimilijana Daublebskog fon Šterneka, pobjednika nad komandnim brodom “Re d Italija”, vrhovnog zapovjednika preslavne austro-ugarske pomorske flote, godine Gospodnje 1897, nad temeljima je uzdignut”.

ZLATO

Na potonuloj italijanskoj oklopnjači “Re d´Italia” bio je ukrcan sef sa zlatom i novcem koji su trebalo Italijanima za uspostavu vlasti na Visu nakon predpostavljenog zauzimanja otoka. Blagajna je nestala u dubinama zajedno sa brodom koji je bilo teško pronaći jer sasvim tačna pozicija brodoloma nije bila poznata, a dubine oko Visa prelaze 100 metara. Prije nekoliko godina, olupinu “Re d´Italia” otkrila je mješovita hrvatsko-francuska ekipa sa istraživačkog broda “Janus”, a mini podmornicom “Super Achille” je zaronjeno do ostataka broda koji su snimljeni. Sa “Re d´Italia” je podignuto postolje kompasa i jedan ovalni porcelanski tanjir. Na snimcima koje je napravila ta ekspedicija vidljivi su pramac broda, ali i proboj oplate, kao i loše generalno stanje olupine. Svi jarboli su popadali, a željezne ploče kojima su oklopljeni bokovi broda su se urušile kad je drvena oplata istrulila. Sef medjutim, nije lociran. Pretpostavlja se da je vrijednost zlata sa “Re d´Italia” danas oko 10 miliona eura, ali bi cijena njegovog vadjenja višestruko premašila taj iznos, pa ga se ne isplati spašavati. Ovaj čuveni brod je sada zaštićeni spomenik kulture.

Siniša Luković

NAKON DUŽEG VREMENA OPET SA VAMA

2011-03-03T20:39:00.002+01:00

Poštovani posjetioci portala drvenebarke.blogspot.com iz objektivnih razloga do sada nismo uređivali portal. Branko N. Nikolić (53) osnivač i kreator portala nažalost izneneada nas je napustio 8. novembra 2010 god. Njegovo srce nije izdržalo izazove teškog i stresnog vremena u kojem živimo. Odlučili smo nastaviti misiju koju je Branko započeo da njegove i naše drvene barke očuvamo, oživimo, zaštitimo, da ne postanu virtualna stvarnosti.

Fotografije koje možete vidjeti Branko je snimio samo nekoliko sati prije nego što nas je napustio, ostavljajući nam www.drvenebarke.blogspot.com na koji je bio jako ponosan.

Branko nije umro živio je do kraja !
Misiju koju je započeo nastavljamo !

Njegovi prijatelji...

IN MEMORIAM – Branko N. Nikolić (1957 – 2010)

Tiho I nenametljivo kako je i živio, napustio nas je diplomirani inženjer elektronike Branko N. Nikolić (53), spoljni suradnik Dux radija, i čovjek koji je svim svojim bićem i djelom radio za dobrobit svog zavičaja - Donje Lastve, Tivta i Boke Kotorske. Brankovo veliko srce nažalost, nije uspjelo da održi tempo sa njegovom neiscrpnom stvaralačkom energijom, kako onom koju je ispoljavao svakodnevno na poslu u kompaniji „Porto Montenegro“ koji ga je nakon nekoliko desetljeća, ponovno vratio u njegovu Lastvu i toliko voljeni zavičaj, tako i u svim drugim brojnim društvenim aktivnostima kojima se Branko posvećivao.

Čovjek koji se profesionalno opredijelio za jednu egzaktnu i vrlo mjerljivu nauku kakva je elektronika, u duši je bio sušta suprotnost – pravi poeta i slobodoumni umjetnik koji je uživao u nekim malim stvarima koje ljudi neblagoslovljeni senzibilitetom kakav je Branko imao, nikada i ne zapaze. U ispucaloj površini starch drench koura, potamnjelim kamenim fasadama drevnih bokeljskih palača, mirisu masline, ispucalim šipcima, nepreglednom i uvijek iznova neobjašnjivom moru, Branko je nalazio stalnu inspiraciju. Njegove fotografije obilježile su i internet stranice Dux radija sa kojim je od početka saradjivao i dao nemjerljiv doprinos razvoju radija stručnim, kreativnim radom i savjetima. Njegova foto svjedočanstva dio su bogate arhive Foto-kino i video kluba „Mladost“ iz Donje Lastve čiji je Branko takodje bio član, njegovi emocijama nabijeni tekstovi posvećeni drvenim barkama, rogaču, žućenici, mimozi ili drevnoj Bokeljskoj mornarici, svaki za sebe, posebna su mini-umjetnička djela koja će ostati trajni zapisi Brankove ogromne ljubavi za Boku. Ta je ljubav u decenijama njegove odvojenosti od zavičaja, dok je studirao i radio u Beogradu, tukao svjetska mora kao pomorac na kompaniji „Dabinović“ ili živio i radio u dalekoj i hladnoj Moskvi, gotovo eruptivno rasla i nagonila ga da se u slobodno vrijeme intenzivno posvećuje proučavanju ali i promociji Lastve, Tivta i Boke kotorske. Poput mitskog grčkog junaka Jasona, za koga je sumnjao da se ovaj svojevremeno obreo u Boki, i Branko je uporno tragao za svojim „Zlatnim runom“ – vrijednim simbolima, etnografskom i kulturološkom baštinom, povijesnim ličnostima, dogadjajima i starim običajima koji su obilježili Boku. Svjetski čovjek kakav je bio, Branko je bio slobodouman i tolerantan sagovornik, koji je u svakoj osobi sa kojom se sreo - domaćom ili fureštom bez obzira sa koje strane svijeta došla, tražio prije svega čovjeka – partnera za razgovor, druženje i razmjenu iskustava. U tome mu je ovaj realni svijet nerijetko bio mali pa je Branko i u onom (virtuelnom na internetu) kreirao više mjesta na kojima i dalje živi njegova Boka – u od nerazumnih divelopera i sumanutih urbanističkih planova odbranjenoj Tunji, u drvenim barkama koje su ponovno došle u fokus naše javnosti, u drevnim običajima, narodnoj nošnji, pjesmama, meštrima, barkariolima, ribarima o kojima je fotografijom ili riječju, Branko ispisivao te stranice.

Mediteranac koji je sponu sa svojim zavičajem osjećao i u tako efemernim stvarima, kao kada bi u hladnoj i snijegom zatrpanoj Moskvi na tezgi samoposluge naišao na šaku mendula ili sušenih smokava, prije samo par mjeseci ponovno se za stalno vratio u roditeljski dom i rodno mjesto. Sretan kao malo dijete jer mu se napokon ukazala šansa da ga i posao veže za zavičaj Branko je, nažalost, prekratko bio u prilici da u tome uživa. Otišao je iznenada, a u srcima svih koji smo ga poznavali ostavio je ogromnu prazninu, tugu ali i ponos što smo imali privilegiju poznavati ga, druziti se i učiti od njega kako prepoznati prave vrijednosti čovjeka, toleranciju, humanost, iskonske vrijednosti, kao i Boku koju je toliko volio da kada smo ga pitali koja bi to jedinica mjere bila „ to se ne mjeri to je nemjerljivo čuvajmo je ocuvajmo i prenosimo tu ljubav i njenu vrjednost na druge“.

Fešta od rogača

2010-07-27T03:26:00.001+02:00

Fešta nad feštama !

U Donjoj lastvi se poslije neznanog broja godina ponovo dogodila fešta!

Na smjenu "Lastovskim danima zabave" na kojima se plesalo, pjevalo, vino točilo i riba prigala i pekla prije svih "Mimoza", "Kamelija", "Širuna" i drugih tradicionalnih fešta došla je "Fešta od rogača".

Nasmijana lica učesnika i gostiju najbolje govore o atmosveri koja je ovoga 24. jula vladala na lastovskoj riji.

Drvene barke koje su trebale otvoriti feštu omeo je ljetni pljusak.

Ta je nepogoda isključila i profesionalno ozvučenje, ali fešta se ipak desila i - uspjela.

Uspjehu fešte doprinijeli su mnogi

A evo i njega - rogača. Ovo veliko drvo, pod zaštitom države, iz postojbine rogača - Luštice, u postojbinu fešta - Lastvu presađeno je davne 1886. Mnogo što je doživio i preživio pod svojom krošnjom. I evo danas su Lastovljanke i Lastovljani, od njegovog ploda, ispekli kolače i rakiju te izvukli osmijehe na lica starih i mladih.

Biće tako, kažu, i dogodine.

Uprkos svemu, vremenu i nevremenu, pjevalo se i plesalo do iza ponoći.

Ovo je samo dio atmosvere. Vratite se, biće još fotografija.

Do daljnjeg Vas pozdravljaju

DrveneBarke

118. rođendan

2010-06-19T21:40:00.001+02:00

Još jedan dan u Tivtu, još jedna fešta, još jedan dio tradicije

Ovaj put se ne radi o vjekovnoj tradiciji. U pitanju je običaj star tek nešto više od pola stoljeća. Jednog trenutka je bio zamro, tj ON je bio umro, ali evo već sedam godina u Tivtu se ponovo čeka

Štafete mladosti

Čekala se nestrpljivo i sa velikom nadom...

DrveneaBarke su vam pripremile i tekst uz ovu foto-reportažu, ali on nešto kasni, pa dok ne stigne pogledajte što o spektaklu kaže njegov autor na sajtu orgazitora fešte

Za DrveneBarke

NB

Žućenica fest

2010-06-07T01:22:00.001+02:00

23.05.2010. Tivat, Trg Magnolija

Fešta od žućenice

Učenica, mučenica, žućenica...?

Biće ipak da je žućenica

DrveneBarke su bile i na drugoj večeri Žućenica festa koje su i ove godine organizovale i spretnom rukom vodile Žene Tivta

Uz pratnju brojnih medija...

...u novom ambijentu tek otvorenog trga Magnolija...

...izneseno je na degustaciju preko stotinu jela od ove divlje, gorke biljke

Teško da bi i opitni gastronom mogao navesti sve vrste, a kamoli pojedinačne nazive izloženih jela, ali da probamo

Klasična salata sa jajima

Žućenica na krtolu sa jajima i nečim

Ovdje nas je već pamet izdala pa dalje nema tona - ima slike

Sve pod budnim okom jedne pešišpade

Tri ovakve su završile u Tivat taj dan

Bilo je tu i manje ribe

Sardele na gradele

i slane ribe.

Stiže muzika

I...jen, i dva, i tri

fešta može da počne

Vazda mladi

Novi trg se pokazao dobar za ovakve fešte. Dovoljno prostran i pregledan

Degustiralo se do kasno, a kako nam je falilo riječi za nazive jela tako imamo još manje za njihove ukuse

Ko nije bio neka dođe dogodine. Nama se sve dopalo

A evo ope' malo i drvenih baraka

Jedna u Kalimanj sto je tek oraškana...

...i jedna iz Lastve već opiturana

Mjesto za vrgolu...

... i mjesto za petu jarbola.

Možemo samo zamisliti kako bi dobro izgledala sa latinskim jedrom

U ovome mandraću iza, prije 30 godina bila je jedna batana koja se sa ribanja vraćala pod jedrom. Jarbol i lantina bili su od bambusa. Sve se lako skidalo i prenosililo, ali o tome - poseban prilog nekom drugom prilikom.

A mi evo stavljamo broj i sutra ide umore

Za DrveneBarke

NB

Lastovska svadba

2010-06-03T01:27:00.001+02:00

DrveneBarke u Tivtu

U otvorenom amfiteatru ljetnikovca Buća-Luković 28 svubnja/maja, kao prvi dan fešte koju Tivat već sedmi put fešta - Žućenica festa - pod nazivom Lastovska svadba, prikazani su stari svadbarski običaji, pjesme, jela i kolači Boke i poglavito Lastve.

Gornja Lastva se dugo, dok još nije bilo Arsenala i kada su Pine bile samo par borova-pinija na ivici močvarnog Kalimanja, nadmetala sa Radovićima u kulturnom i ekonomskom primatu preferirajući na centar ovoga što danas čini opštinu Tivat.

Ni selo ni grad, ili i jedno i drugo, sa kućama pločaricama u suhomeđi, ali i petospratnim zdanjima naslonjenim na padinu Vrmca, solidno kadrmisanim ulicama i mnogobrojnim stepenicama, pretstavljala je skladnu urbanu cjelinu. Istovremeno je bila i funkcionalno zatvoreni ekonomski sistem. Iz današnje perspektive gledano pojam - održivi razvoj - za mještane i ako kao termin nepoznat, pretstavljao je suštinu života.

Svi su proizvodili hrane koliko su mogli i nikome to nije moglo biti dovoljno. Na docima podzidanim međama koje su ponekad, kao na Svetom Vidu, bile veće površine nego sami dolac, gailo se sve sto je moglo dati roda bez zalivanja u najsušnijem ljetnom periodu. Tkala se odjeća od vune, ali i od lana, žuke pa i svile. Sve od drveta, kamena pa i od metala sto se moglo dobiti kovanjem izrađivalo se u samom mjestu.

I pored brojnih počula/bunara za Lastvu je voda bila ograničavajući faktor koji je diktirao ne samo brojnost stoke nego i ljudi. U kolovozu/augustu voda preko one količine neophodne za piće samih mještana, morala se donositi iz Pasiglava zašto je trebalo po nekoliko sati. To su obično radile žene, vješto balansirajući sa punim posudama na glavi.

Solidno ozidane Lastovske kuće i pored brojnih maslinjaka i vinograda dakle nisu bile tekovine poljoprivrede već drugih zanimanja, prije svega zanatstva i pomorstva.

Spretni Lastovski zidari, pored svojih kuća i ulica, radili su na mnogim palatama duž cijele Boke, kasnije za potrebe Austrougarske gradili tvrđave i puteve po Vrmcu. Učestvovali su i na zidanju Njegoševe kapele.

Trudeći se tako vjekovima da od prirode uzmu optimalno i sačuvaju svoje ograničene resurse u vidu vode, šume, pašnjaka i obradivog zemljišta, bez većeg priliva stanovništva sa strane, Lastovljani su razvili i sačuvali svoju kulturu. Onoliko koliko se uklapala u neki opšti bokeljski milje, toliko se i razlikovala svojim specifičnostima.

U drugu deceniju prošlog vijeka Lastovljani, tada već urbano razdvojeni na Donje i Gornje, ušli su sa svoja dva doma kulture u kojima su djelovali tamburaški zbor, amatersko pozorište, veliki mješoviti hor, brojne klape...Iz svake kuće je bar po neko, sa svojom uniformom i oružjem učestvovao u Bokeljskoj mornarici čiji barjak tradicionalno i danas nose.

Na svadbama su se tada još uvjek mogle čuti tradicionalne pjesme od kojih su neke otpjevane na ovoj vrlo uspjeloj večeri u Tivtu.

I dok se Donja Lastva širi, a Gornja polako obnavlja, ova fešta je bila prava stvar. Podsjećanje na tradiciju, makar i u vidu turističke manifestacije moglo bi pomoći da bar posredno shvatimo suštinu onoga što se želi danas nazvati održivi razvoj, a što su Lastovljani (naravno i ne samo oni) vazda znali: koliko ovci, a koliko kravi treba paše i koliko vode, gdje se kopa počuo a gdjee diže zahod i da masline ne rađaju svake godine, a da se ispod puta mora ostavit tondin da prođe voda... i svaki pravi način... da bi nešto duralo.

A evo malo i tivatskih drvenih baraka

Za DrveneBarke

Gađanje kokota II

2010-06-02T03:22:00.001+02:00

Uprkos kiši fešta je održana i ove godine. Sve je pomalo kasnilo, ali nismo tu da zanovetamo nego da feštamo, pa pogledajmo kako je to izgledalo uz napomenu da

Turci nikada nisu uspjeli zauzeti Perast

(Jednom prilikom ćemo ovdje navesti sve gradove na Mediteranu koje je riđobradi turski gusar Hajrudin Barbarosa poharao. U tom kontekstu, činjenica da i pored dugotrajne opsade Kotora, pri čemu su njegove galije uplovile rijekem Škurdom sve do gradskih vrata, nije uspio ući u grad, djeluje veoma impozantno.)

Ovako je izgledalo oružje koje je dočekalo Riđobradog, a i ovog 15. maja je paradiralo Perastom:

Kiša je padala...

... i očekivalo se da stane...

Stala je...

Uslijedile su posljednje pripreme...

...i svečani defile Bokeljske Mornarice mogao je početi

Novi pljusak zaustavio je odred ispred muzeja

Manja delegacija je nastavila dalje i položila vijenac na grob svog admirala...

Povratak do crkve...

Sa kotorskom muzikom na čelu

U crkvi Sv. Nikole je održana misa

Muzika je za to vrijeme odmarala

Na moru se pripremao kokot za gađanje...

Malo poziranja za uspomenu...

Tu su i Marko Martinović

Matija Zmajević

Tripo Kokolja

I oblaci su se "namjestili" za slikanje

I za kraj još dva detalja iz slavnog Perasta o kojima bi se mogli napraviti kompletni prilozi o slavi i tradiciji, kao i o gotovo svemu što u ovom gradu slučajno ili namjerno padne u objektiv.

Ova je kugla, naprimer, donešene sa afričke obale kao ratni plijen

I naravno, još jednom otoci

A što je bilo sa kokotom?

Gađanje kokota

15.Maj - "Gađanje kokota"- obiježavanje pobjede Peraštana nad Turcima 1654 god,Društvo priljatelja Perasta uz učešće Bokeljske mornarice - Pijaca ispred Crkve sv. Nikole u Perastu U spomen pobjede nad Turcima 15 maja 1654 god. Slavi se Peraška Gospa, svira Gradska muzika, igra kolo Bokeljske mornarice ispred Crkve sv. Nikole, održava se misa sa procesijom Gospine slike.Zatim slijedi gađanje kokota koji simboliše sjećanje na dan kada su Peraštani 1654 godine uspjeli odbiti tursku pomorsku flotu na Verigama.Onaj koji pogodi kokota dobija šugaman ( peškir) na kome je obilježena godina bitke i gađanja i čašćava sve vinom.Turci nikada nisu uspjeli zauzeti Perast.

Tako o tome, i još više toga, piše na sajtu Rollmaps.com

Evo i kokota

Što je bilo dalje nismo vidjeli, ali kažu da nije skapulao ni ovoga puta.

Svaka je tradicija vrijedna poštovanja, ali možda bi ipak bilo bolje dogodine, iz prave - drvene barke, postaviti falš - plastičnog kokota?

Za DrveneBarke

NB

Gađanje kokota

2010-05-29T02:57:00.001+02:00

DrveneBarke u Perastu

Ne bilo kojeg dana već upravo 15.05.2010. na dan kada se slavi jedna od mnogih dobijenih bitaka Peraštana protiv Turaka.

Ulaz u Perast je uvjek doživljaj, bilo sa koje strane da prilazite. Mi smo došli sa istoka

Međutim, već sledeći prizor je dosta "plastičan"

U mandraću iza je plastike znatno manje. Reklo bi se čak: mandrać sa najboljim prosjekom drvenih baraka koji smo vidjeli.

Pogledajmo ih mali iz bliže

I u drugom mandraću je slično

Evo malo bliže

Ribarice freško opiturane i aktivnost na svakom koraku

Sprema se fešta, a sprema se i kiša

O tome kako je bilo na fešti i što je bilo s kokotom- uskoro

Za DrveneBarke

...

Link na...

2010-05-04T20:35:00.001+02:00

Još jedan sajt za koji smatramo da zaslužuje da ga preporučimo onima koji nas prate.

Interesantni tekstovi o Crnoj Gori, Boki, Herceg Novom, Baošićima i o mnogo čemu još. Tu je i "debeli" bokeški riječnik, naše legende, kao i mnoštvo linkova na lokacije koje ste možda bezuspješno tražili.

Na svoj sajt MonteWeb pozvao nas je

Nikola Mušurinski

Ono što je nas najviše dojmilo je fotogalerija o bokeškim škurima

i još više o drvenim barkama - Umornim starcima

Pogledajte i sigurno ćete naći i vi nešto za sebe

http://monteweb.tripod.com

Za DrveneBarke

1. Maj

2010-04-30T22:42:00.001+02:00

Praznik rada. Nema više iluminacija, ali ponegdje je opstao uranak. I naravno jagnjić, ali ne vrti se se više na ražanj nego se peče u teću, valjda da bi se na praznik manje radilo.

U Perastu i Gornjoj Lastvi okitiće se mađ, na Vrmac će se igrat fudbal, na Trašte i u Dobru Luku biće prvih kupača. (a možda i neće jer je prodato), a mi u slavu rada objavljujevo ovo pismo koje nam je sa fotografijama poslao

Milovan Milaš

Poštovani,

pogledao sam Vaš sajt i moje impresije su jako pozitivne.

Monogo mi je drago da ovako nešto postoji jer sam i sam veliki ljubitelj drvnih brodova. Iz tog razloga i ja sam se posvetio gradnji istog.

Trenutno sam u srednjoj fazi izrade cruzera duzine 5.8m.

Ukoliko ste voljni pogledati, rado cu Vam ostaviti par fotografija kako bih Vam dočarao taj duh prošlih vremena u kom se stvarao takav tip broda.

Vaš poštovalac...

Milovan Milaš

Zahvaljujemo Milovanu na prilogu i podršci. Podržavamo i mi njega u radu i očekujemo nove fotografije

Za DrveneBarke

Iz Barskog škvera

2010-04-28T19:51:00.001+02:00

Jedna fotografija od ovih dana koja nas raduje

Ispred čamčarske Bokovca

Bar. Jedini grad na crnogorskoj obali u kojem su stari i novi dio jasno razdijeljeni. U isto vrijeme legenda i stvarnost su pomiješane i traju paralelno.

U sijenci solitera, možda najveća MNE čamčarska radiona, a možda bolje reći brodogradilište drvenih baraka i brodica. Možda će ova tačka biti presudna da se ova plemenita vještina prenese dalje kroz ovo naše vrijeme plastike.

Otac i sin Petar i Nenad Bokovac i ovog proljeća puni posla.

Uz sve to nađe se vremena da uskoče u iskop za temelj obližnje novogradnje da bi spasili vrijedni arheološki nalaz, kamen iz friza antičkog grčkog hrama. U stvari, to je su dvije djelatnosti na jednom istom putu: očuvati tradiciju i sačuvati korene.

Još na Drvena brodogradnja “Bokovac” Bar

DrveneBarke

Traži se nacrt

2010-04-26T19:16:00.001+02:00

Od početka ovog bloga tražimo nacrt arsenalske pasare. To je barka, oko 4m, izrađeno je dosta komada u tivatskom Arsenalu. Nacrt je postojao, a vjerovatno je i sada negdje. Mnogo je ljudi, majstora radilo na njoj. Dobra se pokazala za uslove mora u zalivu.

Bilo bi lijepo izgraditi novu pasaru, to bi sigurno bio pravi korak za spas drvenih baraka. Pa

ako neko ima nacrt ...

možda bi Nikola, i ako pravnik, uz našu s vama pomoć, mogao taj korak napraviti.

Evo njegovog pisma:

Postovani,

prije par dana sam gledao reprizu emisije o Vasoj festi i pokusaju budjenja javne svijesti o očuvanju drvenih barki i brodova, kao dragocjenog dijela kulture i neimarstva Boke.

Drvena barka se posjeduje iz ljubavi, onaj ko je ne osjeca ne moze da razumije vezanost nas rijetkih za svoje drvene camce. Cijenim Vas rad i hvala Vam sto ste pokrenuli blog.

Na Skadarskom jezeru posjedujem drveni camac (cun). Veliki sam ljubitelj drvenih plovila. Zivim u Podgorici, ali me neizmjerno privlace morske barke. Iako sam pravnik po struci, gajim veliku ljubav prema zanatima i volio bih da uradim neku manju drvenu pasaru ili batanu. Mnogi bi rekli da je to nemoguće da je to zanat koji znaju samo rijetki itd. , ali ja sam pristalica parole da covjek moze sve sto pozeli ukoliko se tome posveti i izuci dovoljno dobro prirodu, fizicka i hemijska svojstva materijala.

Da li bi ste mogli postaviti neke nacrte korita drevnih bokeljskih i dalmatinskih brodica na blogu, da bi mogli na osnovu tih projekata krenuti u samogradnju? Obracam Vam se jer vjerujem da kao osnivac bloga, osnivac pokreta za spas i ocuvanje drvenih barki vjerovatno znate dosta o tome i da ste u kontaktu sa ljudima koji se time bave. Ukoliko nemate nacrte bio bih Vam zahvalan ako biste me mogli uputiti na literaturu iz te oblasti koja se moze nabaviti u bokeljskim bibliotekama.

S postovanjem,

Nikola P. Ražnatović

Postovani Nikola!

Puno vam hvala sto ste se javili.

Od pocetka osnivanja ovog naseg bloga nastojimo pronaci negdje jedan jednostavan nacrt za kakvu drvenu barku pasaru ne duzu od 4 metra. Vi niste jedini koji ste nam trazili nacrte. I ja sam htio da se oprobam u jednoj takvoj avanturi iako sam do sada samo popravljao, ali nikada nisam sagradio novu barku.

Dakle jos smo u fazi pronalazenja nekog nacrta koji bi zadovoljio ljude koji bi zeljeli da se u tome oprobaju. Dok ne nadjemo nesto bilo bi dobro poceti nabavljati materijal tj kvalitetno drvo za brodogradnju. To je prije svega jedan ravan komad hrastovine ili murovine (dud) koji ce sluziti kao kolumba tj kicma barke duzine oko 5m iz jednog komada debljine oko 5 cm i sirine oko 20 cm. Zatim tu su rebra koja bi trebala biti od murovine ili hrasta i to od prirodne krivine izrezane na 3 cm debljine, potom ide borovina ili muljika dakle sto masnija to bolja i sto duzi i sto siri komadi debljine oko 15mm koji ce se kasnije ubodnom pilom krojiti za madijere tj oplatu camca i naravno po mogucnosti opet borovina za banke tj klupe i gornji dio barke.

Eto ne morate sjedjeti skrstenih ruku dok cekamo kakav nacrt, pogotovo sto sva ova gradja mora dugo da se susi. U prirodnim uslovima, u hladovini i promajnom mjestu bar 3 godine a jos bolje 5.

Medjutim ako zelite graditi, kako vi kazete bokeski tip barke, mi je ovdje zovemo pasara, a mislite je upobljavati na Skadarskom jezeru mislim da to nije najsretnije rjesenje jer konfiguracija obale za pristajanje uposte ne odgovara takvom tipu camca koji se ovdje na moru upotrebljava jer ce vam pristajanje na plitko priobalje Skadarskog jezera biti prakticno onemogucena a da ne skvasite noge svaki put kad izlazite vani.

Jedan nas citalac je vec kupio pasaru i prenio je na jezero i sada je prodaje zbog ovih razloga koje sam vam naveo pa ce se latiti izgradnje cuna sa ravnim dnom koji se tamo upotrebljava jer su mnogo prakticniji za to podrucje.

Jos jednom Vam hvala na lijepim rjecima i nadam se da ce te nas obavjestavati o svemu sto radite na tom planu.

Zoran Nikolić sa Prčanja

Arsenalska pasara

Kako je pravljena arsenalska pasara

Kamelija Trofi na fotografijama III

2010-04-25T23:12:00.001+02:00

I dio Ribanje

II dio Trka

Fešta od drevenih baraka

u Stolivu

na fotografijama

Zorana Nikolića

III dio

Sastanak

Na okruglom stolu koji je odrzan posle prve feste od drvenih baraka pod okriljem NVO Kamelija iz Stoliva a koji je vodio Romeo Mihovic dobili smo nesumljivu podrsku u nasim nastojanjima da ocuvamo makar postojeci broj drvenih baraka koje spadaju u kategoriju za sport i razonodu jer je vise nego ocigledno da se njihov broj svake godine smanjuje. Osnovni razlozi zbog cega se to dogadja je njihovo veoma tesko i skupo odrzavanje tako da se vlasnici sami snalaze kako znaju i umiju da ih odrze u zivotu.

Sastanku su prisustvovali predstavnici Uprave pomorske sigurnosti iz Bara tj njihovog Tehnickog inspektorata iz Tivta koji su nam dali smjernice kako se dalje organizovati i djelovati u cilju ostvarivanja naseg cilja a to je da nas kao interesnu grupu prepozna Ministarstvo pomorstva i saobracaja te da od njih dobijemo odredjene povlastice prilikom prve registracije plovila i ostalih dazbina koje njihovi vlasnici moraju da plate kako bi legalno mogli da ih koriste.

Nase dalje razmisljanje je da nadjemo dodatna sretstva kojima bi pomogli vlasnicima drvenih baraka i brodova u njihovom odrzavanju, pogotovo kod generalnog remonta koji je dosta skup, a na koji vec sada cekaju mnoge barke i brodovi.

U tom cilju imamo namjeru da se obratimo evropskim fondovima, turistickoj organiziciji kao i sponzorima koji bi u tome vidjeli svoj interes.

Zato je neophodno je da se drvena barka prepozna kao kulturno dobro, a camcarski odnosno kalafatski zanat kao zasticena tradicionalna djelatnost. I jedno i drugo je trenutno veoma ugrozeno i svjedoci smo ubrzanog nestajanja i baraka i majstora koji znaju da ih poprave ili naprave novu.

Da bi se to ostvarilo potrebna je sira podrska relevantnih faktora.

Dobar primjer je Hrvatska koja je na vrijeme prepoznala ovaj problem i sada ima najvecu flotu drvenih plovila u Evropi. Mi tu kasnimo nekih 15 godina, ali ako sada krenemo za desetak godina bi mogli imati drvenu barku kao nas prepoznatljivi kulturni i turisticki brend.

I dio Ribanje

II dio Trka

DrveneBarke

Kamelija Trofi na fotografijama II

2010-04-25T22:57:00.001+02:00

I dio Ribanje

Fešta od drevenih baraka

u Stolivu

na fotografijama

Zorana Nikolića

II dio

Trka

I dio Ribanje

III dio Sastanak

DrveneBarke

Kamelija Trofi na fotografijama

2010-04-25T22:13:00.001+02:00

Ko je bio, da se podsjeti, a ko nije da vidi što je propuštio pa da se spremi za dogodine.

Fešta od drevenih baraka

u Stolivu

na fotografijama Zorana Nikolića

I dio

Ribanje

Prvo ta čudna riba, pa onda sve po redu kako je bilo od ranog jutra

II dio Trka

III dio Sastanak

DrveneBarke

ODRŽAN KAMELIJA TROFI

2010-04-25T20:38:00.001+02:00

Autor Radio Kotor

19.04.2010

Proteklog vikenda je u morskom akvatorijumu ispred Stoliva, uz učešće 12 drvenih barki održano takmičenje u veslanju i ribanju KAMELIJA TROFI.

Manifestacija se organizovala prvi put u okviru Fešte kamelija, sa ciljem očuvanja ovih plovila u Boki.

Prvo mjesto u ribanju osvojio je Zoran Brguljan sa Prčanja koji je tog dana ulovio najveći primjerak rombuna težine 650 grama. Brguljan je na udicu uhvatio i, za sada, u našem zalivu nepoznatu vrstu ribe , nalik jegulji, koja je odnešena u kotorski Institut za bilogiju mora na dalje proučavanje. Drugi je bio Stolivljanin Ivica Knez, a treći Marino Marković, takođe iz Stoliva.

Najbrži u veslanju bio je Ivica Novak iz Tivta, a drugo i treće mjesto pripalo je Prčanjanima Vlatku Radoničiću i Tonću Usanoviću.

U tamošnjem Domu kulture „Niko Bilafer“ održan je sastanak u cilju pokretenja zajedničke inicijative o zaštiti drvenih barki koje predstavljaju svojevrstan dio etnografske baštine kod nas. Sastanku su, osim mještana Stoliva i Prčanja, prisustvovali i predstavnici Instituta za biologiju mora Kotor i Uprave pomorske sigurnosti iz Bara i sportsko ribolovnog kluba Zubatac.

ULOVLJEN UGORAC GLAVAN

Autor Radio Kotor

19.04.2010

Direktor Instituta za biologiju mora u Kotoru, Aleksandar Joksimović, potvrdio je u izjavi za Radio Kotor da je juče kod Stoliva, prilikom takmičenja u veslanju i ribarenju pod nazivom Kamelija Trofi, ulovljena izuzetno rijetka vrsta gruja - ugorac glavan. «Riječ je o ribi koja je veoma rijetka u Jadranskom moru, posebno na malim dubinama kao što je ova gdje je ulovljena», kazao je Joksimović. On je dodao da pomenuta vrsta, koju je ulovio pobjednik takmičenja Zoran Brguljan sa Prčanja, obično živi u vodama istočnog dijela Mediterana i na obalama Atlantika, od Biskajskog zaliva do Angole, na dubinama od 50 do 190 metara.

«Naraste do jednog metra, obično živi na muljevitom dnu gdje se ukopava, a u pomenutom slučaju riječ je ženki , dugačkoj 75 centimetara, teškoj 360 grama, sa dosta ikre», kazao je Joksimović. On je dodao da je dojava o rijetkom ulovu odličan porimjer saradnje ribara sa naučnom institucijom kao što je Institut za biologiju mora, iz kojeg su , posebno nakon pojave nekih tropskih riba i opasne alge Tumor Mediterana, apelovali da se svaka neobična pojava prijavi.

Trofej "Kamelija"

2010-04-13T22:52:00.001+02:00

Da se podsjetimo: Udruženje "Kamelija" iz Stoliva svake godine u ovo doba organizuje manifestaciju pod nazivom Fešta "Kamelija".

Ove godine na programu fešte po prvi put:

Drvene barke

ne samo kao ribarsko i prevozno sredsto već u prvom redu kao kulturno dobro i dio tradicije koje od nas traži da mu se posveti dodatna pažnja.

Udruženje „KAMELIJA“ - Stoliv

SRD „ZUBATAC“ - Kotor

U OKVIRU TRADICIONALNE MANIFESTACIJE

„FEŠTA KAMELIJA 2010“

O r g a n i z u j u

PRVI RIBARSKI SUSRET VLASNIKA DRVENIH BARKI

„C A M E L lia T R O P H Y“

Subota 17. april 2010. - S t o l i v

07.30 - 08.00 Okupljanje i dogovor na stolivsko mulo

08.00 - 10.30 Ribanje iz drvenih barki u akvatoriju ispred Stoliva

10.30 - 11.00 Povratak sa posta i mjerenje ulova

11.00 - 12.00 Malo takmičenje u veslanju i defile drvenih barki

12.00 - 13.00 Sastanak vlasnika drvenih barki sa predstavnicima nadležnih institucija u cilju pokretanja Inicijative za oslobađanje od dijela dažbina kod registracije ovih plovila

13.00 Svečano proglašenje najuspješnijih učesnika i dodjela trofeja.

Ribarsko druženje uz ribu i vino.

U toku programa na obali, naš poznati marangun i barkariol, pokazaće kako se radi oko drvene barke i davati savjete.

Zainteresovani posjetioci će moći pratiti program i posebno degustirati ribu i vino.

Učešćem na ovom susretu pridružićete se naporima za očuvanjem dijela našeg kulturnog nasleđa i njegovanja tradicionalnih vrijednosti.

Kontakt telefon 069/644-506

ORGANIZATOR

DrveneBarke se naravno pridružuju pozivu uz želju da i druga mjesta uz naše obale (mora, jezera i rijeka) koja organizuju svoje manifestacije posvećene očuvanju tradicije ili razvoju turizma, odvoje poseban dio programa posvećen drvenim barkama.

Drvene barke i brodovi su dio kulturnog nasljeđa koje čini naše biće, a koje je osuđeno na nestajanje ako mu se ne posveti dodatna pažnja.

Da li smijemo da dozvolimo da nestane dio našeg bića?

Za DrveneBarke

NB

Đir po Stolivu

2010-04-11T01:17:00.001+02:00

Da se podsjetimo: U subotu 17. aprila ispred Stoliva

CAMELija TROPHY

Takmičenje ribara sa drvenim barkama

Dok se drvene barke i vesla pripremaju i pituraju za prvu bokešku veslačku regatu, da napravimo jedan đir po Stolivu. Krenućemo sa strane Veriga.

Evo nas na pontu kod Žige

Korak dalje i vraćamo se par stotina godina unazad

Pored baraka ima još vrlo značsjnih plivajućih drvenih objekata

Još malo istorije...

pa opet ponte i tarace

I stigli smo do crkve

Da skupimo robu...

pa idemo dalje

Ukrcavamo se u barku da bačimo pogled s mora

I još pogled oko sebe i pred noge

"Najbolji je čaj od kamomilja!"

A u subotu, ko bude dobro veslao prije će se uvatit za bevandu i prigane špare.

Znači da ne zaboravimo:

Prva regata drvenih baraka na vesla u Boki 17 aprelja 2010. pred Stolivom

Pozdravljaju vas

DrveneBarke

Pismo od Nenada

2010-04-06T20:36:00.001+02:00

Svaka čast na odličnoj inicijativi,

a ni provedba, vidim, nije loša!

Evo par zanimljivih sajtova na slične teme (ako ih već ne znate):

www.enavigo.hr - (kao primjer drvenog broda kao profitabilne djelatnosti – osnovni model kutera 12m prodaje se za oko 200.000 EUR … i prodaje se!);

www.woodenboat.com/forum - (kao „majka“ svih web stranica o drvenim brodovima, gradnji, održavanju, materijalima, alatima … );

www.cbccro-mne.org/ - (i konačno, nešto gdje bi možda mogli predložiti svoju ideju kao prijedlog projekta za financiranje iz europskih fondova – koliko vidim predstavništvo je i u Kotoru).

A na slici je moj ponos, dika, gušt …. (ali i muka, pokora, „rupa bez dna“ …J).

Samo naprijed!

Pozdrav iz Zagreba,

Nenad

Zahvaljujemo Nenade na pozitivnim komentarima, konstruktivnoj podršci i korisnim linkovima. Brod Zaista prelijepo izgleda, imate se čime ponositi. Nadamo se da će ovaj Vaš prilog pomoći onima koji se možda upravo lome između drva i plastike da se odluče za drvo i tradiciju, kao i onima koima je možda "muke" preko glave da istraju i tako prenesu dio onog najboljeg i najljepšeg što su generacije naših starih stvarali, svojim potomcima.

Ovo za Cro-Mne saradnju uz pomoć EU je sigurno dobra ideja, pa evo ako je neko iz Cro spreman na suradnju sa Drvenim_MNE_Barkama..., nama Kotor nije daleko..., pa da vidimo što misli o svemu EU kancelarija, trebaju li nam drvene barke i pored jeftine plastike ili bolje sve zapalit?

DrveneBarke

Stoliv - Likovna radionica u prirodi

2010-03-27T22:54:00.001+01:00

Danas u Stolivu

Sa lica mjesta: Zoran Nikolić

Ne zaboravite, sutra, u nedjelju, 28. marta 2010. Glavna festa - svečano otvaranje sa početkom u 11 sati na obali Stoliva uz prigodan kulturno-umjetnički program.

Planirana je izložba aranžmana od cvijeta kamelije, zatim likovnih i literarnih radova, izbor najljepšeg đardina sa kamelijama, izlet u Gornji Stoliv i mušuljada.

Stolivska tradicionalna manifestacija FEŠTA KAMELIJA počela je juče izložbom aranžmana od cvijeta kamelije u Centralnoj narodnoj biblioteci „Đurđe Crnojević“ na Cetinju.

Organizator je NVU "KAMELIJA" i Mjesna zajednica Stoliv, a medijski sponzor manifestacije je Lokalni javni servis Radio Kotor.

Fešta kamelija

2010-03-25T21:13:00.001+01:00

Od danas do 24. aprila fešta u Stolivu

U subotu 17. aprila ispred Stoliva

CAMELija TROPHY

Takmičenje ribara sa drvenim barkama

Ali prvo u nedjelju 28. marta - CENTRALNA PROSLAVA

U subotu 10. aprila - BAL KAMELIJA i izbor naj Dame za "velike", a za dvije subote 24. MALI BAL za "male".

Ne propustite takodje ni izložbe, koncerte i ostala lijepa dešavanja.

Želimo sunčano vrijeme i veseli provod učesnicima, organizatorima, Stolivljanima i njihovim gostima.

DrveneBarke

Kamenice

2010-03-21T23:52:00.001+01:00

Nevres Đerić

Biseri iz Oravca

PERAST - Ostrige žive odvajkada u Jadranskom moru, ali Crnogorci tek sada počinju da ih uzgajaju. Najpoznatiji afrodizijak na svetu, koji je svakodnevno bio na jelovniku najslavnijeg ljubavnika Kazanove, počinje da se kontrolisano uzgaja u Orahovcu, nadomak Perasta.

- Mada se ostriga koja oblikom, ukusom i mirisom podstiče grešne misli, kupuje na komad, uskoro će moći da se kupi kod mene i na veliko. Ali, teško naredne godine, jer od male do velike ostrige potreban je put od 18 do 24 meseca. Biće ih sigurno 2012. - priča vlasnik uzgajališta Nevres Đerić, dok ubrzano postavlja bove i platforme, ne bi li mu „rod“ stigao što pre.

On podseća da je bilo ostriga kod nas u moru, ne preterano, ali dovoljno da je ljudi vade za svoje potrebe i prodaju u manjim količinama.
- Ne znam zašto se niko ozbiljnije nije pozabavio uzgajanjem, možda je u pitanju bila lenjost, nezainteresovanost... Ko zna, možda novac - veli Nevres Đerić, ekolog iz Kotora, koji je na papirologiji neophodnoj za uzgajalište, zajedno sa mnogo stručnjaka, radio dve i po godine!

Kompletiranje dokumenata samo je početak velikog posla u koji Đerić mora da uloži najmanje 115.000 evra, kojih nema i zbog čega traži partnera u poslu. Osim što treba da ima para, partner mora i da voli more.

- Projekat je pre dve godine bio međunarodnog karaktera. U njega su ušli Italijani, Grci, Hrvati i Crna Gora, a onda su iz njega svi izašli i mene ostavili samog na ledini. Jedinu podršku imam od Instituta za biologiju mora - objašnjava Đerić.

Do sada, napravljena je platforma, slede kavezi, jedni iznad drugih na dubini od pet do osam metara, u koje će spustiti male školjke uvezene iz Stona. Školjke kavezi čuvaju od pohlepe orada, rakova, puževa, pa čak i morskih zvezda.

Mesto je idealno, ima u blizini reku koja se uliva u more, temperatura mora i salinitet su savršeni. Mi nadgledamo ceo proces i pomažemo znanjem i strukom da sve ide kako treba - kaže direktor Instituta za bilogiju mora Aleksandar Joksimović.
Božanska hrana za koju sladokusci kažu da nema premca, može biti i vraški opasna. Ostrige se uglavnom jedu žive, pospe se malo limuna i slasan zalogaj je spreman, i ukoliko školjka nije ispravna, jao onom u čijem je želucu.

- Školjke su filteri, one čiste morsku vodu i veoma je važno da su ispravne. U uzgajalištima one prolaze kroz purifikaciju(prečišćavanje) UV zracima i čistom morskom vodom, pa je mogućnost da se neko otruje eliminisana. U Tivtu će uskoro nići Centar za purifikaciju, kroz koji će prolaziti svi ljuskari, pa će mogućnost trovanja, koja je, inače, zahvaljujući našem čistom moru, mala, biti potpuno otklonjena - veli Joksimović.

BISERI

I jadranske kamenice prave bisere, istina, ne tako često kao one iz južnih mora, jer jadransko dno nije tako peskovito. Poznato je da biser nastaje tako što školjka, kada u nju uđe zrnce peska, pokreće odbrambeni mehanizam, i sedefom ga prekriva. Moguće je naći biser, veli Nevres, ali je to prava retkost.

SPECIJALNO PIVO OD 250 EVRA

Ostrige se prodaju na komad, u Crnoj Gori za 1,2 ili 1,5 evra. Uz njih ide dobro vino, ili za one sa dubljim džepom, specijalno pivo „vintidž“ koje je lansirao „Karlsberg“. Ono je intenzivne crvene boje i penušavo, namenjeno baš za ljubitelje školjki i po ceni od 250 evra po flaši.

UGROŽENA VRSTA

- Lovci na školjke desetkovali su ostrige koje se smatraju najugroženijom vrstom, uprkos tome što se brzo razmnožavaju. One su važne za ekosistem, jer prečišćavaju vodu, uklanjaju sedimente i stvaraju staništa za druge organizme. Zato je važno njihove oklope ponovo vraćati u more kako bi na njima rasle druge ostrige - kaže Joksimović.

D. DIMITROVSKA Ostrige za dve godine

Fotografije - na drugi način

2010-03-16T00:42:00.001+01:00

Fotošop da - ne, može - ne može, treba - ne treba...? Pitanja koja sebi postavlja svaki fotograf čim prevali prvi korak u digitalnoj fotografiji i pripuni kompjuter sa prvih par stotina fotografija.

Pravog odgovora nema i neće ga biti, a fotošop je tu (kao i desetine drugih alata za obradu fotografija) i svakome je na volju da primijeni što i koliko sam misli da treba.

Neke elementarne intervencije na snimku je često neophodno uraditi npr. korekciju osvjetljenja, kontrasta, zasićenosti boja, obrezivanje kadra, ispravljanje horizonta odnosno vertikala i sl.

Kada se more na fotografiji "proliva" na neku stranu to izgleda čak i nepristojno ako je fotografija javno objavljena jer ukazuje na ne poštovanje posmatrača od strane autora. Ako se fotografija objavljuje na internetu u malom formatu mora joj se dodati malo oštrine.

A što ako se sa primjenom alata i efekata krene dalje i gdje je onda tu kraj?

Pa ništa i nema kraja!

Sve dok rezultat zadovoljava autora i dok stvara rezonancu bar kod nekog posmatrača (ako autor želi da prikaže svoj rad) stvar ima smisla. A zatim tu je i prirodna potreba za istraživanjem i eksperimentisanjem.

U nadi da je kiša i konačno stala i da će sve postati ljepše pod zracima sunca, da pogledamo kako je bilo neki dan...

Ove Zoranove fotografije, osim što svaka za sebe pretstavlja strpljivo izabrani - pravi trenutak i što je iskusno kadrirana, prošle su radikalnu kompjutersku obradu.

Što je rezulat?

Rezultat je to što vidite!

Dalje će svako dati komentar za sebe, a za one koima se efekat na bilo koji način sviđa evo još

Možda ste prepoznali "Dolazak kamelije u Stoliv". Dolazi ponovo za koji dan pa možete vidjeti "uživo" i učestvovati. Stolivske fešte kamelija od zadnjega marta do pred kraj aprila.

I malo stare štukature i piture koja sa primijenjenim efektom izgleda još starija

I na kraju - more i brodovi

Eksperimentišite sa fotografijom, a barke pitravajte u tradicionalne boje.

I ne dajte da propanu!

Muo na starim fotografijama

2010-03-06T02:29:00.001+01:00

Već prije sam u nekoliko navrata posjećivao vaš blog. I mogu reći da mi je drago da neko vodi računa o pitanju spašavanja drvenih barki.

Zato vam rado ustupam ove moje fotografije.

Piše nam i sve pozdravlja

Ljubo Pasković

Među mnoštvom izvrsnih i interesantnih, a reklo bi se i značajnih fotografija nastalih davno na Muu, izdvajamo na prvom mjestu ovak dokument

"Moja porodica je do prije neku godinu posjedovala, po mojim saznanjima, najstariju drvenu barku u Boki, građenu 1866, pa vam mogu poslati par slika upravo te barke. Nju su nažalost, pošto smo je prodali, zapalili!" kaže Ljubo o gejeti "Dobra sreća" na koju glasi ovaj dokument.

Očekujemo više detalja o ovome...

A sada... venecijanska gondola, kolumbova karavela, bokeljski šambek... i sve to ispred Mua. Velika fešta - Bokeljska noć, u najboljoj svojoj tradiciji ...barke sa Mua spremne za paradu.

Pa onda dvije slike sa "kraja"

A kako je Muo izgledalo s mora

I kako su ga na razglednicama prikazivali ondašnji majstori "kolor" fotografije

Jedan veliki brod

Putnicki brod "Andes" ispred Mua, Avgusta 1970.
Brod je sagradjen 1939. godine u Irskoj, a razmontiran 1971. u Gentu, Belgija

I na kraju ljudi ovog malog, a reklo bi se velikog, Bokeljskog mjesta

Na slici su prikazane radnice i radnici iz nekadašnje fabrike ribe na Muu. Fabrika se nalazila u zgradi koju sada zovu magacin. 83 osobe su na fotografiji. Reklo bi se - privredni gigant - za ondašnje, a i za današnje bokeljske prilike

dopunjeno 11.03.2010.g.

Zoran se raspitao o "fabrici" i evo što kaže:

Zvali su je i sada je tako zovu "fabrika ribe na Muo", ali to je u stvari bio jedan ad hok pogon za soljenje ribe i radio je samo kad je bilo dosta ribe.

Radnice su pozivali po potrebi i odmah ih isplaćivali dnevno po učinku. Tu su radile uglavnom sve žene sa Prčanja i Mula među koima i moja pokojna baba Nina i strina Nevenka koja mi je sve ovo ispricala.

Fabrika je počela raditi 1952 godine a ne znam podatak kad je sve završilo.

Zahvaljujemo se Ljubu Paskoviću na ovom prilogu i podršci DrvenimBarkama.

Dok čekamo više informacija o njegovoj gajeti "Dobra sreća" koja je plovila više od 140 godina da se podsjetimo što smo mi ranije pisali o njoj

Šegrt traži meštra !

2010-03-05T23:42:00.001+01:00

Ako znate jednog kalafata koji je spreman uzet naucnika, ili radnika, kako god, ja san spreman ucit i radit.

Postovani

ja san vec dulje vrijeme u potrazi za barkom, drvenom naravno, ali i uz sav trud, ne isplati mi se uzet rabljenu staru etc...

Posto se vec nekoliko godina neuspijesno bavim stolariom, ali
ipak volim taj posao, i volio bi naucit drvenu brodogradnju, uz modernu tehnologiu je to po mom misljenu perspektivan posao, ne danas ali za deset godina sigurno. U Americi poznati Gougeon Brothers, Inc. destljecima vec uspijesno grade jahte od drva i uz epoxidnu smolu, koja je po mom misljenu nacin da se kombinira dusu drvene barke sa prakticnost odrzavanja plasticne ...

westsystem.com

Ukratko, ako znate jednog kalafata koji je spreman uzet naucnika, ili radnika, kako god, ja san spreman ucit i radit.

Momentalno zivim u puli, ali spreman san doci gdje god to bilo...
Molim da mi javite ako znate gdje da se uputim, po mom istrazivanju i kontaktima, nitko ne zeli vise radit drvo jel se ne isplati ali ja san vidio i na sajmu da bi ljudi kupili drvenu da im se ponudi,

a drva u šumi jos je.

Pozdrav Gordon Šepuka

Potonuće "Vrmca"

2010-02-20T09:51:00.001+01:00

Uspomene posljednjeg još živog člana posade bokeljskog broda na tragediju prije pola vijeka kod Venecije

„VRMAC“ NIJE IZDRŽAO NALETE BURE

"Vrmac" - pretovar tereta na sidru

Prije skoro 50 godina kod Venecije desila se jedna od većih tragedija u novijoj istoriji bokeljskog pomorstva – potonuće parobroda „Vrmac“ brodarske kompanije „Lovćen“ iz Kotora. Sa nevelikim starim teretnjakom koji danas počiva na 18 metara dubine u zalivu Venecije, smrt u ledenim valovima Jadrana tog kobnog 26.januara 1961 godine našlo je četvoro od 22 pomoraca iz njegove posade. Posljednji još živi član posade „Vrmca“ je 73-godišnji Tivćanin Zdenko Brkan koji je za „Vijesti“ evocira svoje uspomene na taj tragični dogadjaj. Tada 22-godišnji mladić, Brkan se na „Vrmac“ ukrcao samo nekoliko dana nakon što se kući vratio sa odsluženja vojnog roka. Na starom teretnjaku nosivosti samo 1.500 tona, mladi Tivćanin bio je garbunijer – ložač, što je bilo jedno od najtežih zanimanja na brodu. Njegovo radno mjesto bilo je duboko u utrobi „Vrmca“ u vrućoj i zagušljivoj strojarnici gdje je garbun-ugalj, lopatama ubacivao u ložišta parnih kotlova.

„Na „Vrmac“ sam se ukrcao negdje u avgustu ili septembru 1960 godine. Komadant broda je bio kapetan Rudolf Tercet, Ulcinjanin koji je živio u Zadru.“- priča za „Vijesti“ stari mornar Zdenko Brkan koji svoje penzionerske dane danas provodi radeći u jednom tivatskom auto-servisu.

Zdenko Brkan

Na svoje posljednje putovanje „Vrmac“ je krenuo 25.januara 1961 iz Bakra. Nakrcan sa 1.400 tona željezne rude – pirita, stari parobrod se polako probijao kroz sve jaču buru koja je tog dana vladala na sjevernom Jadranu. Dok je „Vrmac“ narednog dana stigao u blizinu venecijanske luke Porto Margera gdje je trebalo da iskrca teret, udari bure dostigli su olujnu jačinu, a maleni i stari parobrod sa teškom mukom borio se sa narastajućim valovima i žestokim refulima bure. Nešto poslije 12 sati 26.januara 1961, „Vrmac“ se nalazio na samo 6 milje od sigurne luke u Veneciji i manevrisao je ka ulazu u luku očekujući da na brod stigne i pilot koji će ga uvesti u Porto Margeru. Oluja je medjutim, bila sve jača i „Vrmac“ se više gotovo nije mogao oduprijeti snazi vjetra i valova. Kapetan Tercet je, pokušavajući staviti pramac broda „u vjetar“ kako bi „Vrmac“ što bolje odolijevao razbješnjelom moru, naredio okret prvo za 40, a onda i još dodatnih 15 stepeni u desno. Slabi brodski parni stroj nije medjutim, imao dovoljno snage da natovareni „Vramac“ savlada snagu bure i brod se pokušavajući da izvede okret, uskoro našao u najopasnijoj mogućoj situaciji, čitavim svojim desnim bokom izložen udarima bure i mora. „Vrmac“ se opasno nagnuo na lijevu stranu....

„Brod se nagnuo i više se nije ispravljao. Zbog nagiba broda, teret u štivama – pirit se pomjerio i prešao prema lijevom boku. Budući da brod nije bio pun po zapremini štiva, već po težini tereta, postojale su velike tzv.“slobodne površine“ pa se rudača kretala kao živa –lijevo, desno. Tako teško nagnut na lijevi bok, brod je krmom „pošao dolje“ i počeo da tone. Prova (pramac) ga je jedno kraće vrijeme zadržala na površini, ali su onda eksplodirali kotlovi i „Vrmac“ je brzo pošao dolje.“- priča Brkan dodajući da su on i većina njegovih drugova, po kapeanovoj naredbi, u tim trenucima već bili napustili brod.

„U tih nekoliko trenutaka koliko je trebalo da uvidimo da se brod više neće ispraviti i da je sve gotovo, ja i prvi oficir stroja Boško Marović smo presjekli konope koji su na palubi držali vezane lajfbote (čamce za spašavanje). Spustili smo u more dva lajfobota i u njima napustili brod, dok je Djoko Ban skočio u more i držeći se pri jednom pontu (velikoj dasci), vikao: pa-pa „Vrmac“..... Na lajfbotu u kome sam se zadesio, bio je i prvi oficir palube Božo Drašković iz Kamenara koji nas je hrabrio i spriječavao paniku. Dok smo onako mokri teško patili od hladnoće i jakog vjetra, on nas je hrabrio i tražio da se razgovara, da se ljudi što više kreću kako bi zadržali tjelesnu temperaturu. Nakon par sati provedenih u lajfbotu na olujnom moru, spasio nas je italijanski remorker „Sirius“. Jedino su taj brod i remorker „Strenus“ mogli isploviti po takvom nevremenu u akciju spašavanja, a helikopteri zbog jake bure nisu mogli efikasno djelovati. Sjećam se da me skale od konopa koje su nam spuštali da se uz njih popnemo, udarile i ogulile preko ledja, ali se nisam mogao za njih uhvatiti da se popnem.“- ističe Brkana ilustrujući to koliko je tog januarskog dana pred Venecijom bilo hladno detaljem da je, kada su ga sa ostalim preživjelima sa „Vrmca“ doveli na obalu, zamotan ćebetom, „bosim nogama gazio snijeg do veza na kome je bio jedan gliser kojim su nas prebacili u bolnicu“.

„U bolnicu smo dopremljeni oko 5 sati popodne tako da je čitava ta odiseja od momenta potapanja broda trajala skoro 4 ipo sata. Nisam bio povrijedjen, ali sam bio promrzao. Bio sam pri svijesti i sjećam se kako su me kupali u toploj vodi da se ugrijem.“- priča stari morski vuk dodajući da, pošto nije imao temperaturu, u bolnici ostao samo tri dana, a onda i još nekoliko u hotelu prije nego što je preživjela posada „Vrmca“ vraćena u Jugoslaviju. U pamćenje mu se posebno urezao momenat kada su brodolomnike koji su se oporavljali u Veneciji, drugog dana njihovog boravka u bolnici, obišli učenici jedne škole iz Zrenjanina koji su se zatekli u Italiji na ekskurziji upravo u momentu tragedije „Vrmca“.

Naslovnica italijanskog dnevnika Venezzia notte sa pricom o spasavanju posade Vrmca

Od 22 člana posade broda kompanije „Lovćen“, u domovinu se vratilo njih 18 – „Vrmac“ je uzeo živote vodje stroja Ilije Markovića iz Stoliva, kormilara Ignjacija Biočića iz Trogira, noštroma Jova Baštrice i malog od palube Dušana Parapida iz Grblja.

„Ignjacio Biočić je umro kao već spašen čivjek jer je na palubi remorkera kad su ga izvukli iz mora doživio srčani udar. Odmah potom nadjeno je i tijelo Ilije Mrakovića koji se smrznuo u moru, držeći se pri jednom pontu. Baštricu su pronašli nakon dva ipo mjeseca kada je njegovo tijelo iz mora izvukla mrežama jedna italijanska koča, dok tijelo Dušana Parapida nikada nije pronadjeno.“- sa sjetom govori Brkan koji se i danas često sjeća svojih stradalih drugova sa parobroda „Vrmac“.

Tragedija koju je preživio, Brkana medjutim, nije odvojila od mora i on je nedugo potom nastavio da plovi na brodovima preduzeća „Lovćen“, a potom i „Pločanske plovidbe“ iz tadašnjeg Kardeljeva. Brkan je kasnije karijeru nastavio na velikim prekookeanskim brodovima kotorske „Jugooceanije“ sa kojima je obišao čitav svijet. Za taj period njegovog života vezuje se i jedan gotovo nevjerovatan podatak da je tivatski pomorac na jednom brodu – teretnjaku „Banat“, bez iskrcavanja i odlaska kući u kontinuitetu proveo čak 35 mjeseci. Zbog porodičnih razloga, plovidbu na prekookeanskim brodovima, kasnije je zamijenio navigacijom na remorkerima i plovnoj dizalici u bivšem tivatskom Arsenalu gdje je Brkan i dočekao penziju i kraj svoje čak 41 godinu duge karijere na moru.

“VRMAC“ – OD TERETNJAKA DO RATNOG BRODA I RONILAČKE ATRAKCIJE

"Vrmac" kao "Moordrecht" u plovidbi

Parobrod „Vramc“ izgradjen je prije tačno 100 godina – kao „Moordrect“ ovaj teretnjak dug 67 i širok 10 metara, porinut je 1910 godine u Roterdamu u Holandiji. Brod nosivosti 1.500 tona maksimalnom brzinom od 9 čvorova, pokretao je klipni parni stroj trostruke ekspanzije, snage 600 konja.

Do kraja Prvog svjetskog rata brod je kao „Moordrecht“ a onda i Mercator“ plovio za Holandajne, nakon čega ga kupuju Francuzi, pa ime mijenja u „Mado“. Italijanski brodovalsnik Ubaldo Djenari iz Riminija kupuje ga 1924 i preimenuje u „Tenaca Gennari“. Kraj Drugog svjetskog rata brod je dočekao u Trstu gdje su ga zaplijenili jugoslovenski partizani i odveli u Split. Brod je popravljen i uvršten u flotu novoformirane Jugoslevenske ratne mornarice pod imenom „Raša“, da bi nedugo potom i formalno stekao status ratnog broda jer je postao pomoćni brod PT-12 „Lošinj“. Brodarsko preduzeće „Lovćen“ 1957 godine ga kupuje od Ratne mornarice i ponovno vraća u civlnu službu pod imenom „Vrmac“.

"Vrmac" alias "Moordrecht" u teglju

Brod koji je prije 100 godina svoj život počeo u Holandiji, prije skoro pola vijeka skončao je na dnu Venecijanskog zaliva. „Vrmac“ danas počiva na dubini od oko 18 metara i zbog svoje lokacije i male dubine pogodne i za rekreativce jedna je od najpopularnijih ronilačkih lokacija u tom dijelu Jadrana.

Siniša Luković

Kako to rade drugi

2010-02-19T20:15:00.001+01:00

Razgrabljene dionice francuske replike jedrenjaka

"Francuska je prije 10 godina shvatila da će izgubiti tradiciju drvene brodogradnje pa su najstarije majstore kalafate proglasili državnim majstorima restauratorima i pod njihovim vodstvom sagradili repliku jednog jedrenjaka iz 19 stoljeća.

Jedna od francuskih replika jedrenjaka na kojoj se dnevno krstarenje sa ispaljivanjem plotuna iz topa naplaćuje 90 EUR

Kao radnu snagu koristili su liječene ovisnike tako da je taj projekt bio dvostruko koristan. Vrijednost broda je podijeljena na dionice koje su među Francuzima razgrabljene, a brod se koristi za različite namjene. Potom je svaka županija koja ima veze s pomorstvom izradila repliku svojeg jedrenjaka. To su francusko iskustvo primijenili i Nizozemci.

Kod nas, na žalost, malo ljudi shvaća vrijednosti i značenje naše drvene brodogradnje, kao i pomorske tradicije uopće ..."

Ovdje na čas prekidamo tekst da pogledamo kako bi mogla izledati replika našega "Vihora" iz predhodnog priloga:

Trojarbolni, 18to metarski loger. 3 člana posde, 27 putnika na dnevnom ili 9 u višednevnom krstarenju. Francuska replika.

"Vihor" je pretpostavljamo bio dosta veći, no danšnje replike drvenih jedrenjaka koje se prave za turističku industriju, zbog optimizacije toškova, kreću se obično do 20tak metara.

Ali da završimo predhodni tekst:

"... pa bi najradije, kada bi mogli, izbrisali more iz sastava Hrvatske', ističe Ivica Zorić, predsjednik zadarske udruge Adria."

Tekst je dakle iz hrvatskog tiska, iz daleke 2006 godine. Od tada se kod naših susjeda dosta toga pomaklo sa mrtve tačke zahvaljujući prije svega apelima entuzijasta poput Ivice Zorića i brojnih udruga poput Adrije koje se bore za spas drvene brodogradnje. I naravno pozitvnog odgovora relevatnih struktura kojima su apeli upućivani.

A što je nama činjet?

Citirali smo ovaj "bajati" tekst jer je on za naše prilike više nego aktuelan. Nema se tu ništa dotati osim činjenice da nepovratno kasnimo.

Sjetimo se kako su ekonomske prilike uništile flotu jedrenjaka koja se za nesto više od pola vijeka sa preko 1000 brodova duge plovidbe svela na nulu (ako uzmemo cijelu istočnu obalu jadrana). Svedeno na Boku radi se o stotinama, prije svega dobrotskih i prčanjskih, a zatim peraških, kotorskih...i iz gotovo svih drugih mijesta, velikih jedrenjaka. To je imalo neumitnih posljedica o kojima najbolje svjedoče i dinas u bršljan obrasle i bez krovova, brojne bokeške palate.

Ovo malo drvenih brodova i baraka što imamo ponovo ubzano propada. Par čamčara koji još znaju postaviti kobilicu nisu u stanju formirati "brojne udruge". Neko bi drugi morao otvoriti oči i podići glas ne bi li relevatne institucije preduzele nešto.

Da ne bi "otkrivali toplu vodu" evo još jednog teksta kojim se od propasti brani drvena brodogradnja u Hrvatskoj:

-o-

Zaštiti drvene brodove kao kulturnu baštinu

Hrvatska je zemlja s najvećom flotom drvenih brodova u Europi, a većina tih brodova u službi je turizma. Mali brodograditelji ostvaruju značajne uspjehe, a to bi trebao biti poticaj da se sačuva i zaštiti povijesna kulturna baština gradnje drvenih brodova.

Udruga brodara Adria u više navrata je od Vlade tražila da se u Hrvatskoj donese zakon o drvenom brodu. U udruzi ističu kako bi u Hrvatskoj trebali shvatiti da je drveni brod kulturni proizvod kako su shvatili u Europi, pogotovo Francuzi i Nizozemci. Smatraju da bi država morala subvencionirati održavanje i gradnju drvenih brodova s mnogo većim postotkom od sadašnjih deset posto, koliko se plaća za gradnju trupa broda.

Do kraja 18. stoljeća drvo je bilo jedini brodograđevni materijal, a danas je kalafata tek nekoliko i uglavnom su zašli u godine. Već godinama se najavljuje otvaranje škole drvene brodogradnje u Murteru kako bi se kalafatski zanat održao, no do sada se još ništa nije dogodilo.

Hrvatska replika Kolumbove "Santa Marije"

Francuska je prije deset godina shvatila da će izgubiti tradiciju drvene brodogradnje pa su najstarije majstore kalafate proglasili državnim majstorima restauratorima i pod njihovim vodstvom sagradili repliku jednog jedrenjaka iz 19 stoljeća. Također je napravila registar drvenih brodova starijih od pedeset godina i podijelila ih u nekoliko kategorija s obzirom na stupanj podudarnosti s izvornim oblikom.

Brodograditelji drvenih brodova traži od Vlade da donese propise za zaštitu drvene brodogradnje jer će kalafatski zanat, dakle proizvodnja drvenih brodova, ako se ništa ne poduzme potpuno iščeznuti. Kalafatski zanat izbačen je iz redovnog školovanja prije četredesetak godina. Nemogućnost školovanja graditelja drvenih brodova i nedovoljna briga mjerodavnih institucija doveli su autohtone drvene brodove kao što su, primjerice, falkuša, guc i pasara na rub izumiranja, što bi bio neprocjenjiv gubitak hrvatskoj kulturnoj baštini.

Drvenim brodovima treba dati prednost kod subvencioniranja gradnje, a brodograditelji drvenih brodova smatraju da bi subvencije trebale iznositi najmanje trideset posto od vrijednosti broda.

Traže i značajni popust cijene nadzora Hrvatskog registra brodova te izgradnju i osiguranje zimskih vezova.

Zakonom bi se trebalo zaštititi pomorsku kulturnu baštinu od daljnjeg propadanja, ali i otvoriti mogućnosti njezine intenzivnije komercijalizacije.

U Europi se, zbog novih propisa, koji se najvećim dijelom odnose na sigurnost plovidbe, polako gasi proizvodnja drvenih brodova. Osnovni problem tih brodova jest taj što, uz teško i skupo održavanje, ne omogućavaju dovoljnu sigurnost putnicima. Kad je riječ o Europskoj uniji, drveni brodovi se proizvode još samo u Italiji i to pojedinačno, a posljednje se vrijeme ne izlažu na velikim nautičkim sajmovima. Turska daje graditeljima drvenih brodova olakšice i stipendira mlade za brodograđevna zanimanja. Zabranila je i uvoz brodova, a svoje prodaje po cijelom svijetu pa i u Hrvatskoj.

Broj drvenih brodova na Jadranu premašuje tisuću, tako da se treba izboriti za njihov opstanak, a mogu se koristiti kao izletnički turistički brodovi, atraktivni zbog duge tradicije. Unatoč apelima da se ne dopusti izumiranje tradicije stare nekoliko stotina godina, drvena brodogradnja i dalje stagnira.

Replika dubrovačkog galeona "Tirena"

Uspjesi male brodogradnje trebali bi biti pokazatelj odgovornima kako stari kalafati ne smiju izumrijeti, odnosno da treba sačuvati i zaštititi povijesnu kulturnu baštinu gradnje drvenih brodova prije nego bude prekasno. Rješenje bi bilo oformljavanje krovne udruge koja bi se bavila revitalizacijom drvenog broda, te da drveni brodovi postanu zaštićeni spomenici kulture.

-o-

Za DrveneBarke

"Vihor"

2010-02-18T19:23:00.001+01:00

Poslijednji veliki jedrenjak ?

Od Joška Radoničića dobili smo još nekoliko interesantnih starih fotografija među kojima izdvajamo jedrenjak na čijoj se krmi nazire natpis "Vihor" snimljen nepoznate godine. Mandrać u kojem je vezan je najvjerovatnije u Dobroti.

" Vihor"

Na internetu o "Vihoru" nema ništa, a kao poslijednji veliki (duge plovidbe) bokeški jedrenjak navodi se bark od 607 BRT - "Nemirna" . Sagrađen 1878. godine u Rijeci za dobrotsku porodicu Milošević. Potonuo u oluji u Biskaju 1902. Karakteristike broda: dužina 43,76m, širina 9,12m, gaz 6,01m

"Nemirna"

Poslijednji uopste, veliki jedrenjak istočne obale Jadrana, loger sa četiri jarbola "Zagreb", potuo je 1922 u nevremenu uz obalu Kube.

A samo 70 godina ranije bilo ih je preko 1200 !

"Zagreb"

Evo još par fotografija iz Joškove kolekcije

Pozivamo sve koji znaju nešto više o istoriji i sudbini "Vihora", možda poslijednjeg velikog bokeškog jedrenjaka, da prošire ovu priču.

Za DrveneBarke

Nikolić B.

L5 "Dobrota"

2010-02-16T22:45:00.001+01:00

Joško Radoničić

Popravka "petice"

Znam da se bavite starim barkama i njihovim popravkama. Ova priča nije baš potpuno u skladu sa vašim nastojanjima da se rekonstruiraju stare barke/jedrilice u originalu, ali vrijedi je pročitati.

Naime, 1977/78 moj brat Milan Radoničić i nas drug Nikola Pačić dobili su od jedriličarskog kluba “LAHOR” zadatak da pokušaju popraviti potpuno propalu jedrilicu L5 “Dobrota” koja je ležala godinama na jednoj ponti blizu Sv.Matije.

Oni su je, uz pomoć cijele naše družine iz Dobrote, uspjeli pokrpiti, ali nažalost to nije bilo dovoljno da bi zaplovila u tom stanju, pa su je na predlog uprave kluba, plastificirali.

Tako sređena, bila je kod mog brata nekih 3-4 godine, zatim su je ponovo preuzeli iz kluba.

Nakon toga o njoj su se “brinuli” mnogi tako da je na kraju završila “profundana”, potpuno zatrpana muljem u mandraću ispred sadasnje picerije "Bonita".

Uz dosta truda i rada, moj brat je dobio dozvolu od kluba da je izvuče i popravi. Nažalost bila je u takvom stanju da mu nije preostalo ništa drugo nego da je pokrpi i ponovo plastificira.

Pogledajte par slika kako je to izgledalo.

FASINADA - L5 POD PUNIM JEDRIMA

Mislim da moj brat ima slike vađenja iz mulja, ali on je sada na brodu pa mi te slike nisu dostupne.

Pozdrav Joško Radoničić

-o-

Petica Jošku za prilog i braći Radoničić za uloženi trud da osposobe ovu prelijepu jedrilicu.

Koliko nam je poznato L5 ili "petica" bila je "nacionalna klasa" u jedrenju iz vremena prije plastike. Uz "kadete" i "stele" one su predstavljale osnovnu bazu jedriličarskih klubova u Boki. Sjevernije na Jadranu bilo je još i "finn-ova" i "letećih Holanđana". Svi ovi modeli osim L5 doživjeli su i svoje plastično izdanje u svijetu, ali ne i kod nas. Zamijenili su ih "optimist", "Laser", "420" i "470"

Fala Jošku za prilog i poziv svima koji smatraju da bi mogli dopuniti ovu priču o drvenim jedrilicama koju smo počeli sa "Sutonom".

Očekujemo vaše priloge i fotografije

Za DrveneBarke

Nikolić B.

Drveni "na silu"

2010-02-16T00:33:00.001+01:00

Brodovi se izrađuju od čelika, stakloplastike, aluminijuma pa i betona i još drugih materijala, ali jedan tip brodova je osuđen da bude od drveta (mada je i tu plastika od skora umiješala prste) i to ne zbog romantike niti nostalgije. Ratni brod, bez pancira i velikokalibarskog naoružanja, plovi tamo gdje ni najveći i najači ne smiju - u minska polja.

Minolovci na novim zadacima

Zbog opasnosti od magnetnih podvodnih mina minolovci su se do skora izrađivali isključivo od drveta, pri tome veoma solidno, tako da su pojedini primjerci i poslije pola stoljeća još uvjek u upotrebi.

U Boki Kotorskoj plove (ili bolje rečeno vazani su) dva takva, očekujući nove zadatke

LM-153 „Blitvenica“

Nekadašnji lovac mina LM-153 „Blitvenica“ Jugoslovenske Ratne mornarice koga je prije tri godine jednoj podgoričkoj privatnoj firmi za promet sekundarnih sirovina prodalo Ministarstvo odbrane Crne Gore, uskoro će ponovno zaploviti Jadranom kao najveći ovdašnji naučno-istraživački i brod za zaštitu ekologije.

„Blitvenica“ je izgradjena 1957 godine u Francuskoj kao jedan od tri velika minolovca klase „Sirius“ za bivšu JRM.

Ovaj drveni brod dužine 46,65 metara i deplasmana 383 tone, krajem osamdesetih godina prošlog vijeka u MTRZ „Velimir Škorpik“ u Šibeniku, rekonstruisan je u lovca mina i opremljen tada izuzetno modernim britanskim protivminskim sonarom „Plesey- 193M“ i francuskim daljinski upravljanim ronilicama PAP-104.

Više detalja pročitajte u članku STARI RATNIK BRANI PRIRODU

Mada sadašnji vlasnik "Blitvenice" smatra svoj brod, koji je trenutno vezan uz mulo na Muo, "skoro najvećim" drvenim brodom na svijetu (svega metar kraći od najvećeg) mi smo na svega par milja dalje u tivatskom zalivu našli još veći, čak 3 metra duži od "Blitvenice" (istina po deplasmanu znatno manji):

M-1098 »Algol« danas »Independia«

Kapetan Jens Vermter planirao je da se bavi čarterom a njegova ploveća »stara dama« »Independia« deplasmana 200-tinjak tona duga je 49,5 metara, široka 7,2 i ima gaz od 1,8 metara. Brzinom od 20 čvorova pokreću je dva dizel motora MTU ukupne snage 2.400 konja.

Današnja »Independia«, pod oznakom M-1098 i imenom »Algol« izgradjena je 1963 godine u renomiranom brodogradilištu »Abeking und Rasmussen«, jednom od najboljih svjetskih »škverova« za drvene brodove, za potrebe njemačke Ratne mornarice.

Tekst koji govori više STARI MINOLOVAC PRIVLAČI LJUBITELJE KLASIČNIH BRODOVA napisan je relativno davno. Što se u međuvremenu izdešavalo, nije nam poznato, tek, evo "stare drvene dame" na vezu u Bonićima.

Još par fotografija bivše "Blitvenice"

Snimio danas (16 februara 2010) Zoran Nikolić

I kratki pogled prema obali: